U njemačkom časopisu »Angewandte Chemie«, ponajboljoj znanstvenoj publikaciji na svijetu, objavljen je esej Tomasa Hudlickyja, kanadskoga profesora kemije, u kojem se razmatra budući razvoj kemije, ali i znanosti općenito. Hudlicky je naveo osam čimbenika koji utječu na kvalitetu istraživanja, poput pojave novih tehnologija, novih politika uređivanja časopisa, zapošljavanja ljudi, prenošenja znanja…
Samo nekoliko dana nakon objave esej je bez ikakve najave izbrisan sa službenih stranica izdavača (Wiley), šesnaest vrhunskih svjetskih znanstvenika, uključujući dvoje nobelovaca Frances Arnold i Jacka Szostaka, dalo je ostavke na mjestima članova uređivačkoga odbora, a dvojica urednika, izravno povezana s objavom kontroverznoga eseja, dobila su otkaz. Anonimni recenzenti, koji su kroz svoje intelektualne filtre pustili rad u časopis, izbrisani su s popisa mogućih vrjednovatelja budućih znanstvenih publikacija. Uredno recenziran, prihvaćen i objavljen rad više nikomu nije dostupan!
Njemačko kemijsko društvo (GDCh), formalni vlasnik časopisa, posipa se pepelom i ispričava javnosti zbog propusta koji je omogućio da neprikladni esej ugleda svjetlo dana, sa svih strana pljušte optužbe i zgražanje, pokrenute su razne disciplinske mjere, matično se sveučilište u kanadskom Brocku odreklo svoga profesora, cijeli se znanstveni svijet udružio u osudi jednoga mišljenja, koje je napisao profesor Hudlicky u čast slavnomu kemičaru Seebachu. Nakon svega ostaje pitanje kakva je to znanost koja ne podnosi refleksiju, koja briše iz arhive jedan običan esej, koja ne dopušta kritiku i prigovore.
U svom eseju »Organska sinteza – kamo sada? trideset je godina staro pitanje. Razmišljanje o trenutačnom stanju stvari« Hudlicky, uz ostalo, razmatra pojavu trendova koji tradicionalna sveučilišta pretvaraju u korporacije, pažljiva istraživanja u pretjerane i lažne rezultate, a vrijedne doktorande u umornu i zaštićenu imovinu fakulteta… No »znanstvenoj policiji« posebno je zasmetao dio eseja u kojem Hudlicky otvoreno prigovara nametanju manjinskih i rodnih kvota prilikom zapošljavanja ljudi. On smatra nepoštenim da pojedinci imaju povlašten status pri izboru radnoga mjesta. Zbog ideološkoga tumačenja pojmova ravnopravnosti, uključivosti i raznolikosti diskriminiraju se kvalitetni kandidati, a sve je to kontraproduktivno za razvoj sveučilišta. Hudlicky slikovito opisuje nove oblike intervjua, koji se pretvaraju u »radionice za obveznu obuku po pitanjima rodne i rasne jednakosti«.
U nastavku eseja Hudlicky upozorava na pojavu Kine kao nove znanstvene sile, čiji su znanstvenici pod publikacijskim pritiskom primorani objavljivati sve više i više radova u zapadnim časopisima. Posljedica te navale s Istoka sve je veći broj loših studija, lažnih rezultata, neponovljivih eksperimenata… Na takva je stajališta odmah reagiralo Kinesko kemijsko društvo tražeći javnu ispriku od autora i časopisa. Time je esej postao i međunarodni incident.
Hudlickyjeve procjene u mnogim su znanstvenim krugovima proglašene kao rasističke, kao primjer spolne i nacionalne diskriminacije, te su poduzete hitne mjere da se kontroverzni esej ukloni. Protivno svim etičkim procedurama, objavljeni rad nije povučen, nego je bez ikakva obrazloženja doslovce izbrisan. Danima je na internetskoj poveznici uklonjenoga rada stajala poruka pogrješke »stranica nije pronađena«. Sada se na istom mjestu nalazi prilično nejasna poruka glavnoga urednika časopisa »Angewandte Chemie«: »Raznolikost mišljenja i stajališta pridonosi promjenama i dijalogu, ali za ovakav esej nema mjesta u našem časopisu.«
Vrlo je vjerojatno da su se odgovorni zabrinuli zbog mogućih financijskih šteta, publikacijskih i institucijskih posljedica, a da bi se izbjeglo daljnje narušavanje ugleda najboljega njemačkoga znanstvenoga časopisa, esej je proglašen herezom i po kratkom postupku eliminiran iz javnosti. Kao primjer dobre volje i očekivane korekcije, u novo su privremeno uredništvo časopisa pridodani jedna žena i jedan znanstvenik iz Kine.
Profesor Hudlicky napisao je ono što mnogi znanstvenici misle pa je postao žrtveni jarac. »To je zastrašujuće. Vraćamo se u doba kalvinizma i pravimo lomače. To je apsurdno. Ja sam izrazio svoje mišljenje, a mnoge su riječi izvađene iz konteksta. Iako dobivam mnoge poruke podrške, lov se na vještice nastavlja.« Zanimljivo je da nitko u akademskoj zajednici nije dao javnu podršku kanadskomu profesoru, iako mnogi dobro znaju da je Hudlicky samo rekao – car je gol. Pojava njegova eseja u prvom časopisu svijeta nije slučajna; poziv, recenzija i objava teksta složena je i dugotrajna procedura u koju su uključeni mnogi ljudi, strukture, urednici, članovi društva GDCh, nobelovci, lektori…
Sada su se mnogi uključeni, čini se, privremeno povukli. Mogući je razlog i nepovoljna politička situacija u svijetu koja je praćena antirasističkim demonstracijama, nasiljem i uklanjanjem »neprikladnih« spomenika kulture. Čini se da je Hudlicky trebao objaviti svoj tekst u neko bolje vrijeme.
