Šezdesetak kilometara od hrvatske metropole smjestila se Petrinja, a uz nju sva prirodna ljepota koja se teško može sažeti u riječima i slici. Resi je voda kao izvor života, plodna zemlja, voćnjaci, vinogradi. Kao takva kroz povijest je bila privlačna stanovnicima koji su kroz nju prolazili, koji su je naseljavali, ali i osvajačima. Mirni i pitomi stanovnici hrvatske narodnosti često su bili izloženi agresiji, posebno u Drugom svjetskom ratu, a najbrutalniji napad doživjeli su u Domovinskom ratu. Srpski agresor nije birao sredstva, nije poštivao ni jednu međunarodnu konvenciju ratovanja, nego je gazio sve ispred sebe, bez obzira radilo se o vojnicima, civilima, djeci. Tako je Sisačka biskupija mjesna Crkva koja je najviše stradala u Domovinskom ratu. Biskupijom upravlja mons. dr. Vlado Košić, čije krikove često ne razumije javnost, posebno medijska, koja okreće ploču prema tzv. revizionizmu. Domovinski rat u Sisačkoj biskupiji brojne je stanovnike zavio u crno, posebno Hrvate od Baćina, Gline, Topuskoga, Petrinje, Sunje, Hrastovice, Hrvatske Kostajnice, Hrvatske Dubice te ostalih mjesta. Prve žrtve Domovinskoga rata bile su na tim područjima, u Sisku je prva žrtva Domovinskoga rata ubijeni svećenik Antun Grahovar, a prvo ubijeno dijete u Hrastovici nedaleko od Petrinje je Josipa Kožić. U to vrijeme župnik u župi sv. Bartola u Hrastovici bio je upravo Vlado Košić, sadašnji sisački biskup. U Crkvi je na svjetskoj razini jedan od rijetkih biskupa koji su bili župnici u ratu, što će reći da je pokapao, nosio na rukama ubijenu djecu. I njegov krik često je nerazumljiv »salonskim službenicima«.
Stanovnici maloga mjesta Hrastovice, koji su puni ožiljaka i rana, ponosni su jer kroz povijest nisu nikoga napadali, ničije otimali, čuvali su svoje dostojanstvo. Uvijek su bili povezani s Crkvom, a tadašnji župnik, današnji sisački biskup Košić kaže: »U pet sela župe Hrastovice od 1991. do 1995. srpski su teroristi ubili ukupno 45 ljudi.
Jedna je djevojka imala 16 godina – to je bila Josipa Kožić, o kojoj je pjesmu ‘Molitva za Josipu’ ispjevao Đani Maršan, a ostali su bili punoljetni. Bilo mi je teško pogotovo što sam kao mlad župnik na prvoj samostalnoj župi započeo velike radove na obnovi i župne crkve i župne kuće i nekoliko kapela. Bilo ih je pet, i sve su ih srušili. Župa Hrastovica prije Domovinskoga je rata imala oko 1500 župljana«, navodi negdašnji župnik biskup Košić. »Bilo je to teško gledati, ljudi su plakali kad su se vratili poslije ‘Oluje’, i ja s njima. Nismo neke kuće mogli ni prepoznati, toliko su bile razrušene i zarasle u korov, trnje, a rasla su i drveća iz njih. Najtužnije je bilo mjesto crkve, hrpa ruševina, a preko mjesta gdje je bio oltar, tj. svetište crkve, prostirala se cesta! Neprijatelji su nam napravili najveće poniženje, ali su probudili prkos i ponos te smo prionuli na brzu obnovu i uskoro je, 2001., već posvećena nova crkva sv. Bartola, na istom mjestu i u istom obliku, tzv. replika. No ja sam već 1995. bio izabran za asistenta na Katoličkom bogoslovnom fakultetu pa sam otišao u Zagreb.«
Prisjećajući se tih teških ratnih dana te današnjih osjećaja, biskup Košić kaže: »Mislim da je najvažnije da naši vjernici budu slobodni od osvete, da ne uzvraćaju istim zlim ni mislima ni riječima ni djelima. A normalno je da nije moguće pomirenje ako samo jedna strana oprosti i čini dobro drugoj, a ta druga niti se kaje niti čini neku pokoru niti želi popraviti štetu. S takvima je najbolje ne imati posla, kako kažu naši ljudi. Ne želimo im zlo, ali neka su što dalje!«
Župom danas upravljaju franjevci provincije sv. Ćirila i Metoda, a vodi je mladi župnik fra Igor Barišić. U predstavljanju ističe da je Hrastovica posvećena sv. Bartolu, a pripada Petrinjskomu dekanatu, u kojem ima još pet župa. »Tri su župe iz Petrinje, sv. Lovro, župa Ivana Pavla II. i Preobraženja, zatim Čuntić i Gore«, navodi mladi župnik o. Barišić. »To je jako malo mjesto s malo stanovnika, a župi Hrastovica pripadaju još tri okolna sela, Donja i Gornja Budičina, Taborište i Križ. Župa ima oko 890 stanovnika i svi su većinom katolici i po narodnosti Hrvati. U ove tri godine koliko sam ovdje primijetio sam što se tiče materijalnoga stanja da su više-manje svi dobrostojeći. Nema ni jedne obitelji da je na rubu egzistencije. S obzirom na to da je tako malo mjesto, krizma ovdje bude svake dvije godine, a krizmaju se učenici sedmoga i osmoga razreda. Nažalost, kao i u većini Hrvatske tako je i ovdje stopa mortaliteta veća od nataliteta.«
Župljanka Antonija Harambašić je 30-godišnjakinja, rođena u Sisku 1988. »Odrasla sam u velikoj i sretnoj obitelji s otcem Antunom, majkom Milkom te dvjema sestrama Mihaelom i Jasminom koje su se sretno udale«, navodi Antonija. »U Hrastovici u obiteljskom domu živim s roditeljima. Trenutačno se svi bavimo pripremama za moje svatove, što znači da ću uskoro udajom i sama napustiti obiteljsku kuću te započeti bračni život s budućim suprugom Matijom. Po struci sam magistra ekonomije, sretno zaposlena u tvrtki koja se bavi distribucijom laboratorijske opreme i kemikalija u Sisku. U slobodno vrijeme volim putovanja, sitnice, životinje, folklor, Formulu 1 i biti kreativna.« Opisujući na koji način gleda opstanak mjesta, zapravo kako mladima vratiti nadu da ostanu u Hrastovici, Petrinji i okolnim mjestima, magistra Harambašić kaže: »Opstanak mjesta vidim jedino u održavanju tradicije i tradicionalnih vrijednosti. Stabilno radno mjesto smatram najvažnijim faktorom u današnjem svijetu. Stalno zaposlenje i dobar posao, posao u kojem je čovjek cijenjen i za koji je pošteno plaćen, od krucijalne je važnosti. Bila bih sretnija da se ljudi više mogu posvetiti održavanju dobrih odnosa u obitelji, posvetiti se Bogu i činiti dobra djela za svoju zajednicu, a ne stalno razmišljati kad će ostati bez posla ili kad će uopće dobiti posao.«
Komentirajući koliko okolina i mediji potiču na iseljavanje, ekonomistica Harambašić kaže: »To je veoma osjetljiva tema. U svojoj užoj obitelji imam primjer iseljavanja zbog loše situacije u našoj državi te nedostatka mogućnosti zaposlenja. Moja starija sestra Jasmina sa suprugom Markom prije tri godine morala je napustiti Hrvatsku i trbuhom za kruhom preseliti se u Njemačku. Ona se jako teško miri s tim, a mi još teže. Ne mislim da išta ili itko drugi utječe na iseljavanje, nego ovaj naš loš sustav na gotovo svim razinama u državi. Mislim da od završetka rata naša država nije stala na noge kako treba, konstantno tonemo i tu se apsolutno ništa ne će promijeniti još godinama. Žao mi je mojega otca jer znam da se sigurno nije borio za ovakvu Hrvatsku. Nije se borio da mu dijete mora otići kilometrima daleko. On nije ovo zaslužio, kao ni jedan drugi branitelj. Mito, korupcija i nepotizam recept su za ovako nestabilnu državu poput naše. Žalosno je kada mi sestra govori da se sve više susreće s ljudima koji su se također iselili jer ne žele više živjeti u iskvarenoj državi i sustavu. Za svoju djecu žele bolje. Nije više samo trbuhom za kruhom, sada idu tamo gdje je bolje, gdje će plaća biti sigurno isplaćena taj mjesec, gdje ima posla, gdje se živi, a ne preživljava. Jedino je rješenje u mladim ljudima koji još uvijek žele ostati i živjeti u našoj zemlji, koji žele da Hrvatska bude onakva kakva zaista može biti, da iskoriste sve svoje potencijale i prirodna bogatstva.« Komentirajući činjenicu da imamo najviše ekonomista i pravnika, a najlošije gospodarstvo i pravosuđe, ekonomistica Harambašić kaže: »I samoj mi je to neshvatljivo. Uz naš kvalitetno obrazovan kadar ne pronalazim smislenost u lošoj situaciji u pravosuđu i ekonomiji osim da je i to samo odraz cjelokupne loše situacije u državi. Zastarjeli zakoni, nedovoljno velike reforme, prevelik uvoz, zaduženost naše države, tromost sustava i birokracije, sve veći uvoz radne snage dok se naše radno sposobno stanovništvo iseljava, sve su to osobine lošega sustava i dok se nešto u korijenu ne promijeni, ne će biti sreće. Žalosna je činjenica da to svi vidimo, svi komentiramo, uporno govorimo da je Hrvatska puna mogućnosti, ali nikako izići na pravi put.«
Kao vjernica i aktivna župljanka svoj optimizam i snagu vidi upravo u vjeri. »Vjernica sam, rođena, odgojena i živim u katoličkoj obitelji. Smatram da su mi roditelji kroz vjeru usadili i pružili prave životne vrijednosti. U crkvu idem redovito i nedjelja bez mise i obiteljskoga okupljanja te nedjeljnoga mira ne bi bila ista. Otac nas je naučio da poštujemo svoju vjeru, da idemo u Crkvu i molimo se Bogu. Tako nastojim, a sve to ću ponijeti sa sobom i prenijeti na svoju buduću obitelj. Naravno, vjera mi daje veliku snagu i važan je dio moga života. Svoje probleme predajem Isusu i uz njegovu pomoć svaki dan koračam dalje. Kako jedna pjesma kaže: ‘On je moj Bog, moja snaga, moje sve!’ Prije nekoliko godina bila sam puno više uključena u aktivnosti župe jer tada je u Hrastovici djelovao zbor mladih ‘Sv. Bartol’, međutim kako se dosta mojih prijateljica članica toga zbora udalo i odselilo, smanjio se broj članova, stoga nažalost zbor više ne djeluje. Tada smo bile uključene u organizaciju velikoga Susreta hrvatske katoličke mladeži u Sisku te smo kroz zbor organizirale nekoliko humanitarnih koncerata. U crkvene sam aktivnosti uključena preko otca, koji svira orgulje pa mu često pomognem s pjevanjem. Isto tako za vrijeme mise rado čitam. Za blagdan Tijelova s dječjom skupinom seoskoga folklornoga društva ‘Hrastovička gora’, čija sam voditeljica, već tradicionalno na misno slavlje dolazim u narodnoj nošnjia te nakon mise djeca održavaju program za sve okupljene.«
»U dolasku mladih u crkvu mislim da presudnu ulogu čine roditelji«, nastavlja vjernica Harambašić. »Ako se dijete od malih nogu odgaja u vjeri i vodi ga se u crkvu te mu se time pokaže da crkva nije samo neka hladna kuća, nego predivna velika kuća u kojoj živi Bog i s njime se tamo ljudi imaju priliku susresti i otići sretniji svojim kućama, ponijet će to u svoj život. Godinama gledam velik broj djece koja nakon potrebnih dobivenih sakramenata jednostavno više ne kroče u crkvu. Npr. meni, mojim sestrama, mojim sestričnama, prijateljici Aniki, to se nije dogodilo jer smo odgojene tako i jer u vjeri pronalazimo ljepotu i mir. Postoji vrijeme kada su mladi u Hrastovici bili puno aktivniji, ali to je bilo takvo vrijeme, bilo nas je više i bilo je puno volje i želje za boljim. Imale smo tada i dobroga pokretača – moju sestru Jasminu. Ne kažem da se to opet ne može dogoditi, baš naprotiv, mislim da bi okupljanje članova i ponovno pokretanje zbora bilo odlična ideja.«
U župi Hrstovica ministrant je Andrija Knežić, koji pohađa sedmi razred. Ističe da živi u obitelji s bratom, majkom, otcem, bakom i djedom. »Ministriram od drugoga razreda i to me posebno raduje«, navodi ministrant Knežić. »Do sada su stariji ministranti išli na ministrantske susrete, a nadam se da ću uskoro i ja. U župi nas je više ministranata i redoviti smo svake nedjelje jer nema neopravdanih izostanaka.« Ističe da mu je nakana poći u tehničku školu, a onda će dalje promišljati o budućnosti.
Aktivna župljanka Ljubica Radučević zvonarica je i sakristanka više od 32 godine, dakle g. 1986. preuzela je tu službu. Živi s obitelji na području župe Hrastovica, o kojoj kaže da je to predgrađe Petrinje, lijepo mjesto koje je stradalo za vrijeme Domovinskoga rata. »Narod je ubijan i protjeran, a kuće razrušene, no posebno je bilo teško kad je crkva sravnjena sa zemljom, a preko oltara i sakristije bila napravljena cesta«, prisjeća se zvonarica Radučević. »Doslovce htjeli su nam uništiti identitet. No po povratku crkva je ponovno izgrađena. Tu ljudi rade. Ponajviše su zaposleni u obližnjim tvrtkama, a vrlo malo ih se bavi poljoprivredom. Tu je prikladan kraj za voćarstvo i vinogradarstvo, ali sve je manji broj onih koji se time bave. Isto je i sa stočarstvom. Kao i u drugim hrvatskim mjestima brojni mladi odlaze, traže posao, idu jednostavno trbuhom za kruhom. Svakako da i klima koja vlada u društvu pridonosi tomu, a odražava se u javnosti koja to potiče kroz medije ili kroz kuloare. Tomu je pridonijela i srpska agresija, jer za vrijeme Domovinskoga rata srpski je agresor ubio više ljudi, a s područja naše župe ubijena je djevojčica, dakle dijete Josipa Kožić. I tu nema pravde. Što se tiče moga odnosa s Crkvom, meni je zapravo crkva prvi dom, a kuća drugi. Uz crkvu sam od djetinjstva i puno mi je značila i znači. Surađivala sam i surađujem sa svećenicima koji su tu i onima koji dolaze sa strane. Sa svakim je izvrsna suradnja, jer svatko od njih donese nešto novo«, navodi sakristanka Radučević.
Od velike pomoći župniku je Matija Radučević koji je pošao u mirovinu pa se posvetio pomaganju župnoj zajednici. »Sa suprugom imam dva sina, stariji je pošao u Švedsku trbuhom za kruhom, a mlađi je tu na podruju župe. Nastojim pomoći župniku koliko god mogu, jer sada imam više vremena nego što sam imao dok sam radio, dakle dok sam bio u radnom odnosu kad sam po cijele dane radio.« Govoreći o opstanku na selu, Radučević navodi da je problem u tome što je teško plasirati ono što ljudi proizvedu. »Nije problem u tome hoće li netko raditi, zapravo je problem u tome na koji način osigurati tržište za proizvod. Na primjer, kad uzgojimo deset svinja, jednostavno ih nemamo komu prodati. Tako je i s drugim proizvodima. Nema organizacije otkupa. Čini mi se da bi to bilo najbolje kroz zadruge, neka udruženja, ali to je već stvar organizacije na višoj razini. Radio sam u hotelu posljednjih 20 godina, po cijeli dan, a što se tiče moje povezanosti s Crkvom, ona je uvijek bila tu, ali obveze su me ponekad priječile da ne mogu redovito dolaziti. Ne sramim se javno svjedočiti svoju vjeru, posebno kad sam u crkvi, glasno moliti i glasno pjevati. Isto tako, ako nešto treba fizički odraditi, tu sam i rado to odradim. Na neki način sam i sakristan, odnosno domar, jer pripremam za nedjelju i blagdane što je potrebno.«
Župljanka Kata Šušmeg ističe da se nešto mora mijenjati u državi jer na način kako je sada organizirano društvo sve teže i teže ide naprijed, i sve teže opstaje. »Smatram da se nešto, i to što prije, mora promijeniti, jer ako ne dođe do toga, puno će nam se ljudi iseliti, a to nije dobro, posebno za manja mjesta«, navodi u glasnom promišljanju župljanka Šušmeg, koja živi sa suprugom. »Ovo je jako lijep i bogat kraj, ali potrebna je bolja organizacija i skrb, posebno za mlade ljude, dakle potrebno je otvarati nova radna mjesta, na neki način bolje se organizirati. Zato molimo i ne gubimo nadu jer još vjerujemo da će Bog providjeti.«
