»Zašto je hrvatski jezik nestao iz programa?« – naslov je teksta Marijane Cvrtile o kurikularnoj reformi, koja je još uvijek aktualna. »Nismo grupica frustriranih akademika koji se žele osvetiti, niti se želimo politički opredjeljivati. Ne želimo da nas se povezuje s ekstremnom desnicom ni bilo kakvim negativnim konotacijama. Nismo ishlapjeli starci, mi smo ljudi iz obrazovanja, imamo kumulativno znanje, iskustvo, pokrivamo najširi spektar znanja. Svi želimo da se reforma nastavi, da se reformira taj segment društva, ali dijalog je ključna riječ«, rekao je akademik Vladimir Bermanec na predstavljanju publikacije »Prilozi za raspravu o cjelovitoj kurikularnoj reformi«.
Kao glavni i odgovorni urednik prikupio je recenzije više od osamdeset akademika, sveučilišnih profesora te učitelja i nastavnika iz osnovnih i srednjih škola na ukupno 52 kurikularna dokumenta. Te su recenzije pristigle u Znanstveno vijeće za obrazovanje i školstvo HAZU-a, koje vodi akademik Vladimir Paar, tijekom stručne i javne rasprave o reformskim dokumentima, na kojima je radilo 500-tinjak stručnjaka i praktičara predvođenih Ekspertnom radnom skupinom s Borisom Jokićem na čelu. Publikacija izlazi u nakladi Zagrebačkoga sveučilišta, a namjera je recenzenata i izdavača ocjenama i primjedbama kurikularnih dokumenata dati svoj prilog nastavku reforme, kojoj se ne nazire kraj. Primjedbe su dosta oštre pa se može iz recenzija iščitati da predloženi kurikularni materijali unatoč uloženomu velikomu trudu imaju mnoge manjkavosti: da bismo točno naveli o čemu se radi zamjerke idu od toga da su dokumenti »loše prepisan nečiji diplomski rad, da su nestručni«, a spominje se i da cjelovita kurikularna reforma nije utemeljena na zakonu jer ne postoje zakonske ovlasti prema kojima bi vođenje izrade kurikula bilo povjereno izvaninstitucijskoj Ekspertnoj radnoj skupini. Upravo je akademik Bermanec upozorio da se htjelo naglo ući u reformu, a obrazovni sustav zahtijeva da one budu dobro promišljene i postupne. U tekstu se postavlja pitanje akademika Mislava Ježića kako se o reformi ne treba razgovarati na ulici, na prosvjedima ljudi, koji su već održani, a nisu pročitali četiri tisuće stranica predloženih dokumenata. Dr. Dubravka Brezak-Stamać, profesorica hrvatskoga jezika i književnosti, upozorava kako se »hrvatski jezik« kao sintagma jednako kao i »hrvatska gramatika« nigdje u dokumentu ne spominje. Sve to pokazuje da prijedloge treba hitno revidirati, promijeniti i ponovno napisati. Činjenica je da nije naodmet pisti ponovno o tom problemu, jer nažalost rasprava još uvijek traje i ne uočava joj se kraj.
U knjizi »Zagrebački trgovi«, naklade P.I.P., Pavao Pavličić piše tekstove o trgovima, a prate ga fotografije Pavla Cajzeka. Na fotografijama se uočava ljepota Cvjetnoga trga u kojem se cvijeće »suprotstavlja« knjigama: »a još se bolje to shvaća kad se čovjek malo osvrne na tradiciju«. »Tada se prisjeća kako između knjiga i cvijeća oduvijek postoji sličnost, koje su ljudi duboko svjesni. Jer, oni od pamtivijeka svoje knjige nazivaju vrtovima, florilegijima, perivojima, a pjesme rado krste cvijećem, dok su književni časopis jednom vrlo točno nazvali ‘Vijenac’. Književnost i florikultura osuđeni su jedno na drugo… Vjerujem ukratko da se nije toliko željelo reći kako su knjige cvjetovi, nego da se još više htjelo naglasiti da su cvjetovi knjige. Jer, poredba dakle vrijedi u oba smjera, pa ako knjige mogu biti lijepe poput cvijeća, onda i cvjetovi mogu biti zabavni i mudri kao knjige. Treba samo znati čitati: a upravo nas na to nuka situacija na Cvjetnom trgu. Ona dovodi u izravnu fizičku vezu cvijeće i knjige, pa nam tako sugerira neka pažljivo gledamo oko sebe, neka se zadubimo u cvjetove, pa će nam oni štošta reći. I doista, tko znade gledati, taj će tamo naći lektire u izobilju. I zato je, uza sav respekt prema Petru Preradoviću, taj trg trebalo napokon i službeno nazvati Cvjetni, kad ga ionako oduvijek svi tako zovu. Na taj bi se način naglasilo ono što on svojim postojanjem najviše i govori: da je to trg cvjetova i knjiga, pri čemu su i jedni i drugi i stvarni i simbolični.«
Treba spomenuti da na trgu i oko njega postoje čak tri knjižare i da su postojali upravo na tom prostoru proljetni i jesenski sajmovi knjiga. No, kako piše Matija Boltižar, Cvjetni trg postaje još manje cvjetni nakon što su komunalni redari naredili cvjećarima da svoje aranžmane maknu s javne površine oko svojih kućica. A sav taj ceh koji su platili cvjećari i svi građani koji ne mogu dovoljno vidjeti ljepotu cvijeća platili su zbog novih kafića za koje ljudi ne mogu vjerovati da ih nije bilo dovoljno, pa Cvjetnomu mogu promijeniti i ime u »Trg kafića«.
Da se treba brinuti o hrani dokaz je i salmonela koja se pojavila ponajprije na mesu i jajima. I kako piše Ivan Pandžić citirajući »24 sata«, poziv je na alarm jer se još ne zna koja sve hrana završava na stolovima hrvatskih potrošača. Kako se ekskluzivno doznaje, rigorozna kontrola koju upravo provode inspektori Ministarstva poljoprivrede otkrila je u Dalmaciji goleme količine zdravstveno sumnjiva mesa. U velikoj akciji veterinarskih inspektora otkriveno je meso kojemu se ne može utvrditi podrijetlo ili mu je istekao rok trajanja. To je meso bilo predviđeno za stavljanje na hrvatsko tržište, ali su ga pronašli inspektori. Umjesto na tanjuru meso će završiti u spalionicama. Nova otkrića posljedica su pojačane kontrole hrane, koju je naredio ministar poljoprivrede Tomislav Tolušić. »Ne možete uvoziti smeće i prodavati ga u Hrvatskoj. I potrošači se trebaju zapitati zašto je nešto dvostruko jeftinije i dolazi iz uvoza.« Kako se navodi u tekstu, Tolušić je odlučio promijeniti praksu svih dosadašnjih ministara da iznimno rijetko obavijeste javnost o nalazima. Ove godine inspekcija je čak 67 puta otkrila salmonelu u različitim proizvodima, ali potrošači o tome nisu imali pojma. Bivši ministar Davor Romić objasnio je da po zakonu nisu dužni obavijestiti javnost ako je proizvodu u međuvremenu istekao rok trajanja. Za razliku od njega ministar Tolušić smatra da javnost ima pravo znati u kojim su proizvodima otkrivene bakterije. Osim inspekcijskih kontrola kojima se želi stati na kraj raznim preprodavačima zdravstveno sumnjive hrane, Ministarstvo je pripremilo i nova zakonska rješenja kako bi osiguralo da loša hrana ne završava na policama trgovačkih lanaca i stolovima potrošača. Primjerice, ne će se moći prodavati proizvod po cijeni nižoj nego što stoji njegova proizvodnja. Europa, a čini se i Hrvatska, preplavljena je jeftinim mesom. Reporteri »24 sata« u tri su klika mišem naručili 14 tona zamrznute piletine iz daleke Kine. Cijena po toni bila je samo 11 tisuća kuna. Višestruko manje od cijene toga mesa u prodaji. Nepoznati je prodavač pitao koji je certifikat o zdravstvenoj ispravnosti potreban. Takvo meso iz trećih zemalja prolazi kontrole na granici, ali često zna biti pogrješno deklarirano. Meso iz bilo koje zemlje EU-a uopće se ne smatra uvozom. Vjerojatno je takvih situacija bilo i do sada, ali se nije kontroliralo pa se vjeruje da će se sada postrožiti kriterij od vrtića do restorana. Sada će se provoditi istraživanja, ali postoje strahovi da će staro i zaraženo meso uz više konzervansa završiti u salamama i paštetama.
Iskustvo slabovidnih za videće
»Party u mraku« projekt je kazališta slijepih i slabovidnih koji osobama koje nemaju problema s vidom omogućava da upoznaju svijet tame – piše Ivana Kalogjera. Ideja je vrlo jednostavna. Slijepe i slabovidne osobe dovode videće osobe u potpuno zamračen prostor, puste im glazbu ili neke zvukove iz prirode, donesu im piće da imaju dojam kao da se nalaze u nekom kafiću, razgovaraju s njima, a onda ih raznim interaktivnim igrama potaknu da se kreću u zamračenom prostoru i suoče s potpuno drugačijom stvarnošću. Svatko se od nas barem jednom u životu zapita kako slijepe osobe vide svijet oko sebe, što je za njih ljepota, kako se slijepe osobe snalaze u prostoru punom ljudi, znaju li kako izgledaju oni sami i kako izgledamo mi ostali. Odgovore na to i mnoga druga pitanja moglo se dobiti i iskustveno na petom »Partyju u mraku« održanom u predvorju kazališta »Vidra« u Zagrebu.
