»To što su istospolni životni partneri, a ne žena i muž u braku, nije valjani zakonski razlog da se ne udovolji njihovoj želji za roditeljstvom. Ta pobjeda na Upravnom sudu velika je pobjeda ljevice – a da je ljevica posrijedi, vidimo po tome što se raspravlja o raspodjeli, a ne o proizvodnji«, napisao je u Večernjem listu Boris Beck. »Svi zakoni socijalističke Jugoslavije odnosili su se na raspodjelu dohotka, i doveli su raspodjelu do savršenstva; nažalost, previdjeli su da se prvo neki dohodak mora stvoriti, i zato je država propala. Odakle, međutim, dolaze djeca za posvajanje? Njih još uvijek proizvode staromodne i prezrene biološke obitelji. No te su obitelji bačene na smetlište povijesti, a zamjenjuju ih modernije, dugine obitelji. Staromodna obitelj više se ne smatra samorazumljivim mjestom za rađanje i odgoj djece – dapače, obitelj se uopće više ne povezuje s prokreacijom, nego je važna samo ljubav. Zbog toga u Hrvatskoj imamo Obiteljski zakon, ali nemamo uopće definiciju obitelji. Stara definicija, da je to sveza majki i očeva, utemeljena na zajedničkoj djeci, izbrisana je iz pravnih propisa, a nitko još nema petlje staviti neku novu definiciju. U pravnom vakuumu, doduše, možemo se koristiti odredbama Istanbulske konvencije, ali ondje je obitelj opisana sasvim neodređeno, kao skup proizvoljnog broja pojedinaca koji žive pod istim krovom. Suvremenoj neodređenosti oko definiranja obitelji sukladna je i neodređenost o tome odakle dolaze djeca – kao i iščuđavanje zašto ih nema. Nije uopće slučajno da se vijest o udomiteljstvu za životne partnere poklopila s viješću da Vlada počinje izrađivati Strategiju demografske revitalizacije Republike Hrvatske do 2031. – koja će biti neuspješna kao i svih pet prethodnih državnih planova za demografsku obnovu. Za rađanje vrijedi isto što i za socijalizam: nikad država ne može nadoknaditi privatnu inicijativu«, upozorio je Beck.
Da na mirovinske brige nisu imuni ni iskusni treneri i osvjedočeni motivatori pokazao je i primjer Ante Kostelića. Dražena Brajdića to je u Večernjaku izazvalo na tekst kojemu je povod bila Kostelićeva izjava za HTV da će imati mirovinu od samo 2500 kuna. »Imamo saznanja da tu nije riječ o preciznom izračunu i da je to izrečeno tek tako, no ta mirovina zasigurno ne će biti onolika koliko trenerski velikan s 10 olimpijskih i 8 svjetskih odličja zaslužuje. Premda će kao zaposlenik Hrvatskoga skijaškoga saveza zacijelo imati veću mirovinu od spomenute, Ante je načeo slojevitiji problem.
Ako su vladajući odlučili vrednovati olimpijske medalje sportaša tzv. naknadama za izvrsnost, onda bi bio red da se to isto čini i s trenerima monumentalnih uspjeha nacionalnog sporta«, napisao je Brajdić.
»Ono što ovog zaslužnika žulja više od promjena na platnom listiću jest status. Gipsa je najviše zaboljelo što je nakon OI 2018. na HOO-ovoj listi degradiran iz vrhunskoga trenera u vrsnoga. I s pravom se tada Ante pitao: ‘Zar ja više nisam vrhunski trener samo zato što nisam osvojio olimpijsku medalju sa sportašima (braća Kolega) koje sam preuzeo prije nekoliko mjeseci.’ (…) Za jednoga stručnjaka svjetskog glasa – a Kostelić je i genij svog zanata – zacijelo poražavajuće zvuči činjenica da će svaki saborski zastupnik s odrađena dva mandata, a mnogi su služili samo kao kotačići glasačke mašinerije, imati mirovinu najmanje 8500 kuna. I ne pričamo mi ovdje samo o Gipsu, nego i o Rudiću, Novoselu, Braliću, Červaru… pa, ako hoćete, i o Ćiri Blaževiću, neovisno koliko je on zaradio u karijeri. Jer, pričamo o čovjeku koji je broncom na Mundijalu, poslijeratne 1998., više zadužio Hrvatsku nego sva sila bivših parlamentaraca koji uživaju u dvostruko većoj mirovini od njega«, zaključio je Brajdić.
Druga strana medalje demografske krize otkrivena je u uvodniku koji je, također za Večernjak, napisala Snježana Bičak. Prvo je zapazila da nije normalno da se u zagrebačkim osnovnim školama učenici gužvaju po razredima u čak četiri smjene, kao što nije prirodno ni to da dijete u jednoj područnoj školi, primjerice u Lici, Slavoniji ili Baniji, bude jedini učenik drugoga razreda. »Nitko me ne može uvjeriti da u tim košnicama od razreda u velikom gradu nema djeteta koje nije usamljeno, izolirano ili nepravedno šikanirano od brojnih kolega, a time i daleko nesretnije od svog kolege u Lici, Slavoniji ili Baniji! Stvari bi, zapravo, trebale biti u boljoj ravnoteži.«
Upozorila je i na poražavajući podatak da je Hrvatska u sedam godina izgubila čak 51 tisuću učenika po školama, da područne škole, a riječ je uglavnom o mjestima koja su od šest do deset kilometara udaljena od većih gradova i matičnih škola, imaju sve manje učenika. »Činjenica da u 400 škola danas ima jedva do 10 učenika toliko je strašna da bi je se trebali sramiti svi koji su izravno i neizravno krivi za to. S pravom se u pandemiji bojimo jesmo li, a sigurno jesmo, izolirali djecu online nastavom, uskratili im društvo vršnjaka, socijalizaciju, druženje uz napucavanje lopte, igranje graničara, zajedničko smijanje, a sve to zapravo već godinama radimo djeci u manjim sredinama dok se politika tek načelno kune da želi da imaju ravnomjeran razvoj kao u gradovima«, zaključila je.
