U Hrvatskoj tko želi raditi može i živjeti od svoga rada, posebice na selu i poljoprivredi. Na području župe Vojnić u Karlovačkoj županiji svojim primjerom svjedoče Hrvati koji su protjerani iz Bosne pred srpskom i muslimanskom agresijom na hrvatski narod. Braća Franjo i Mato Volić iz Guče Gore prošli su kalvariju za vrijeme obrambenoga Domovinskoga rata: obitelji su im zarobljavane, članovi obitelji mučki ubijani. No kad se omogućilo da mogu doći u Hrvatsku poslije vojno-redarstvene operacije »Oluja« doselili su na golu zemlju na područje župe Vojnić. Dobili su samo kuću i okućnicu, a u Bosni su ostavili svoja golema imanja. Mato je hrvatski ratni vojni invalid koji je uspio svoju obitelj prebaciti u Hrvatsku, zatim se kao pripadnik Hrvatskoga vijeća obrane vratio boriti za svoj narod i za slobodu. Brata Stjepana ubili su mu muslimanski vojnici, supruga s djecom i ostala rodbina prošli su muslimanske logore, i to s malom djecom. Kao izbjeglice došli su najprije u Tomislavgrad, zatim u Daruvar te se na kraju skrasili u Vojniću. Volići, usprkos svemu što su prošli i preživjeli, ne kukaju, nego su nastavili raditi svoj posao te hrabro kroče naprijed, baveći se ovčarstvom.
»Skinuo sam odoru i došao sam bez ičega u Hrvatsku, a onda pomalo uz Božju pomoć povećavao sam stado ovaca«, navodi Mato Volić, koji ima troje djece. »Ovo nam je sedma kuća kako smo otjerani sa svoga ognjišta i napokon smo se tu skrasili. To sam kupio. Uz to, imamo stado od 180 ovaca jer ovčarstvom smo se bavili i u Gučoj Gori. K tomu, držimo i ostale životinje prema svojoj potrebi, svinje, kokoši, jer ovo je selo, a mi smo naučili raditi. Na selu tko hoće raditi može od svoga rada živjeti.« Ističe da im je sada lakše jer je sve na jednom mjestu, a dok su bili u Bosni tamo su bili nomadi, dakle morali su ići s ovcama u ispašu po stotine kilometara, posebno zimi i u rano proljeće. »Kao hrvatskomu branitelju izišli su mi u susret i uspio sam doći do uporabe oko deset hektara državne zemlje, a to znači da imamo sve na jednom mjestu. Što se tiče proizvodnje hrane, po narudžbi radimo poznati travnički sir. Dvije smo godine predavali mlijeko za pašku siranu, no nisu bili korektni pa smo odustali. Litra ovčjega mlijeka je oko deset kuna, a mi u sezoni imamo oko 25 000 litara mlijeka. Supruga Blaženka i brat Franjo pretežno su na muženju ovaca. Surađujemo trenutačno s proizvođačima ‘Puđa’ koji su iz Livna, a otvorili su u Hrvatskoj svoju proizvodnju. Vrlo su korektni i stoje iza svakoga svoga proizvoda. Važna nam je i prodaja janjaca. Kod nas je po kilogramu čisto meso 50 kuna ili 25 kuna žive vage. Naravno, tu su i drugi proizvodi, može se pristojno živjeti. Uz to velika je vrijednost što smo mi svoji gospodari. Stočarstvo traži da smo tu 24 sata, ali uvijek se može naći vremena i za odmor i za druženje. Uz stočarstvo se veže niz drugih stvari. Tu je mehanizacija koja je potrebna za opskrbu hrane za prehranu stoke, naravno treba je popravljati, servisirati. To povlači nove zanatske djelatnosti. Nadalje, tu su proizvodi koji su autohtoni hrvatski, posebice janjetina, ovčji sir, a to promiče i ponudu hrvatskoga turizma. Važna su i hrvatska vina te drugi proizvodi. Stočarstvo je važno jer je to temeljna grana poljoprivrede, pokretač gospodarstva, a istodobno omogućuje strateški opstanak u proizvodnji hrane. Država koja ne drži do svoje proizvodnje hrane na klimavim je nogama jer je ovisnik o uvozu.«
Volić, čiji je brat Stjepan, koji je pohađao sjemenište, ubijen, ističe da su njegovoj obitelji puno pomogli Crkva i bosanski franjevci koji su s njima od početka. »To nam je oslonac sigurnosti, jer iz moga mjesta je puno franjevaca, s nama su odrasli kao djeca, to su naši ‘ujaci’. Svaki od njih koji je bio u Vojniću dao je svoj doprinos, dao nam je podršku i u nama neprestance potiče nadu, jednostavno da ne padnemo u malodušje. Uvijek su nam tu, pa je tako uz nas i naš sadašnji župnik fra Ivo Bošnjak. Što god zatreba, on je tu. Naravno da kao vjernici katolici nastojimo redovito biti u crkvi, jer osim svete mise i sakramenata, tamo smo u zajedništvu. Pred Bogom smo svi jednaki. Ono što smo ponijeli sa svojih ognjišta, a to je molitva i vjera, to čuvamo i njegujemo«, zaključuje Mato Volić.
U istoj župi u mjestu Krnjaku uzgojem ovaca bavi se Ivo Turalija sa suprugom Katom. Roditelji su troje djece, Josipa, Mateje i Ivane. »Još kao dijete pobjegao sam iz osnovne škole jer me privlačilo ovčarstvo«, navodi Ivo Turalija, rodom iz Nove Bile, koji danas ima stado s više od 350 ovaca na području Krnjaka. Prošao je ratne teškoće, posebno progone Hrvata u srednjoj Bosni. Matično stado mu je pasmine »travnička pramenka« koja spada među najkvalitetnije ovce, po mlijeku, siru, janjetini i vuni. Ističe da mu je resorno ministarstvo to u početku priznalo i dalo poticaj, a onda je to jednostavno prekinuto bez obrazloženja. »Osam eura je poticaj po ovci, ali mi je žalosno da su prekinuli poticati autohtonu pasminu za koju sam dobivao veći poticaj«, navodi Turalija. Istodobno ističe da ga je Paška sirana izigrala kao druge institucije koje ne prepoznaju važnost stočarstva za opstanak ruralnih sredina.
Turalija je sa suprugom Katom i troje djece bio u Glamoču pa je 2000. odlučio poći za Vojnić, odnosno u mjesto Krnjak. »Tu smo se doselili i širili svoje stado. Od ovoga se posla može solidno živjeti, samo treba raditi. Za janjce, odnosno ovce i mlijeko mi imamo tržište. Pojedinci su nas pokušali izigrati jer su se pretpostavljam vodili logikom ‘glupi Bosanci’, ali nisu shvatili da mi želimo i ljudski pošteno raditi svoj posao. Primjerice, i mene je pokušala izigrati Paška sirana koja je otkupljivala mlijeko pa je umanjivala vrijednost. No ja sam sve dao na institut za kvalitetu i demantirao ih te prekinuo suradnju s njima. Prvo, paški sir nije od paškoga mlijeka, a drugo još su i nas htjeli potkradati. Pojavio se poduzetnik Puđa koji uredno otkupljuje, plaća, vozi. Svi smo njime zadovoljni.«
Turalija navodi da mu je problem s pašnjacima, sa smještajem ovaca i sa zemljom. »Lokalna vlast mi ne dopušta zakup državne zemlje«, ističe Turalija. »S privatnicima sam sve sredio jer sam sa svima u jako dobrim odnosima, ali ne mogu dobiti državnu zemlju za pašnjak jer o njoj odlučuju lokalne vlasti. Stada držim u prostorima neke zadruge koja više ne postoji, a plaćam najamninu nekomu tko ne postoji. Komu plaćam, ne znam. Plaćam mjesečnu najamninu za smještaj svojih ovaca nekoj nepostojećoj firmi. Ne smeta mi da me i sutra izbace, ja ću se snaći jer sam u tome poslu cijeli život, samo mi je tužno što lokalne vlasti ne prepoznaju da je i u mojoj djelatnosti nekoliko radnih mjesta, da živimo od ovčarstva.« Turalija prodaje janjce, mlijeko u sezoni, ima stalno tržište, no ogorčen je na prevarante i prekupce koji omalovažavaju proizvođače. »Raduje me što je moj sin Josip zainteresiran baviti se ovim poslom jer to je još jedan ostanak u Hrvatskoj«, kaže Turalija.
