Mnogi su svjetski mediji prenijeli slike plutajućih otoka smeća na rijeci Drini blizu bosanskohercegovačkoga grada Višegrada. Tone otpada zapele su pred hidroelektranom »Višegrad« pa su osim ekološke sramote i izravna gospodarska ugroza. Među odbačenim predmetima ističe se, naravno, plastika, plastične boce, ambalaža, automobilske gume i drugi proizvodi industrije polimera.
Vijest je postala viralna jer takve slike više nalikuju scenama na Dalekom istoku, u Indoneziji, a ne u Europi. Poznate su, također, pojave plastičnih otoka koje morske struje stvaraju na površini Tihoga oceana, no te su plastične nakupine na »ničijoj zemlji« i teško je odrediti tko je vlasnik odbačene ambalaže. Sva mora svijeta konačna su odredišta velikoga dijela potrošene plastike, no masovna pojava plastike na rijekama, u utrobi kontinenta, upozorava na krah upravljanja plastičnim otpadom.
Plastika u rijekama otkriva nemar lokalnoga stanovništva – izvor problema uvijek je negdje uzvodno. Stanovnici, koji žive uz tok rijeke, koriste se riječnom strujom kako bi se riješili nagomilane plastike, a oni koji žive nizvodno svjedoče nadolazećoj ekološkoj katastrofi. Plastična ada na Drini nije tipičan balkanski incident; slična su onečišćenja pogodila rijeku Temzu u Engleskoj, Seinu u Francuskoj, Dunav u Ukrajini, Hron u Slovačkoj… Ista njemačka kompanija koja sada posebnim brodom »CollectiX« čisti plastične tepihe na Drini, prošle je godine prikupila desetak tona plastičnoga otpada na rijeci Hron nedaleko od Košica.
Razbacani otpad po površini Drine i Hrona uglavnom se sastoji od plastičnih proizvoda namijenjenih za jednokratnu uporabu. Takvi su proizvodi, temeljem Direktive 2018/0172 Europskoga parlamenta, trebali biti zabranjeni upravo ove godine. To je Direktiva o smanjivanju učinka plastičnih proizvoda na okoliš, koja je s početkom ove godine postala obvezujuća za sve države članice Europske unije. No čini se da će implementacija te direktive u stvarni život biti odgođena.
Upravo suprotno, kako najavljuju i mnogi znanstvenici, Europu očekuje val plastične pandemije. S jedne strane zato što je Kina zabranila i prekinula zbrinjavati plastični otpad iz Europe, a s druge strane zato što je epidemija koronavirusa zasjenila sve druge, pa i važnije, probleme. Navezanost institucija i medija na javnozdravstvene teme zanemaruje ekološke mjere i aktivnosti, koje su tako završile na marginama političkih interesa. Zaštita je zdravlja, ovaj put, isključila zaštitu prirode.
Osim toga, svjetski rat protiv koronavirusa stvara nove goleme količine plastičnoga otpada. Samo je prošle godine u Kini proizvedeno 100 milijardi (!) plastičnih zaštitnih maskica. Desetine ih je milijardi već bačeno u smeće, na ulicu, u rijeke… Zbog potpunoga zatvaranja plastična je ambalaža postala jedino rješenje za dostavu kave ili pizze za van. To su upravo oni jednokratni plastični proizvodi koji su Direktivom 2018/0172 – zabranjeni.
Plutajuća plastika na rijekama i morima uvijek je (samo) vrh sante leda. To je vidljivi dio iznad površine, koji upozorava na nevidljivu plastifikaciju čitavoga vodenoga okoliša. Suprotno uvjerenju da je plastika u okolišu nerazgradiva, ona se, naprotiv, otapa, ne kao snijeg, nego se abrazivnim procesima i fotokemijskim reakcijama razgrađuje na sve sitnije dijelove. Voda i sunčeva svjetlost pretvaraju svaku plastičnu vrećicu i bocu u nevidljivi oblik mikroplastike i nanoplastike. U tim je oblicima plastika nepovratno postala dio prirode.
Zbog pandemijskoga umora ove su crne ekološke prognoze izvan fokusa javnosti. Zatrpani svakodnevnim brojkama zaraženih, statistikama i epidemijskim krivuljama, ljudi su se oglušili i odustali od brige za stvoreni svijet. Mnogima je pandemija koronavirusa dobar izgovor za odgađanje odgovornosti, no s takvim će stajalištem čišćenje otopljene plastike uskoro nalikovati ispravljanju krivih drina.
