Milanovoj ženi dijagnosticirali neizlječiv oblik raka pa se susjed rastrčao tražeći sve moguće doktorske veze, od onih »petrificiranih« iz doba njegova oca oficira JNA pa sve do mene, ne bih li mu pod hitno našao nekog dobrog, makar i katoličkoga doktora, možda čak i s prizivom savjesti. Nevoljni susjed Milan ushodao se za život, a još prije neki dan me pozivao na »hod za smrt«, ono okupljanje »prosvjednika« koji su pod kamerama i reflektorima, puni milosrđa i ljubavi za bližnjeg, tražili slobodu i pravo da majka »pobaci« dijete koje samo što se nije rodilo… Probuđeni pravi vjernik u meni zatomio je uvijek budnoga pravoga cinika pa ga nisam upitao ne bi li i ovo sad sa svojom ženom mogao eliminirati po kratkom postupku, mislim tako da odstrani tumor skupa s njom, ako ne ide drugačije? Sva sreća da Milan nije dobio tumor, jer nekako mi se čini da bi njegova Sandra njega bila spremna »pobaciti«, makar je već navršio šezdesetu. Ili bi ga makar odbacila kao »robu s greškom«, pravdajući se da ju je rodnospolno zlostavljao, zapostavljao i zanemarivao kao ženu ili – ako nikako drugačije ne bi išlo – da oni »zapravo i nisu crkveno oženjeni« pa zašto bi ga onda trpjela i prematala takvoga, s rakom? Koji je, uostalom, »zasluženo i dobio« jer nije ju prihvaćao u svim pravima njezina tijela i duha.
Ženica mi Jelica, ja i cijela nam familija već sedmu godinu hodamo za život, a nekako mi se stalno čini da još nismo prohodali ni napravili prve sigurne korake, a ovi »hodači za smrt«, kako su krenuli, tko zna što će nam još za koju godinu smisliti? Ta smrt, ta učas sama prohoda! Sigurno i velikim koracima. Tako da očekujem da će vrlo uskoro i nas, djedove i bake, prestati zvati po imenu, kao i maloga nerođenoga s imenom, koji je – čim su medijski servisi »odozgo« (ili prije »odozdo« iz pakla?) dobili upute »koji je cilj misije« – učas dobio ime Fetus, a naposljetku postao i sami Tumor. Jer, lakše je odstraniti, izvaditi i baciti zloćudni Tumor (ta tko to ne bi učinio!), negoli Dijete, zar ne? Što onda i moja Jelica jednog dana ne bi umjesto Baka bila nazvana Demencija, a ja – umjesto Djed Vilko – Ekstremni Alzheimer? Pa da našoj djeci i unucima bude lakše kad nas, štiteći svoja (možda čak i naša?) »prava«, budu lijepo i visokoetički »odstranjivali«? »Ta što će im takav život kad ni nas ne prepoznaju«, reći će oni. A mi, koji ne ćemo moći ništa samostalno shvatiti, odlučiti i reći, kao ni ono nesretno dijete… Tja, imat ćemo tko će to umjesto nas učiniti, pa nas malo ranije »svetom Petru na jogurt poslati« i »pomoći nam da se ne mučimo«. Zapravo, gledajući u »napredni Zapad«, nekako mislim da će to sve biti i zakonski propisano, pa ako me djeca i unučad na vrijeme ne sakriju u podrum ili na tavan, moglo bi mi se dogoditi da ne doživim jubilarni 50. Hod za život, u svojoj planiranoj 105. godini. Makar tada mislio da mi je – prvi!
