Lokalni izbori, čiji je drugi krug zaključen prve lipanjske nedjelje, pokazali su neke nove trendove u hrvatskoj politici. Ako se na izbore gleda kao na natjecanje, može se govoriti o trendu pobjede HDZ-a s partnerima u većini hrvatskih gradova i županija – čime se događa i nova centralizacija vlasti. Može se, nadalje, govoriti i o sada već poslovičnom trendu uskraćivanja jakih kandidata iste stranke za grad Zagreb u kojem je pobijedio progresivističko-liberalni Možemo – čime se opet služi centralizaciji vlasti kojoj, prema ocjenama analitičara, ne odgovara jak stranački čovjek na čelu metropole. Birači su kaznili lijeve političke opcije, počevši sa SDP-om, pokazujući time novi trend da im je draža marljivost centra i desnice u animaciji biračkoga tijela. Novi je trend i svojevrsno smanjivanje legitimiteta lokalnih vlasti s obzirom na to da je one koji će vladati sljedeće četiri godine prosječno izabralo manje od trećine birača s biračkoga popisa (birački je popis i dalje enigma i tema za sebe).
Među razlozima zašto je više od dvije trećine birača apstiniralo od izbora stoji zacijelo i određeni reciprocitet koji bi se mogao izraziti sljedećom mišlju: »Zašto bismo mi birali njih i brinuli se za njihovu egzistenciju kada se oni ne brinu o nama i o našoj egzistenciji?« Nije tajna da su brojne analize dosad pokazale da među mnogim biračima vlada apatija koja se svodi na stajalište da glas pojedinca ne vrijedi, da se u politici ne može učiniti ništa ili da lokalni izbori nisu važni. No itekako su važni. Štoviše, najvažniji su – pogotovo ako gradonačelnike, župane i članove županijskih i gradskih vijeća te mjesnih odbora bira – manjina. Gotovo da bi se s obzirom na malu izlaznost moglo reći da su novi lokalni vlastodršci više imenovani – poput kraljeva i kraljica – nego izabrani. To nije nužno loše jer se svaki odabranik – baš zato što iza njega ne stoji većina birača – mora višestruko dokazati u vrlinama da bi pred većinom opravdao svoje »pomazanje« za vladara.
Lokalni političari imaju čak veću odgovornost pred Bogom i ljudima upravo jer su lokalni, jer su na mjestu, pa mogu vidjeti stvari onakvima kakve doista jesu. To ih stavlja u bitnu prednost u odnosu na zastupnike u Saboru, članove Vlade ili predsjednika države koji djeluju na nacionalnoj razini. Stoga, vjernički gledano, rajska vrata svojim djelovanjem odškrinjuju lokalni političari koji vide da su ljudi oko njih gladni i rade na tome da im se da jesti; ili da su bolesni i nemoćni pa omogućuju da nisu zapušteni po kućama i kojekakvim domovima. Nebo se raduje svakomu lokalnomu političaru koji ne pristaje provoditi ideološku kolonizaciju usmjerenu protiv naravne obitelji i braka ili koji ne pogoduje onima koji bi rado križeve izbacivali iz javnih prostora na svojem području. Užasno je ne samo ako lokalni političari osobno sudjeluju u korupciji, nego i ako ju žmireći toleriraju; ako zapošljavaju po stranačkom ili obiteljskom ključu ili ako pogoduju tvrtkama od kojih oni ili neki njihovi imaju korist. Time bi činili težak, u nebo vapijući grijeh, jer su odabrani upravo zato da budu primjer poštenja i da si kao takvi tabaju put prema rajskoj slavi. Žalosno je gledati kako se zbog ovozemaljskih mrvica neki odriču vječnoga života u slavi.
Lokalna oporba također je odgovorna, na neki način čak i više, jer je često slobodnija upravo zato što nema što izgubiti (ta već je izgubila izbore). Normalno bi bilo da su pošteni lokalni čelnici vlasti zahvalni poštenima u oporbi koji bi ih suočavali s istinama o stanju na njihovu području. Tako bi imali razloga povlačiti ozdraviteljske poteze, a da im korumpirani u društvu ne mogu previše zamjeriti. Samo kad bi u njima klijalo zrnce evanđeoske mudrosti…
Mogu se ljudi i mediji igrati statistikama pa na grafičkim prikazima plavjeti ili crvenjeti Hrvatsku, analizirati do unedogled tko je lokalni pobjednik, a tko gubitnik i tražiti razloge maloj izlaznosti. Sve to može biti korisno, pa čak i zabavno. No daleko je važnije da lokalni predstavnici vlasti i oporbe u novom mandatu časno, hrabro i slobodno odgovore na svoj poziv, poziv o kojem toliko toga ovisi. Ni Bog ni društvo ne očekuju ništa manje od toga.