Jakov Sedlar, redatelj, scenarist i producent, autor je više od stotinu filmova, a najveći dio njegova opusa, po mnogočemu i najizvrsniji, pripada najstarijemu rodu sedme umjetnosti. Režirao je osamdesetak dokumentarnih filmova u kojima nerijetko obrađuje prijeporne i prešućivane dijelove hrvatske moderne i suvremene nacionalne i vjerske povijesti, hrvatsku umjetničku, kulturnu, znanstvenu i športsku baštinu, kao i različite židovsko-izraelske teme. Neki su ogledni naslovi: »Jeste li bili u Zagrebu, gospodine Lumičre« (1985.), »Lijepa naša« (1987.), »Slavenska« (2003.), »Židovi i Hrvatska« (2011.), »Jasenovac – istina« (2016.), »Hrvatske sportske legende« (2019.), »Od Mossada do Eichmanna« (2019.), »Hrvatski anđeli rata« (2020.) i »Kuće svjetla« (2022.).
Posljednji u nizu radova o potresnim i nedovoljno poznatim događajima iz hrvatske povijesti srednjometražni je dokumentarni povijesni film »Hrvatski mučenici«. Praizveden je 20. ožujka 2025. u Zagrebu. Duljina trajanja filma je 57 minuta. Scenarij je napisao književnik Hrvoje Hitrec. Interpret teksta je glumac Joško Ševo.
Središnja su tema vjerski, nacionalno i političko-ideološki motivirana ubojstva katoličkih biskupa, svećenika, redovnika, redovnica, bogoslova i sjemeništaraca od Drugoga svjetskoga rata do Domovinskoga rata na području današnje Hrvatske, BiH, Vojvodine i Albanije. Žrtve su uglavnom Hrvati i Hrvatice, a spominju se također klerici drugih nacionalnosti, kao i velikodostojnici drugih kršćanskih Crkava i religija. Riječ je o osobama koje su oblikovale ne samo vjerski i ćudoredni, nego i kulturni, znanstveni i socijalni život pripadajućih sredina. Ubijeni su u pravilu bez suđenja i nije im dokazana nikakva krivnja.
Dokumentarni predložak filma knjiga je »Hrvatski martirologij XX. stoljeća« autora don Ante Bakovića, koja sadrži 663(+1) literaturom potkrijepljena životopisa i smrtopisa s fotografijama žrtava. Izrazi »mučenik« i »martirologij« upotrebljavaju se u širem smislu, a ne u užem ili službenom kojim se koristi učiteljstvo Crkve. Film je posvećen kardinalu Franji Kuhariću i političkomu iseljeniku Iliji Letici koji su tijekom osamdesetih potaknuli Sedlara na filmsko ovjekovječenje stradanja hrvatskih vjerskih osoba.
Kronološko izlaganje teme upotpunjeno je arhivskim fotografijama, filmskim snimkama, službenim dokumentima i igranim prizorima, uz retorički funkcionalnu popratnu glazbu i razmjerno emfatičnu interpretaciju teksta. Kod montaže je primijenjena tehnologija umjetne inteligencije pa se tako pojavljuju animirane fotografije kojima se postiže snažniji vizualni doživljaj te stvarniji prikaz likova i događaja. Integrirane su sačuvane snimke govora Ante Bakovića i Franje Kuharića, a jedna od najdojmljivijih sekvenci novosnimljeni je razgovor s redovnicom Celinom Sarić, 95-godišnjom svjedokinjom vremena. U završnicu filma, u stanovitom smislu nepovezano, uvršten je poučan govor biskupa Vlade Košića o političko-ideološkoj pozadini partizansko-četničkih zločina koji se obrađuju u ranijim dijelovima izlaganja. Sudjelovanje znanstvenika i stručnjaka kao što su povjesničari i viktimolozi učinilo bi dokumentarni prikaz uvjerljivijim i popularnijim, iako su težnja za vjerodostojnošću i zanimljivost filma nedvojbeni.
Film započinje znakovitom uvodnom špicom u kojoj je istaknut lik bl. Alojzija Stepinca i završava popisom žrtava čija imena i prezimena »ne smiju biti zaboravljena«. Izlaganje njihova mučeništva – »kako i zašto su ubijeni« – slijedi vremenski tijek događanja i može se podijeliti u četiri povijesna odsječka.
Prvi dio obuhvaća vrijeme Drugoga svjetskoga rata kad su daleko najveći broj žrtava ubili partizanski pa onda i četnički odredi, i to strijeljanjem, klanjem, pečenjem na ražnju, obezglavljivanjem itd. Ima ih koji su stradali od njemačkih i talijanskih postrojba ili zbog savezničkih bombardiranja, a spominju se i svećenici koje su smaknuli pripadnici ustaškoga režima.
Drugi dio odnosi se na poslijeratno razdoblje kad su komunističke vlasti – na čelu s Josipom Brozom Titom, vođom partizanskoga pokreta – ubile najviše hrvatskih vjerskih osoba u XX. stoljeću, a među njima je nemali broj stradalnika bleiburške tragedije. Kao središnja osoba prikazan je bl. Stepinac, žrtva političkoga suđenja i sustavnoga trovanja, simbol modernoga hrvatskoga mučeništva.
Treći dio obuhvaća razdoblje od 1966. – kad su međudržavnim protokolom uređeni odnosi između Svete Stolice i SFRJ – do nestanka socijalističke Jugoslavije početkom devedesetih. Nije bilo ubojstava vjerskih osoba, ali se javljaju »iskre nasilja« u obliku prijetnja, uhićenja i robijanja.
Četvrti dio govori o onima koje su tijekom Domovinskoga rata i sukoba u BiH ubile velikosrpske snage i muslimanske postrojbe. Uspostavom demokratske Hrvatske Katolička Crkva oporavila se od užasa XX. stoljeća. Znak duhovne pobjede uzdignuće je na čast Kristova oltara niza mučenika i mučenica ubijenih iz mržnje prema katoličkoj vjeri i hrvatskomu narodu.
Kako je moguće da čovjek ubije, zapovjedi ili prihvati ubojstvo drugoga čovjeka zato što je pripadnik određene vjere, rase ili naroda? Ruski nobelovac i politički zatvorenik Aleksandar I. Solženjicin kod primanja Templetonove nagrade 1983. rekao je: »U okviru filozofskoga sustava Marxa i Lenjina… mržnja prema Bogu glavna je pokretačka snaga… Da bi postigao svoje đavolske ciljeve, komunizam treba kontrolirati stanovništvo lišeno vjerskih i nacionalnih osjećaja, a to za sobom povlači uništenje vjere i nacionalnosti.«
Ovdje je, dakle, riječ ponajprije o duhovnoj borbi dobra i zla, a tek onda o političkom, klasnom ili nekom drugom sukobu. Budući da je duhovna borba u prvom redu osobna, temeljni sukob ne događa se među ljudima, nego u čovjeku. Kad izabere dobro, vođen je savješću ili Božjim glasom. Kad izabere zlo, vođen je nekim ili nečim drugim. Zatomljenje Božjega glasa i opredjeljenje za zlo mogu biti tako duboki da osoba može činiti zlo i biti uvjerena da čini dobro. To se osobito događa kad zlo postane pokretačka snaga moćne i utjecajne skupine, stranke, sekte, pokreta, države itd.
Adolf Eichmann, ratni zločinac osuđen za ubojstvo milijuna Židova, na svaku točku optužnice izjavio je: »Ne osjećam se krivim u smislu optužnice.« Nije se osjećao krivim pred državom čije je zakone provodio, ali se, prema riječima branitelja, osjećao krivim pred Bogom. Ne osjećati se krivim pred državom za izvršavanje zlih zakona moguće je samo ako je država zla i bezbožna. Eichmann je u jednom trenutku života odlučio djelovati prema zakonima Trećega Reicha, a ne prema osobnoj savjesti. Zahvatila ga je »vlast Tmina« (Lk 22, 53). Poslije toga više nije bilo povratka.
Počinitelji zločina nad najvećim dijelom hrvatskih mučenika i mučenica u presudnom su trenutku odlučili djelovati u ime naroda Jugoslavije, u ime komunističke države, zatomivši unutarnji glas savjesti. Možda je tako bilo lakše (pre)živjeti. Drugi su, međutim, izabrali teži put. Stepinac je na suđenju sâm. Okružen je mnoštvom. Izjavljuje: »Moja savjest je čista.« Dio mnoštva izriče presudu: »U ime naroda…« Jedan čovjek u sukobu je sa svijetom, ali u miru s Bogom i sa samim sobom – Stepinac i drugi koji su stradali in odium fidei i in odium nationis.
Filmska bilješka
