Pitanje koje bi si svaki kršćanin trebao postavljati jest: Što mislim, tko je Isus Krist? Ako je odgovora koliko i ljudi, je li to dobro? Mogu li različite osobe imati suprotan pogled na Krista, a tvoriti jednu vjerničku zajednicu? Isti problem pred vjernike u evanđeoskom izvještaju stavlja Krist. Evanđelist Luka prikazuje Krista kao onoga koji uronjen u molitvu te okružen svojim učenicima želi od svojih najbližih suradnika dobiti odgovor na pitanje što misle tko je on. Jasno je da on zna da je Sin Božji; da je onaj koji prilazi ljudima da bi objavio Božji lik. Stoga njegov upit učenicima: »Što svijet kaže tko sam ja?« ne treba tumačiti na način da Krist još uvijek ne bi znao tko je on te da bi u skladu s tim tražio odgovor od svojih učenika. Razlog može biti vrlo jednostavan, a čini se da drugi dio evanđeoskoga izvješća i daje odgovor na to pitanje.
Međutim, važno je prvotno zastati nad misaonom putanjom biblijskoga teksta. Prvotno su svijet, odnosno točnije mnoštva (grč. ochloi) oni koji daju svoj odgovor na pitanje o Isusu Kristu. Zatim su to Isusovi učenici te naposljetku jedan od učenika, a to je Petar. Taj narativni put važan je jer se u njemu krije teologija odnosa s Bogom na kojoj bi i danas trebalo počivati promišljanje o Crkvi kao Tijelu Kristovu.
»Zajednica zajednica«
Vjernici su oni koji u mnoštvu ispovijedaju vjeru u Isusa Krista. Njihova je ispovijed vjere tada zajednička te je to posve jasno. Oni čine zajednicu Crkve te se na taj način njihovo ispovijedanje ne može razlikovati. Ipak u toj većoj zajednici vjernika postoje i manje zajednice. Zato redovito dokumenti o župnom pastoralu govore da je župa »zajednica zajednica«. Ona je jedno tijelo, no čine ju različite manje zajednice u krilu jednoga organizma. Najzad, sve te zajednice u krilu jedne župne zajednice čine vjernici koji su ipak svaki na svoj način posebni. Nitko od njih nije jednak drugomu. Katkada se toliko razlikuju da to same župnike može istodobno i frustrirati.
No upravo različitost njihovih karaktera, a još važnije darova koje posjeduju, važna je za život jedne župe. A opet na kraju sve njih, koliko god bili različiti, treba povezati jedna te ista vjera u Krista. Dolazi se tako do zaključka da ispovijedati vjeru u Isusa da je doista Pomazanik, odnosno Mesija ili Sin Božji, polazi od zajedničkoga ispovijedanja vjere, koje se potom nužno zaustavlja na svakoj pojedinoj osobi koja tada biva stavljena ipak osobno pred to pitanje ne bi li i sama svjesno, slobodno i voljno priznala Isusa kao Božjega poslanika.
Križ se nosi iza Krista
Reći da je Krist uistinu Božji poslanik te Božji Sin koji je pomirio svijet s Bogom u smrti na križu te se smatrati vjernicima na taj način nosi sa sobom i posljedice. Iz toga razloga Krist u drugom dijelu evanđeoskoga teksta stavlja naglasak na svačije osobno nasljedovanje istoga Pomazanika. Ono se zbiva na neobičan način te suprotno drugim nekim ustaljenim načinima života različitih pokreta i udruga.
Krist od svojih učenika traži da danomice uzimaju svoj osobni križ te da idu za njim. Križ koji trebaju uzimati, odnosno podizati svakoga dana, a predstavlja težinu svačijega životnoga puta, jest svakomu vlastit. Ono što je pak isto svima koji ga uzimaju danomice jest nasljedovanje Krista. Nositi križ tako jest osobni čin, no ono što sve ujedinjuje jest zajedničko nošenje osobnoga križa za Isusom. Križ se tako ne nosi ispred Krista, nego iza Krista. Važno je zastati nad tom istinom. Razloga za to je više. Prvi i temeljni jest činjenica da mnogi ljudi, svjesni svojega križa, često ga jednostavno žele nositi sami ne koračajući za Kristom. Oni ispred sebe ne vide Krista za kojim hode, nego su usredotočeni na sebe i svoj križ. A tada je nositi križ uistinu teško. On vrlo brzo postaje frustracija i razlog nemira koji rađa čežnjom da ga se što prije riješi.
Paradoksalno je kršćanstvo
Istodobno postoje ljudi koji križ uzimaju danomice, ali ga ne nose sami, nego zagledani u Krista koji hodi pred njima. Oni tada, unatoč težini života i udarcima koje im nošenje križa donosi, nastavljaju s nošenjem. Ne proklinju svoj križ, nego u njemu vide sredstvo osobnoga posvećivanja. Oni su shvatili da će jedino noseći svoj, a ne tuđi križ koji im se ponekada može učiniti lakšim, svoj život spasiti. Razlikuju se tako od onih koji hoteći spasiti svoj život lišavajući se križa i težine koju on donosi, svoj život jednostavno naočigled sebi i drugim ljudima gube.
Da, paradoksalno je kršćanstvo. Dijametralno suprotno svim drugim religijama. Čudan mu je Bog, čudan Mesija. Mesija koji se pati, krvari i u tome vidi smisao. A takav Mesija poziva i svakoga tko ga prizna samo da prihvati takav način života. Od njega ne bježi. Ne stvara neki svoj način bivanja kršćaninom, nego prihvati način kojemu ga uči onaj koji stoji u temelju kršćanstva, a to je sam Isus Krist. Težak je to put, no put vrijedan koračanja budući da vodi do spasenja.
