Kada bi trebalo u jednu sliku sažeti pobožnost Srcu Isusovu, najjednostavnije bi bilo ocrtati red za ispovijed tijekom prvoga petka u kakvoj isusovačkoj crkvi. No možda i najsvježija »srčana« inicijativa vjerničkoga puka prava je suprotnost toj slici. Naspram mjesečne osobne ispovijedi u župnoj crkvi to je višednevni susret čitave obitelji u kućnoj crkvi; naspram duhovnosti isusovačkoga iščekivanja to je duhovnost franjevačkoga hoda. Tako bi se najsažetije dala opisati pobožnost kojoj se u franjevačkoj župi sv. Josipa radnika u sisačkoj četvrti Galdovo od početka jubilejske godine do svetkovine Srca Isusova pridružilo već pedesetak obitelji. »Put Srca«, kako su Galdovčani prozvali svoju pobožnost, označava molitveno putovanje kipa Presvetoga Srca Isusova iz tjedna u tjedan i iz kuće u kuću, ali i mnogo više: putokaz do srdaca koja su inače zatvorena i putovanje k Srcu koje sve otvara.
»U ovom dijelu Hrvatske gotovo i nema crkve bez oltara, slike ili kipa Srca Isusova koje su častili naši roditelji, djedovi i bake. Žar te pobožnosti danas možda prekriva pepeo. Ali ne treba mnogo da se on razgrne«, tvrdi župnik o. BradarićSrce koje dolazi obiteljima
»Kada smo čuli da će biskupi u jubilejskoj godini posvetiti naš narod Presvetomu Srcu Isusovu, željeli smo nečim opipljivim pokrenuti vjernike«, objašnjava župnik i konventualac fra Ivan Bradarić. »Bilo je to baš u božićno vrijeme, kada sve ispunja napjev: ‘Srce ti dajem da sam tvoj!’ I tako smo odlučili nabaviti kip Srca Isusova koji bi na nekoliko dana ‘posvojila’ svaka obitelj u župi.«
Neobično hodočašće Srca pod geslom »Danas mi je proboraviti u tvojoj kući« potrajat će sve do Božića, koji se s osobitom pomnjom proslavlja u franjevačkim crkvama, a i započelo je na tradicionalno franjevački blagdan. »Kip smo na Ime Isusovo unijeli u crkvu, blagoslovili ga i uručili prvoj obitelji. U Galdovu ih ima oko tisuću i dvjesto, tako da bi pobožnost morala potrajati desetak godina da bi kip sve posjetio. No i ovako smo brzo popunili sve slobodne termine do ljeta«, navodi župnik.
Srce koje donosi mir
Kip Srca Isusova u prijavljene obitelji ne dolazi sam. »Za župljane sam pripremio priručnik s molitvama i uputama što činiti s kipom. Smisao nije samo da Srce Isusovo simbolično provede vrijeme u kući, nego da mu se doista posveti čitava obitelj. Stoga uz kip putuje i dnevnik, u koji vjernici mogu upisati milosti koje su iskusili tijekom inicijative.« Da tih milosti ni u prvih pola godine pobožnosti nije manjkalo, pokazuje svjedočanstvo obitelji Sertić. »Nakon što smo se već bili prijavili za sudjelovanje, saznali smo da suprug mora ići na težak operativni zahvat. I baš je u tom trenutku kip došao k nama. U pravom trenutku«, pripovijeda Ivana Sertić. »Da budem iskren, nisam imao nikakvih očekivanja. Ali čim smo dobili kip, osjetila se promjena ozračja u kući. Zbog nadolazeće operacije bio sam na rubu živaca, ali odjednom sam uspijevao naći mir te sam na operaciju otišao bez straha«, priznaje Jurica Sertić.
Srce koje mijenja srca
Ipak, ozračje nije jedino što se promijenilo u kući obitelji Sertić. »Prisutnost Srca Isusova jako je zavolio i naš sin Ante – toliko da je uspio na zajedničku molitvu potaknuti i djeda koji se inače rijetko moli. A i mi smo kao muž i žena u molitvi provodili mnogo više vremena nego prije«, primjećuje supruga. I sama »selidba« Srca Isusova iz kuće u kuću trenutak je kada se zbližuju srca obitelji, napominju supružnici Žitnjak, koji su kip preuzeli upravo od obitelji Sertić. »Suprug i ja tada smo prvi put molili krunicu Srca Isusova. Osobito mi je dragocjeno bilo vrijeme koje sam sama mogla provesti u društvu Srca Isusova, moleći i razmatrajući u tišini. Kao vjernica znam da je Isus uvijek sa mnom, ali dolazak kipa Srca Isusova u kuću čovjeku olakša da to i osjeti. A kada to osjeti, shvati da to mora i dalje širiti«, opisuje supruga Martina.
Srce koje zbližava župljane
Njezin suprug Irko, koji je galdovačko hodočasničko Srce stolarski učvrstio u »kapelicu«, objašnjava da je za to širenje dragocjen dnevnik koji putuje uz kip. »I u zajednici koja se često druži i dobro poznaje rijetko se dijele riječi koje borave u nutrini. No kada se one zapišu u dnevnik i proslijede drugima, otvara se prozor u srca bližnjih. A kada se ljudi prepoznaju u toj dimenziji, počnu jedni druge posve drukčije doživljavati. To se može činiti neobičnim, ali ljudima je bilo neobično i kada je Isus posjetio grješnoga Zakeja. On od nas traži isto što i od Zakeja – da mu damo da proboravi u našem srcu jer nam je svoje već darovao.« Srce Isusovo na hodočašću je kroz kućne crkve u Galdovu i župnu crkvu obdarilo posebnom milošću, otkriva Irko Žitnjak. »Otkako je započeo ‘Put Srca’, naše se obitelji u većem broju okupljaju u crkvi – osobito na prve petke, kada se u crkvu vraća i kip. I baš smo zbog te milosti još željniji da nam se pridruže mladi za koje smo uz kip osobito molili.«
Srce koje privlači daleke
Premda sva djeca s područja župe pohađaju pripravu za sakramente, a uz ministrante koji su se uključili u Put Srca svake se subote okupljaju i »Glasnici Velikoga Kralja«, župa koja uz Galdovo obuhvaća i filijale u Hrastelnici, Palanjku i Tišini Erdedskoj demografski stari, upozorava župnik o. Bradarić. »Prošle smo godine imali sedamdeset sprovoda, a samo trideset i dva krštenja. Brojne su mlade obitelji Galdovo zamijenile Zagrebom ili kojim europskim gradom, a oko trećine mladih živi u zajednicama bez ženidbe. S druge strane i u obiteljima praktičnih vjernika osjeća se nedostatak trenutaka susreta i sjedinjenja, pogotovo molitvenoga. No u ljudima svejedno postoji vjera da već i nekoliko minuta prisutnosti uz Srce Isusovo sve to može promijeniti. Jedino tako mogu objasniti činjenicu da se za ‘Put Srca’ prijavljuju i obitelji koje misu ne pohađaju redovito«, napominje župnik i ističe da je »Put Srca« već potaknuo sličnu inicijativi u župi u Budaševu. »U ovom dijelu Hrvatske gotovo i nema crkve bez oltara, slike ili kipa Srca Isusova koje su častili naši roditelji, djedovi i bake. Žar te pobožnosti danas možda prekriva pepeo. Ali ne treba mnogo da se on razgrne. Da ponovno otkrijemo kako je lijepo skloniti se u njegovo Srce.«
Od djetinje uspomene do molitve za djecu
Kada je župnik fra Ivan Bradarić najavio da će zainteresiranim obiteljima galdovačke župe sv. Josipa hodočastiti kip Presvetoga Srca Isusova, članica Franjevačkoga svjetovnoga reda Štefica Matanović nije se ni trenutka premišljala oko prijave. »Odmah mi je zaigralo srce jer nas je otac još kao djecu posvetio Srcu Isusovu. Kao mlad čovjek došao je raditi u Zagreb i često bi nakon posla posjećivao baziliku Presvetoga Srca u Palmotićevoj. Tijekom jedne naše večernje molitve izvadio je iz molitvenika molitvu ‘Presveto Srce Isusovo, izvore svakoga dobra’ koju je u bazilici našao i poučio nas je da ju molimo. To mi se do danas zadržalo u srcu«, kazuje sugovornica. »Moja su djeca već odrasla pa ih je teže sabrati na molitvu, ali u sve dane koje je provelo kod nas Srce je u tome uspjelo. Uglavnom smo se molili navečer u dnevnom boravku, gdje nam već stoji kip Blažene Djevice Marije. Moja je molitva bila namijenjena obraćenju moje obitelji i moje djece – da doista upoznaju što znači vjerovati Srcu Isusovu. Jer po njegovu je Srcu sve moguće«, zaključuje.
