Gotovo da ne prođe dan a da s hrvatskih cesta ne dođe vijest o nekoj prometnoj nesreći, među kojima su i one u kojima se gase ljudski životi. O uzrocima prometnih nesreća, stanju hrvatskih prometnica, kulturi sudionika u prometu i mogućnostima za preokretanje negativnih trendova na cestama govori dugogodišnji sudski vještak za cestovni promet i procjenu motornih vozila mr. Robert Spudić.
Svakodnevno do nas dolaze vijesti o nesrećama u prometu. Možete li nam na početku razgovora dati i svojevrsni statistički presjek zabrinjavajućega trenda na hrvatskim prometnicama?
Neosporna je činjenica da unatoč određenim statističkim poboljšanjima na hrvatskim cestama ne uspijevamo smanjiti broj poginulih na zadovoljavajuću razinu. U skladu s preporukom Europske komisije iz tzv. »Bijele knjige« treba smanjiti broj poginulih na 100 000 stanovnika za 50 posto. Prema dostupnim je podatcima u Hrvatskoj u 2024. godini zabilježeno 9,2 poginulih u prometnim nesrećama na 100 000 stanovnika. Prosjek EU-a za prošlu je godinu bio 4,7 poginulih, što pokazuje da smo i dalje iznad prosjeka. Kako su prometne nesreće događaji koje ne možemo predvidjeti, možemo utjecati na njihovo smanjenje stalnim utjecajem na osnovne činitelje sigurnosti cestovnoga prometa, prije svega čovjeka, vozilo i cestovnu infrastrukturu.
Sve navedeno pokazuje da treba učinkovitim i žurnim mjerama zaustaviti ovakav negativan trend jer od osamostaljenja Republike Hrvatske imamo više poginulih u prometnim nesrećama nego u cijelom Domovinskom ratu. Neke nama susjedne i usporedive zemlje mjerama su ublažile negativne trendove. To su izricanje strožih kazna za prekršaje u prometu, poglavito za prometne recidiviste, permanentno ulaganje u poboljšanje prometne infrastruktura, nula promila alkohola za sve vozače, kao i ustrojavanje Agencije za sigurnost cestovnoga prometa.
Koji su najčešći uzroci nesreća na cestama?
Nakon višegodišnje analize provedenih vještačenja prometnih nesreća mogu reći da je ponašanje vozača najpresudniji činitelj kod nastanka prometnih nesreća. Najčešći uzrok prometnih nesreća uključuje prekoračenje dopuštene brzine kretanja, upotrebu mobitela tijekom vožnje, nepoštovanje osnovnih prometnih propisa (prolazak kroz crveno svjetlo na semaforu, nepoštovanje prednosti prolaska i slično), umor i pospanost, te upravljanje vozilom pod utjecajem alkohola i opojnih droga. Vožnja pod utjecajem alkohola najopasnija je jer je percepcija trijeznoga vozača sedam do osam podražaja iz okoline (vozilo ispred, pješaci, biciklisti, svjetlo na semaforu, prometni znakovi, možebitne udarne rupe na kolniku i sl.). Vozači koji upravljaju vozilom pod utjecajem alkohola, do 1 promila alkohola u organizmu percipiraju četiri do pet podražaja iz okoline, a vozači s više od 1,5 promila alkohola u organizmu percipiraju samo dva do tri podražaja iz okoline.
Osim mobitela, posebno u gradskoj vožnji, izazov je za vozača i niz različitih distrakcija. U kojoj su mjeri one uzročnici problema u prometu?
Treba napomenuti da su i tzv. distrakcije u prometu ključan činitelj rizika svih sudionika u prometu. Ako nam tijekom vožnje nešto odvuče pozornost koja je usmjerena na promet, na primjer neki događaj, osoba, objekt ili slično, sve to zovemo distrakcijama u prometu. One se mogu podijeliti na fizičke, kada su jedna ili obje ruke maknute s upravljača vozila, vizualne, kada vozač skrene pogled s ceste, i kognitivne kada vozač ne razmišlja o sigurnom sudjelovanju u prometu. Prema provedenim istraživanjima deset najčešćih distrakcija su uporaba mobitela u vožnji, »odlutale misli« (gdje se vozač prepusti maštanju), ometanje suputnika, osobe, objekti ili događaji izvan vozila (poznanici, svjetleće reklame, plakati i sl.), pušenje unutar vozila, kućni ljubimci i insekti u vozilu, jedenje i pijenje tijekom vožnje, namještanje klima-uređaja i sigurnosnih pojaseva tijekom vožnje i slično.
Upotreba mobitela u vožnji jedna je od najopasnijih distrakcija jer u sebi sadrži i fizičku i vizualnu i kognitivnu distrakciju, poglavito kod mladih i neiskusnih vozača. Kada mobitel zazvoni, vozač uzima rukom mobitel, skreće pogled na mobitel da bi vidio gdje je i tko zove ili šalje poruku, rukom bira telefonski broj ili piše poruku te se koncentrira na razgovor i sadržaj poruke, pri čemu pogled nije usmjeren na prometnicu. Također u tom trenutku ne drži obje ruke na upravljaču vozila i ne razmišlja o prometnoj situaciji i načinu sudjelovanja u prometu.
Gledajući neke događaje izvan vozila, može se poremetiti koncentracija vožnje, pa tako ako se krećemo primjerice brzinom od 50 km/h, pri samom skretanju pogleda lijevo ili desno kroz bočno staklo vozila na »samo« dvije sekunde vozit ćemo na »slijepo« oko 28 metara. U tih 28 metara može nam istrčati neko dijete na kolnik, a mi ne ćemo moći reagirati kočenjem.
Što je s kvalitetom cesta i vozila na hrvatskim prometnicama?
Ako analiziramo vozilo kao drugi činitelj sigurnosti cestovnoga prometa, mogu reći da u Hrvatskoj imamo star vozni park, kako osobnih automobila kojima je prosječna starost 13,4 godine tako i teretnih vozila kojima je prosječna starost 14,6 godina. Smatram da treba stimulirati kupnju sigurnih i ekološki prihvatljivijih vozila. Sama subvencija države za kupnju električnih vozila, a ne i hibridnih vozila (osim Plug-in hibridnih vozila) ne ide u smjeru pomlađivanja voznoga parka. Smatram da treba razmisliti i o ukidanju trošarina na vozila koja ispunjavaju normu »euro 6« i ispunjavaju pet zvjezdica sigurnosti. Dodatni uzrok nastanka prometnih nesreća vidim u tehničkoj ispravnosti vozila, kao i lošem održavanju vozila, što ima za posljedicu pojavu tehničkih kvarova tijekom vožnje.
Ako analiziramo infrastrukturu kao treći činitelj sigurnosti cestovnoga prometa, mogu reći da je kvalitetno održavanje prometnica i saniranje opasnih mjesta na cestama »conditio sine qua non«. Iskustva pojedinih zemalja članica EU-a pokazala su da se s relativno malim financijskim ulaganjima može ostvariti znatno smanjenje broja prometnih nesreća utječući na prometnu infrastrukturu, uz uklanjanje nepravilno postavljenih prometnih znakova, dodavanjem zaštitnih ograda uz pokose, kao i osiguranjem dovoljne preglednosti u zavojima i raskrižjima. Dakle, povećanje sigurnosti prometne infrastrukture ogleda se u preventivnim pregledima i kontroli osposobljenih i iskusnih stručnjaka s područja cestovnoga prometa. Ipak, i uz ceste i vozila mogu reći da je čovjek (vozač) najodgovorniji činitelj u prometu.
Što se tiče kvalitete hrvatskih cesta, možemo se pohvaliti relativno dobrom cestovnom infrastrukturom, poglavito kada je riječ o autocestama. Velika financijska ulaganja u izgradnju mreža autocesta imala su za posljedicu da smo u Europi pri vrhu kvalitete. Prema najnovijim statističkim podatcima usporedba kvalitete cestovne infrastrukture hrvatskih prometnica s kvalitetom cestovne infrastrukture prometnica u zemljama Europske unije i Švicarske pokazuje da smo na šestom mjestu odmah iza Španjolske, Portugala, Austrije, Švicarske i Nizozemske. Međutim, relativno visoke cestarine u odnosu na neke susjedne zemlje posljedično nagnaju vozače teretnih vozila da voze lokalnim cestama umjesto autocestama. To ugrožava sigurnost ostalih sudionika u prometu zbog usporavanja prometnih tokova.
Koliko je prometna kultura povezana s našom kulturom u svakidašnjici?
Kako poboljšati prometnu kulturu kod mladih vozača? I ima li u današnjem prometu mjesta za »suživot« mlađih vozača i onih starije životne dobi?
Iako ne možemo precizno numerirati »kvalitetu vozača«, postoji opći dojam da su hrvatski vozači temperamentni i dinamični u vožnji, slično kao vozači u Italiji i Francuskoj. Međutim, vozači često upravljaju vozilom impulzivno, a kada prometna kultura nije na visokoj razini, imamo za posljedicu agresivnu vožnju i nepoštovanje prometnih propisa i pravila.
Prevelika snaga ispod poklopca motora, mlad vozač koji nema iskustvo upravljanja »bijesnim« automobilom koji ima više od 150 konjskih snaga, a onda i brzina, prividna moć i prestiž, sve to nažalost ima za posljedicu sve više poginulih mladih vozača na našim prometnicama.
Trebamo se pitati i kakav bi to mladi vozač trebao biti za upravljačem u ovim ljetnim mjesecima kada ponekad temperature prelaze 35 Celzijevih stupnjeva. U tom kontekstu dolazimo i do vozača starije životne dobi, koji su vrlo često zanemareni. Naime, važno je napomenuti da treba imati razumijevanja za starije vozače, kojima je moć koncentracije manja, mogućnost uočavanja potencijalne opasnosti smanjena, refleksi usporeni. Kada općenito sporije reagiraju, često dolazi do neprimjerena reagiranja drugih vozača »trubljenjem«, gestikulacijama i dobacivanjima. No podjednako je važno da i vozači starije životne dobi shvate kada za njihovu sigurnost u današnjim uvjetima užurbanoga načina života treba upravljanje motornim vozilima prepustiti mlađim članovima obitelji.
Odgovornost za kulturu mladih vozača u prometu je i na autoškolama. Nije li u tom sustavu problematična neravnoteža između »teorijskoga« i »praktičnoga« dijela?
U potpunosti se slažem da bi ravnoteža između teoretskoga i praktičnoga znanja s jedne strane i prometne kulture s druge strane trebala biti puno bolja. Međutim, jednostavno je premalo vremena ostalo u procesu osposobljavanja kandidata u autoškoli za odgoj u kulturnom ponašanju prema drugim sudionicima u prometu. Tijekom procesa osposobljavanja kandidata za vozača u autoškoli svaki kandidat za vozača mora se upoznati s prometnim propisima i pravilima, pružanjem prve pomoći unesrećenima, kulturom ponašanja u prometu, tehničkim karakteristikama vozila, dnevnim preventivnim pregledom vozila…
Prometna kultura obuhvaća etiku i odgovornost vozača, toleranciju i strpljenje, empatiju prema drugim sudionicima u prometu, kao i ekološku svijest vozača. Od kandidata za vozača treba u kratku vremenu napraviti tolerantna, smirena i razumna mladoga vozača. Prije svega čovjeka koji će biti svjestan samoga sebe, kao i drugih sudionika u prometu. Čovjeka koji će razmišljati o svojim postupcima prilikom upravljanja vozilom, odgovornosti za suputnike u vozilu i prema drugim sudionicima u prometu.
Također u osnovnoškolskom i srednjoškolskom obrazovanju nigdje nema riječi o prometnoj kulturi, ili se spominje samo u naznakama, a imali smo i školske reforme znakovitih naziva poput »Škole za život«. Uvođenje prometnoga odgoja u osnovne škole važno je kao i zdravstveni odgoj. Smatram da bi se u predškolskoj i osnovnoškolskoj dobi trebale na zabavan i interaktivan način »usaditi« osnove ponašanja u prometu, a u srednjoškolskoj dobi mlade ljude educirati o posljedicama prometnih nesreća, jer nitko nema urođene prometne sposobnosti. Sve se mora naučiti i obučavati, odnosno vježbati. To se uči tijekom cijeloga života, ali učenjem prometnih pravila u ranoj mladosti stvara se navika ponašanja u prometu za cijeli život.
Roditelji također stvaraju okruženje iz kojega uče djeca i onda se neki od njih ne mogu »načuditi« što su im djeca agresivni vozači. Većina je problema ponašanja u prometu vezana uz obiteljski odgoj, obrazovanje i osposobljavanje mladih vozača u autoškolama. Navedeno uvjetuje kasnije neodgovorno ponašanje vozača za upravljačem vozila. Kada negativne navike stečene od najranije mladosti postanu stil života, one postaju i društveni problem.
Isto tako bi i zakonodavac trebao razmisliti o programima sigurne vožnje za mlade vozače, gdje bi mladi vozači nakon polaganja vozačkoga ispita u kontroliranim uvjetima istančali svoje vještine i susretali se u realnim situacijama s mokrim, skliskim i zaleđenim kolnicima, te učili kako se snaći u izvanrednim i nepredvidivim situacijama.
Mogu li se u činjenju prometnih prekršaja uočiti i mane koje su u suprotnosti s kršćanskim krjepostima: oholost, bahatost, ideja da tko ima »jači automobil« treba biti i najbrži, kojemu se drugi trebaju sklanjati?
Da, u ponašanju u prometu često se mogu prepoznati osobine koje su u suprotnosti s kršćanskim krjepostima. Promet nije samo tehnički sustav kretanja ljudi i vozila. Promet čini prostor u kojem se očituju naši karakteri, stajališta i vrijednosti. Način na koji se ponašamo u prometu često odražava naš odnos prema drugim sudionicima u prometu, prema prometnim propisima i pravilima, ekologiji, kao i prema samima sebi. U tom je smislu ponašanje u prometu ogledalo kršćanskih krjeposti, ali i ljudskih nedostataka koje im se protive.
Kršćanske krjeposti i u prometu ostaju važne: poniznost, strpljivost, obzirnost, pravednost i ljubav prema bližnjemu… Kršćanske krjeposti pozivaju i na odgovorno pažljivo sudjelovanje u prometu. Poniznost i strpljivost u prometu jedne su od najvažnijih vrlina u prometu, a znače pokazivanje poštovanja, strpljenja i odgovornosti prema drugim sudionicima u prometu. Poniznost i strpljivost u prometu ključne su osobine za sigurnost prometa na cestama, kao i stvaranje humanijega i ugodnijega prometnoga okruženja. Od vrlina koje se tiču vozača motornih vozila navest ću samo davanje prednosti najugroženijim sudionicima u prometu, prije svega pješacima i biciklistima, te drugim vozilima kada imaju pravo prednosti prolaska.
To je i pozorno i strpljivo čekanje u prometnim gužvama, bez frustracije i agresivnoga ponašanja, kao i priznavanje vlastitih pogrješaka u prometu ako smo drugoga sudionika nenamjerno ugrozili. Isprika s primjerenom gestikulacijom može puno značiti. Poštovanje ograničenja brzine kretanja. Vožnja bez uporabe mobitela, strpljivo dopuštenje drugima da se uključe u promet ako mijenjaju smjer kretanja, a ne ubrzavati s vozilom kako bismo ga spriječili. Treba znati i tko su najranjivije skupine u prometu (pješaci i biciklisti). Kao pješaci ili biciklisti svoje stajalište možemo pokazati i gestama zahvalnosti vozačima koji nam stanu i propuste nas, makar to bio i jednostavan znak rukom, ili osmijeh na licu. Sve to može biti znak poštovanja.
Zašto je poniznost bitna, kao i u svakodnevnom životu? Jednostavno zato što poniznost u prometu sprječava i smanjuje stres, sukobe i agresiju, kao i mogućnost nastajanja prometnih nesreća, te pridonosi kulturi ponašanja i sigurnosti, kao i međusobnoga poštovanja. Takvim ponašanjem dajemo primjer drugima, poglavito djeci i mladim vozačima. Obzirnost u prometu kao kršćanska krjepost može se promatrati i kroz prizmu ljubavi prema bližnjemu i življenja one Isusove: »Ljubi svoga bližnjega kao samoga sebe.«
