U kući Šimuna Gubavca Isus Krist izrekao je proročke riječi: »Siromaha svagda imate uza se i kad god hoćete možete im dobro činiti« (Mk 14, 7). Jedan od najuzornijih prijatelja siromaha zasigurno je sv. Vinko Paulski (1581. – 1660.), utemeljitelj Misijske družbe (1625.) i zajedno sa sv. Louisom de Marillac začetnik kongregacije Kćeri milosrđa (1633.). Papa Klement XII. proglasio ga je svetim 1737. godine, a njegov spomendan slavi se 27. rujna.
»Gospodin Vinko«
»Gospodin Vinko«Sv. Vinko Paulski jedan je od malobrojnih kršćanskih muževa koji su postali motiv filmske umjetnosti. Francuski redatelj Maurice Cloche režirao je 1947. godine biografsku povijesnu dramu »Gospodin Vinko« (»Monsieur Vincent«). Riječ je o crno-bijelom filmu koji je dostupan na Netflixu. Osvojio je Oscara za najbolji strani film (1948.) i nalazi se na Vatikanskom popisu filmova (1995.). Nastao je suradnjom darovitih sineasta, od kojih valja istaknuti scenarista Jeana Anouilha, jednoga od vodećih francuskih dramatičara XX. stoljeća, snimatelja Claudea Renoira, nećaka slavnoga redatelja Jeana Renoira s kojim je ostvario višestruku profesionalnu suradnju, te glavnoga glumca Pierrea Fresnaya, koji je za ulogu sv. Vinka dobio nagradu za najboljega glumca na Venecijanskom filmskom festivalu.
O umjetničkoj vrijednosti filma
Iako je film snimljen sa skromnim poslijeratnim proračunom, s obzirom na opseg likova, prikaz različitih društvenih slojeva i radnju u različitim vremenskim razdobljima i prostornim sredinama, može se reći da je »Gospodin Vinko« umjetničko djelo suzdržanoga epskoga nadahnuća i nepatetične lirske intonacije. Za razliku od niza svetačkih filmova koji su zbog odveć sentimentalne i romantične ekranizacije inače osebujnih duhovnih ličnosti na granici vjerskoga kiča, Maurice Cloche vještom je ekranizacijom nekih ključnih epizoda iz života sv. Vinka Paulskoga uspio izbjeći stereotipnu i plošnu karakterizaciju glavnoga lika. Unatoč nekim neznatnim povijesnim netočnostima, sveti je Vinko vjerodostojno prikazan kao trajni uzor kršćanskoga življenja, ne kao »pobožna statua« iz daleke prošlosti, nego u skladu s tvrdnjom jednoga uglednoga hagiografa: »Božji su glasnici rijetko išli ravnim putem u nebo, a jedva da bi tamo stigli takoreći u taktu marša«.
Pierre Fresnay ingeniozno je utjelovio osobnost sv. Vinka Paulskoga s istančanim osjećajem za stupnjevite i nerijetko dramatične tjelesne, duševne i duhovne modulacije svetčeva lika. Uvjerljivost glumačke izvedbe utemeljena je na izvrsnim dijalozima koji britkošću, jasnoćom i ritmičkim promjenama zadržavaju pozornost gledatelja kroz čitav film, pri čemu su riječi sv. Vinka nerijetko »evanđeoske«, a to znači zadivljujuće duboke i sentenciozne. Dojmljiva realističnost filma ostvaruje se također naturalističkim slikama poniženih siromaha i njihovih oronulih sobičaka te blatnjavih pariških uličica, ali i prikazima otmjenih palača i uglađenih salona dekadentnih članova visokoga društva, kao i šarolikim bogatstvom povijesnih kostima te uvjerljivom stilizacijom vanjskoga i unutarnjega prostora. Umjetnička vrijednost filma određena je i majstorskom upotrebom izražajnih filmskih sredstava: dubinskim kadrovima i krupnim planovima, dramatičnim kontrastiranjem svjetla i sjene te fotografski osmišljenim rasporedom glumaca u pojedinim kadrovima. Mudrost izgovorenih riječi i izražajnost filmske slike čine »Gospodina Vinka« dobrim za dušu i ugodnim za oko.
O duhovnoj vrijednosti filma
Prije 140 godina, točnije 12. svibnja 1885., papa Lav XIII. proglasio je sv. Vinka Paulskoga zaštitnikom dobrotvornih katoličkih udruga koje svjedoče kršćansko milosrđe. Što reći o milosrđu na temelju filma »Gospodin Vinko«? Kao prvo, milosrđe je djelatna ljubav prema bližnjemu u nevolji. Nije dovoljno suosjećati s potrebitima, nego im treba pomoći. »Moramo nešto poduzeti«, kaže sv. Vinko nakon što je doznao za teško bolesnu i napuštenu ženu. Liječi nemoćne, pokapa mrtve, hrani gladne, udomljuje beskućnike, spašava siročad, ali isto tako savjetuje dvoumne i tjeskobne bogataše te strpljivo i krotko liječi tjelesnu ranu uznositoga i pomahnitaloga vlastodršca. Bližnji je, dakle, svaki čovjek u nevolji, a to znači ne samo nemoćna starica blaga pogleda, nego i grješan čovjek nezgodne naravi. Kao drugo, milosrđe nije samo lijek za pojedinca, nego i za društvo. Crkva je u Chatillonu zapuštena, ulice su prazne, narod je u strahu od kuge i zaboravljen od vlasti. Sv. Vinko seljake poziva na nedjeljnu misu, a moćnike na odgovornost. Dolaskom jednoga čovjeka započela je obnova zajedničkoga života. U dobrotvorni rad sa siromasima uključuju se također bogate pariške dame pa se tako postupno razbijaju ustaljene društvene predrasude i razvija se dragocjena krjepost solidarnosti.
Kao treće, milosrđe ne isključuje pravednost. Dojmljiva je scena u pučkoj kuhinji. Gladnih je mnogo, a hrane nema dovoljno i valja je pravedno raspodijeliti. Starica i majka s četvero djece dobit će obroke. Dobit će nešto i snažni mladić, ali samo još ovaj put. »Svoj sutrašnji kruh sam ćeš zaraditi«, upozorava ga sv. Vinko. Kao četvrto, milosrđe je služenje i trpljenje. U razgovoru sv. Vinka i kardinala Richelieua razotkriva se znakovita oprjeka vlasti i služenja. »Kad smo na vlasti, ponekad izgubimo iz vida milosrđe«, kaže kardinal. Oni koji vladaju ljudima ne poznaju njihova lica i imena, ne osjećaju njihovu prisutnost, za razliku od onih koji im služe. Sv. Vinko ističe da su siromasi gospodari kojima trebamo služiti i voljeti ih, iako znaju biti grubi i nepravedni, osjetljivi i zahtjevni. U traženju pomoći za gladne i bolesne znao je doživjeti nemoć, u druženju s moćnicima osjetio je osobno udaljavanje od vlastitoga poziva, dok je u bezuvjetnoj predanosti potrebitima iskusio samoću i neshvaćenost. »Milosrđe je teško breme«, kaže sv. Vinko, ali ga valja nositi s blagošću, s osmijehom i s pouzdanjem u Boga.
Kao peto, milosrđe je ludo Božje koje je mudrije od ljudi (1 Kor 1, 25). Sv. Vinka Paulskoga nerijetko su smatrali neuravnoteženim. Svi misle da je žena bolesna od kuge, a on se probija u zatvorenu kuću, otkriva da je umrla od neke druge bolesti i spašava njezinu kćer. Njegova zauzetost za siromahe bila je nadljudska i mnogi su vjerovali da ga ne mogu slijediti u potpunu predanju duhu milosrđa. Dvorske dame žele činiti dobra djela, ali uz ključnu napomenu: »Ali mi imamo zdrav razum također.« Sv. Vinko odgovara: »Drago mi je što ponekad nedostaje pomalo zdrava razuma. Istina je da nas zdrav razum natjera počiniti isto toliko grijeha koliko i ludilo.« Najzad, dobrotvorne udruge danas se mogu činiti samorazumljivima, ali pritom ne treba zaboraviti da je njihovo podrijetlo upravo u naporima sv. Vinka koji je učinio nešto izvanredno i čudesno, iznad svih očekivanja ljudi njegova vremena. Jedan od likova u filmu kaže: »Što će reći budući naraštaji kad doznaju da je jedan jedini čovjek sam protiv svih htio ovu stvar koja nam se sada čini tako prirodnom i tako pravednom?« U dirljivoj ispovijesti francuskoj kraljici Ani Austrijskoj, već ostarjeli svetac, bez lažne skromnosti, u krajnjoj poniznosti i duboko svjestan tolikih neutješenih siromaha, izgovara milosne riječi: »Učinio sam tako malo«.
