Ponovna pojava afričke svinjske kuge, visoke cijene hrane te sve otvorenija ratna retorika koja u prvi plan gura sigurnosna pitanja dovoljan su razlog da se (ponovno) postavi pitanje o stanju hrvatske poljoprivrede. Sa stajališta stočarstva kao svojega užega stručnoga područja o problemu koji očito poznaje i teoretski i praktično za Glas je Koncila govorio mr. Miroslav Kovač.
S obzirom na snažan i nemjerljiv, ni s jednom drugom gospodarskom granom usporediv funkcionalni i kohezivni učinak poljoprivrede na društvo, prostorno-prehrambeno sigurnosnu sliku države, u Hrvatskoj je poljoprivreda na margini. Umjesto potrebnih ozbiljnih strateških planiranja prepuštena je operativnomu taktiziranju u kojem vladaju partikularni interesi i karijerne navezanosti. Rekao bih kalkuliranju koje nije nimalo čedno. Štoviše, do sada se pokazalo vrlo štetnim za društvo. Razvoj tako važne gospodarske grane za državu u cjelini prepušten je isključivo novcu, zanemarujući ljudske i prirodne potencijale. Politika najbržega prsta i blizine peći je maksima. Tako mi to izgleda danas poznajući naraslu strukturu poljoprivrede i rezultate koje ona pruža u odnosu na potencijale. Vlasti se, na dugi rok, trebaju ozbiljno zabrinuti. Ako toga osjećaja kod odgovornih nema, nešto je uistinu pošlo po zlu. Sadašnja kriza poljoprivrede ogleda se u snažnom raseljavanju i raslojavanju aktivnoga stanovništva i obitelji. Stanovništvo stari. Hrvatsko je selo, nekoć demografska baza nacije, desetkovano. Stotine sela potpuno su prazne. Potencijal poljoprivrednoga zemljišta nije iskorišten, erodira i razgrabljuje se. Vlasnički su odnosi neriješeni ili su nepravedno riješeni. Dugo razdoblje strateškoga lutanja države u odnosu na poljoprivredu, njezine nositelje i ruralni prostor uopće, dovelo je većinu poljoprivrednika na rub opstanka, gospodarskoga, demografskoga i socijalnoga. Raspraviti treba zašto je to tako. No ni raspravljanje samo po sebi nije rješenje, upravo zbog krizne i velikim dijelom dramatične situacije u kojoj se hrvatska poljoprivreda našla. Valja nam hitno zaključiti koji su propusti dosadašnjih nacionalnih politika hrane i odgovornosti njezinih aktera jer nam zemlja grca u posljedicama ovisnosti. Ponuđenih rješenja ima, a različita su od onih koja su nas dovela u sadašnje stanje.
»Gdje ti je blago, ondje će ti i srce biti« (Mt 6, 21). Tako je bilo, tako i treba biti. Od osamostaljenja, tj. od 1992. godine, u Hrvatskoj je zapuštena gotovo polovica zemljišnoga potencijala. Od obrađivanih 3,2 milijuna hektara danas se obrađuje 1,5 milijuna. Od 500 tisuća obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava danas smo na 160 tisuća. Od 800 tisuća goveda danas smo na 440 tisuća, uz napomenu da se u današnju statistiku ubrajaju i ona uvezena, a njih je gotovo polovica od ukupnoga broja. Od 400 tisuća krava danas smo na populaciji od 130 tisuća. Jedan od najdrastičnijih i najdramatičnijih primjera pustošenja prostora vrlo zahtjevna oblika i dugačke granice, te uništavanja uzgojno-proizvodne baze u govedarstvu – telad, mlijeko, meso – jest nestanak 63 tisuće poljoprivrednih gospodarstva iz životnoga ciklusa u samo dvadesetak godina. U tom je razdoblju opstao samo jedan od njih 27. Samo prošle godine uvezeno je u Hrvatsku 570 tisuća svinja i 198 tisuća goveda. Prosječno se, svakoga dana, uveze 2,1 tisuća grla ili 30-ak kamiona navedenih vrsta domaćih životinja. S podatkom o trgovinskim bilancama hrane, i još jednom neugodnom istinom, zatvorit ću ovo poglavlje. Godine 1990. negativna je bilanca iznosila 110 milijuna eura, a prošle je godine narasla na 2 milijarde eura. Toliko se hrane više uveze od onoga što se izveze. Uvidjevši trendove i uzroke godinama unatrag, još smo 2009. godine Branko Salaj, makroekonomist, politolog i ministar informiranja u vladi demokratskoga jedinstva, i moja malenkost javno iznijeli sljedeće: »Slom hrvatskoga stočarstva, posebice govedarstva, jedna je od najvećih i najsloženijih opasnosti koje prijete hrvatskomu gospodarstvu… Zbog specifičnosti stočarske proizvodnje posljedice zaoštravanja krize u tom dijelu prehrambenoga sustava bit će dugoročne, a dobrim dijelom i nesagledive. Javnost, a i mnogi političari, nisu svjesni prijetnje stočarskoga sloma jer je stvarno stanje još zamaskirano kratkoročnim učincima sustava poticaja i uvoza.« Nekoliko godina nakon toga ponudili smo rješenja. Stanje u stočarstvu preslika je stanja ukupne poljoprivrede našega društva. Istim putom kao do sada ne ćemo stići dalje od litice.
Nisam spreman prihvatiti u javnosti prisutan stereotip o podvođenju naših domaćih problema s poljoprivredom pod okrilje članstva u EU-u. Štoviše, smatram da je ključni problem hrvatske poljoprivrede što ni nakon promjene društvenoga sustava ne slijedi europski uzor.
Umjesto da se odlučno krene u preobrazbu hrvatskoga sela temeljenu na obiteljskim gospodarstvima i tako otvori prostor seljačkoj radinosti i poslovnosti, nastavilo se svekolikom potporom industrijskoj, korporativnoj logici proizvodnje velikih serija. To je dovelo do bijega sa sela, osiromašenja sirovinske baze prehrambene industrije i tendencije gubitka kvalitete i kvantitete koje su morale biti osnovica sadašnje i buduće konkurentnosti domaćih proizvoda. U tome je i domaće tržište doživjelo sudbinu domaće poljoprivrede. Ono, organizirano, gotovo ne postoji. Fokus ukupnoga poslovnoga okruženja, u kojem je dugo godina dominirala neopravdano jaka kuna, visok PDV, nelikvidnost malih i srednjih uzgajivača i prerađivača, izostanak domaćih financijskih izvora, neadekvatna porezna i zemljišna politika opterećene čestim zakonskim izmjenama prema situaciji trenutka, tržište je izmjestilo onamo gdje su različiti interesi bili zadovoljeni: izvan države, gdje je naš strateški interes nemoguće oblikovati i odakle već dugo dolaze goleme količine hrane, sirovine i opreme. No ključ je problema u našem domu.
Cijena hrane na dugi rok u snažnom je odnosu s njezinom dostupnošću iz domaćih izvora. U Hrvatskoj ne uzgajamo i ne proizvodimo dovoljno domaće hrane kako bismo zadovoljiti vlastite potrebe. Uvoz hrane koji je potreban da bismo pokrili prehrambeni deficit oduzima nam godišnje rast od gotovo 3 posto BDP-a. Tako velika negativna bilanca nezaustavno produbljuje krizu, koja potiče rast cijena hrane. Neupitni pokazatelj koji ne ide u prilog buduće stabilizacije cijena hrane u Hrvatskoj, a neizravno snažno utječe na konkurentnost domaće hrane, jest razmjer negativnoga trenda vrijednosti uvoza hrane u Hrvatsku. Tomu u prilog govori sljedeći podatak: 2002. godine na razini jednoga dana uvozilo se hrane u vrijednosti od 710 tisuća eura, a 2024. godine dnevni je uvoz dosegnuo 5,5 milijuna eura. Povećanje od 8 puta u samo 20-ak godina! Neutješna je činjenica da se vrijednosti i količine uvoza i dalje povećavaju. Takvo stanje otvara prostor špekulacijama sve do nekontroliranoga povećanja cijena čije vrijednosti najčešće ne završavaju u rukama uzgajivača hrane.
Domaći proizvod za mene znači da je sirovina ugrađena u njega uzgojena, proizvedena i prerađena u Hrvatskoj. Često to nije slučaj u praksi, a na policama trgovina prikazuje se kao domaći proizvod. U tom se slučaju, čitajući deklaracije, osjećam izigrano. Naše zakonodavstvo to očito dopušta. Nismo tu izoliran slučaj, ali ima izvrsnih primjera gdje su neke države članice doskočile problemu. Vrlo organizirano i s pametnim rješenjima. Može se tako samo kada živite u zemlji koja je prehrambeno neovisna. To Hrvatska nije. Govorim iz osobnoga iskustva. Nakon provedene ankete u svrhu ispitivanja za potrebe pozicioniranja domaćega proizvoda na tržištu pokazalo se da građani žele domaće i kvalitetno i to su spremni platiti.
Što se događa kad se svinjska kuga pojavi u nekoj uređenijoj članici Unije?
S obzirom na ratnu retoriku koja je u posljednje vrijeme ušla u najviše instance u međunarodnim odnosima, ne treba zaboraviti da je hrana jedan od temeljnih elemenata sigurnosti. Iz svega što ste rekli dalo bi se zaključiti da Hrvatska po tom pitanju nije sigurna. Može li sigurnosna ugroza biti poticaj da se nešto promijeni?
Ovdje nam početna i neupitna činjenica o potrebnoj prehrambenoj sigurnosti ne ide u prilog i otkriva da upravo prehrambena ovisnost čini Hrvatsku zemljom ranjivoga suvereniteta. Možda nigdje drugdje kao u Hrvatskoj nije toliko očito da je hrana moćno oružje. I da je izostanak njezina uzgoja i proizvodnje od domaćega stanovništva rezultirao tako snažnim demografskim, socijalnim i gospodarskim pustošenjem ruralnih prostora u doba ozbiljnih vanjskih sigurnosnih napetosti i ugroza. Neshvatljivom, a opet logičnom brzinom, jer izostaje aktivnost poljoprivrede, odvijaju se procesi razgradnje čitavih krajolika i unutar njih ljudskih zajednica, njihovih kulturnih i gospodarskih aktivnosti. Smanjena je sposobnost kontrole prostora. Također sigurnosni izazov. Retoričko i u isto vrijeme implicitno pitanje o oružju: dron ili tele? Kratkoročno ili dugoročno! Proizvodnja 150 tisuća dronova u jednoj tvrtki u Hrvatskoj ili uzgoj 190 tisuća teladi, za koje, da bismo ih samo uzgojili, trebamo barem 400 tisuća krava, na najmanje 15 tisuća gospodarstava u prostoru države. Može li nam ta usporedba dvaju »oružja« podići svijest o iskorištenosti kapaciteta i prostornih potencijala u kontekstu svekolike nacionalne sigurnosti? Možemo li usporediti njihove dodane i funkcionalne vrijednosti? Ugroza koja traje u nas već dugo, u različitim pojavnim oblicima, pa i zbog nedovoljno uzgojene domaće hrane, nije bila dovoljan signal za promjene, a žudimo za tom sigurnošću.
Hrvatska je od ulaska u EU sudjelovala u dvama financijskim razdobljima. Prije ulaska u EU, već od 2002. godine, započeli su procesi prilagodbe sustavima potpore prema pravilima EU-a. Karakteristična je za raspodjelu potpora u Hrvatskoj, kao ni u jednoj članici EU-a, njihova koncentriranost i neravnomjerna raspodijeljenost prema korisnicima. Drugim riječima, mali broj korisnika u Hrvatskoj uživa velik udio u povlačenju potpora. Među ostalim takva politika – politika »velikoga skoka« – prema poljoprivredi izgradila je njezinu današnju dominantnu strukturu. Strukturu u kojoj dominiraju veliki industrijski sustavi, kompanije, u odnosu na poljoprivredna obiteljska gospodarstva. Takva dugogodišnja praksa poticanja industrijske logike proizvodnje, uz sve pružene prilike i pogodnosti njoj, gotovo povlastice – ključni su pristup državnomu poljoprivrednomu zemljištu, velikim dotacijama kroz potpore, olakšan pristup financijama te politička mentorstva – Hrvatsku drži dalje od samodostatnosti u hrani. Smanjenje potpora poljoprivredi trenutačno je vruća tema. U nas se užurbano grade pozicije u kojima bi se zadržale naslijeđene povlastice. Današnja je struktura toliko dominantna, a za narodno gospodarstvo, demografiju i socijalnu sliku nefunkcionalna, da je potreban širok politički konsenzus oko stvaranja novih pravila dodjele potpora uz ona koja će EU pretpostaviti kao okvirna. Pravila koja trebaju zadovoljiti male, srednje i velike. Državna se administracija mora ponuditi kao jamac malima i srednjima. Novo financijsko razdoblje i najavljeno smanjenje potpora prilika je da Hrvatska politika konačno odluči slijediti europske uzore u poljoprivredi.
Sudbina je to kojoj epilog do sada nije morao takav biti. On je odraz slabosti zajednice. Ujedno je poziv na oprez i djelovanje, ne samo i isključivo u saniranju posljedica, nego sprječavanju uzroka. Uzroka koji su dublji od kontakta s divljom svinjom, neopreznosti čovjeka ili izostanka biosigurnosnih barijera. Primjerice, već nas dugo u svinjogojstvu opterećuje izgubljeni uzgojni suverenitet. Izgubljen je velik broj uzgajivača u prostoru koji je specifičan i vrijedan sam po sebi, u smislu tradicionalnih proizvoda. Tu je i pritisak golemoga godišnjega uvoza svinja. Dolaze iz drugih prostora, specifičnih patologija i vektora. Raspadnuto je domaće tržište. Cvjeta neizbježan »inženjering« s državom u situacijama koje su hitne i traže se brza rješenja. Najčešće novčana iz državnoga proračuna. Nedostaje stručnih, iskusnih i motiviranih osoba. Tu su također činitelji kao što je sezonska pojavnost virusa i specifičnost divljih svinja u odnosu na pitome te onda i pitanje gospodarenja lovištima. Komunikacija odgovornih prema javnosti najčešće ističe ljudski činitelj u kojem se gotovo uvijek prozove seljak. Smatram to neopravdano ishitrenim. Naposljetku, upitno je i održavanje baza podataka o životinjama, u ovom slučaju svinja, na što je našu upravu upozorila inspekcija EU-a u svojem prvom pregledu stanja na terenu kod prve pojave ASK-a u ljeto 2023. godine. Očito je da širenju ASK-a u Hrvatskoj pogoduje sinergija širih uzročnih pojava. U posljednje vrijeme i politička prepucavanja.
Praksa usmrćivanja blaga kao konačnoga rješenja specifičnoga problema u hrvatskom društvu posebno me zabrinjava i obeshrabruje. Ne samo kao stručnjaka usko vezana uz uzgoj domaćih životinja, nego i zbog same pripadnosti zajednici u kojoj se tako bešćutno i lako donose odluke o usmrćivanju. I provode se.
U nas je to tim neprihvatljivije zbog općenito teške i nezavidne situacije u stočarstvu koja se gomila godinama unatrag i na koju smo ozbiljno upozoravali. Transparentnost je općenito boljka pojedinih struktura hrvatskoga društva. Razlozi su često jasni, ali ih je teško opravdati. Nije to odlika koja će nas potaknuti na razvoj, nego ćemo se konstantno sukobljavati s opstankom u kojem vlada zakon jačega, a ne kompetentnoga. U slučaju vlasnika domaćega proizvodnoga lanca jaja u javnost je doprla informacija da mu se zbog salmonele trebaju usmrtiti čitava jata kokoši nesilica. Potom je doprla vijest iz nezavisnoga, a isto tako referentnoga laboratorija, da se salmonela nalazila u izmetu, a ne u proizvodima. To nije isto. Zašto onda toliko žuriti s odlukom o usmrćivanju? To već postaje kultura s kojom se živi u nas i ne propituje se, prije svih od odgovornih, a onda i od javnosti. Shvaćam čovjeka u potrebi da se bori za ono što u životu najbolje radi i pri tome proizvodi hranu. Hranu koja Hrvatskoj nedostaje. U tome mu treba pomagati, a nikako odmagati.
Ovdje ću kratko naznačiti, kao uvod u odgovor na pitanje, da je knjiga dokument jednoga razdoblja vrlo intenzivnih aktivnosti stručne skupine »Živo selo«, kojoj je gospodin Branko Salaj bio poticatelj, a potom i Udruge obiteljskih poljoprivrednih gospodarstva Hrvatske »Život«. Zanimljiva su poglavlja u knjizi i javno objavljeni dokumenti koji svi redom govore u prilog neizbježnoj potrebi da se obiteljska poljoprivredna gospodarstva osnaže i ustroje, uz osiguranje ključnih potreba kao što su zemlja/vlasništvo, financiranje, tržište, organizacija, znanje, europski uzori, pozitivna iskustva iz domaće povijesti. Boj za živo selo odgovor je na dugogodišnje trendove zanemarivanja obiteljskoga gospodarstva u poljoprivredi – uzgoju, proizvodnji i preradi domaće hrane. Svjesni smo da ne postoji čarobni štapić kojim bi se nepravde ispravile, nego je potrebna politička volja koja se temelji na promišljenom programu. Upravo smo zato smatrali da je važno uz analize, kritike i rasprave ponuditi i prijedloge rješenja, smatrajući da je to naš svjestan i obvezujući prilog zajednici i društvu u kojem primjećujemo anomalije. Boj za živo selo nudi i okvir programa Nove poljoprivredne politike. Provedba predstavljenoga programa pretpostavlja živo selo, a ono već kao takvo sjedinjuje život uz rad u prirodnom, ekološki uređenu i organskom odnosu čovjek – zemlja – blago – hrana – zajednica. Raduje nas činjenica da je nedavno u javnom prostoru aktualizirana inicijativa »Javni apel za Novu poljoprivrednu politiku u Hrvatskoj«. Vrlo ozbiljan i koncizan dokument, različit od svih do sada, koji je predstavila skupina intelektualaca Razvojna mreža »Republika«.
Selo je prostor, dimenzija pretpostavljena čovjeku, koji će sigurno dobiti bitku. U nekim nama bližim zajednicama, za razliku od naše, vlada ravnoteža i od njih treba učiti. Ima odličnih primjera i u domaćoj povijesti. Navest ću osnivanje Hrvatske poljodjelske banke 1902. godine i viziju koja iza toga stoji.
