Recikliranje je spašavanje materijala. Intrinzični momentum, ono što pokreće i opravdava recikliranje jest – spašava se ono što koristi i što je vrijedno. Nažalost, plastika nema taj status. Plastika je jeftin, prljav materijal ili, u uličnom žargonu, plastika je smeće. A smeće se, prema definiciji, ne reciklira. Dodatna inhibicija provedbe plastičnoga recikliranja jest financijski paradoks, prema kojem je proizvodnja djevičanske, potpuno nove plastike iz nafte isplativija od složenoga recikliranja pomiješanih plastičnih polimera.
Kupnja novoga umjesto popravka staroga poremećeni je odnos prema stvarima i prostoru. Za razornu komociju odgovorni su proizvođači koji emitiraju kratkotrajne artikle i potrošači koji su ovisni o jeftinom i bezvrijednom. Pohlepa za privremenom robom zahvatila je tržište bijele tehnike, elektroničkih uređaja, obuće i odjeće… Taj divlji brak proizvođača i potrošača antiteza je kružne ekonomije. Svima odgovara jakuševečko brdo jer je ono jeftino, gotovo besplatno za stanovnike Zagreba (uglavnom nitko više ne kupuje plave vrećice za smeće!), i jer je konačno rješenje za uvoznike i dilere ambalaže.
Stoga ne čudi da je plastika također na popisu proizvoda koji brzo stare, koje se ne isplati oporabiti, koji su simbol jednokratnosti, razbacivanja i odbacivanja. Sve do 2018. godine Europska je unija predvodila svijet, riječju i djelom, u recikliranju plastike.
Ali tada je Kina uvela zabranu uvoza otpadne plastike iz Europe i Sjedinjenih Američkih Država pa je zelena politika Europske unije razotkrivena kao smokvin list. Sada se države članice moraju same suočiti s vlastitom plastičnom ambalažom.
Industrija recikliranja plastike u Europskoj uniji zapošljava oko 30 tisuća ljudi, koji u 850 pogona širom kontinenta pretvaraju prikupljenu plastiku u novi, vrijedan polimerni oblik. Svake godine u tržišni život vrate oko šest milijuna tona plastike, a vrijednost toga posla iznosi oko devet milijardi eura. No sektor recikliranja plastike je u krizi. Sve više tvrtki odustaje od spašavanja otpadne plastike – Veolia, Biffa i Mol zatvorili su pogone recikliranja, a mnoge druge najavljuju isto. I u Sjedinjenim su Državama zelene tvrtke prestale reciklirati plastiku – Renovare, Alpek, Dow…
Zbog visokih troškova energenata, nedovoljne državne i političke potpore, zbog masovnoga uvoza jeftinih plastičnih granula, jednostavnije je i jeftinije izvlačiti plastiku duboko iz utrobe Zemlje. Poseban je problem što veliki proizvođači Coca-Cola, Colgate-Palmolive, Danone, Procter & Gamble, Nestlé ili Unilever ne poštuju dogovore o obveznim udjelima reciklirane plastike u novoj ambalaži. Tako, na primjer, u proizvodnji PET ambalaže, umjesto najavljenoga cilja od 50 posto tvrtka Coca-Cola emitira na tržište plastične boce u kojima se nalazi tek 15-ak posto recikliranoga polietilen-tereftalata.
Neuspjehu industrije recikliranja raduje se spalioničarski lobi. U njegovu biznisu plastika nije otpadni materijal, nego – gorivo. Plastika se ne treba reciklirati, nego spaliti. Tako je plastika postala plijen oko kojega se otimaju »piromani« i »obnovitelji«. Bez državnih intervencija i dalje će desetak milijuna tona plastike svake godine završiti u morima i oceanima. Kada bi se plastici popravio imidž, poboljšanom kvalitetom i vrijednošću, dakle povećanom cijenom, spaljivanje plastike postalo bi preskupo, a recikliranje plastike isplativo. Sve do tada plastična će vrećica vijoriti zakačena na granama šuma i gradskih parkova.
