U prošlom smo članku objašnjavali da se visina inkluzivnoga dodatka određuje od posebne osnovice koju je odredila Vlada RH počevši od 1. siječnja 2024. u svoti od 120 eura, od koje se u određenom postotku koji je propisan prema pet »razina potpora« (čl. 11. Zakona o inkluzivnom dodatku) određuje visina pripadajućega inkluzivnoga dodatka.
Slijedom toga postoji i pet visina inkluzivnoga dodatka: za prvu razinu dodatak iznosi 720 eura, za drugu razinu 480 eura, za treću razinu 432 eura, za četvrtu razinu 162 eura i za petu razinu 138 eura. Zato je za svakoga korisnika inkluzivnoga dodatka jako važno znati u koju je razinu potpore razvrstan ili bi trebao biti razvrstan, kao i tko to utvrđuje.
Prema čl. 12. Zakona tu razinu potpore utvrđuje Zavod za socijalnu skrb na temelju posebnoga nalaza i mišljenja Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, prema propisima kojima se uređuje vještačenje i metodologija vještačenja. To je zavod koji je mjerodavan za sve druge slučajeve utvrđivanja invalidnosti i radne nesposobnosti vezano uz rad i zapošljavanje.
Dakle u postupku podnošenja zahtjeva za inkluzivni dodatak mjerodavni su Zavod za socijalnu skrb i Zavod za vještačenje i profesionalnu rehabilitaciju. Zahtjevi se podnose Zavodu za socijalnu skrb. Zato je važno da se zahtjevi podnose što prije jer se pravo na inkluzivni dodatak priznaje od dana podnošenja zahtjeva.
Zavod za socijalnu skrb za svaki pojedinačni slučaj određuje razinu potpore na temelju posebne Liste vrste i težine invaliditeta glede oštećenja funkcionalnih sposobnosti, definirane propisima kojima se uređuje vještačenje i metodologija vještačenja, na način propisan čl. 13. Zakona o inkluzivnom dodatku. Navodimo dio članka 13. Zakona koji određuje tko se uvrštava i po kojim mjerilima u određenu razinu potpore te primjer za prvu razinu potpore s pravom na najveću svotu inkluzivnoga dodatka od 720 eura mjesečno.
U prvu razinu potpore s pravom na 720 eura mjesečnoga inkluzivnoga dodatka ulaze djeca ovisno o dobi i stupnju tjelesnoga oštećenja. Zakon pravi razliku između djece do sedam godina i djece od sedam do 18 godina. U tu razinu Zakon uvrštava i odrasle osobe s težim i teškim intelektualnim teškoćama IV. stupnja, i to kako slijedi:
- a) djeca do sedam godina s tjelesnim oštećenjem III. ili IV. stupnja;
- b) djeca od sedam do 18 godina s tjelesnim oštećenjem IV. stupnja s Barthelovim indeksom 0 − 20
- c) djeca od sedam do 18 godina s tjelesnim oštećenjem IV. stupnja s Barthelovim indeksom 21 − 35 i dodatnom teškoćom III. ili IV. stupnja
- d) djeca od sedam do 18 godina s tjelesnim oštećenjem III. stupnja s Barthelovim indeksom 36 − 60 i dodatnom teškoćom III. ili IV. stupnja
- e) djeca s oštećenjem vida IV. stupnja s dodatnom teškoćom
- f) djeca s oštećenjem sluha IV. stupnja s dodatnom teškoćom
- g) djeca s gluhosljepoćom IV. stupnja
- h) djeca s poremećajem iz autističnoga spektra IV. stupnja
- i) djeca sa psihičkom bolešću IV. stupnja
- j) djeca s kroničnom bolešću IV. stupnja
- k) djeca i odrasle osobe s težim i teškim intelektualnim teškoćama IV. stupnja
- l) odrasle osobe s tjelesnim oštećenjem IV. stupnja s Barthelovim indeksom 0 − 20
- m) odrasle osobe s poremećajem iz autističnoga spektra IV. stupnja s dodatnom teškoćom
- n) odrasle osobe sa psihičkom bolešću IV. stupnja s dodatnom teškoćom.
Za svaku daljnju razinu potpore, od druge do pete razine, pripada manja svota inkluzivnoga dodatka, dakle od najviše svote od 720 eura do najniže svote od 138 eura.
Iz primjera koji govori tko se ubraja u prvu razinu potpore očito je da je stupanj tjelesnoga oštećenja mjerodavan za razvrstavanje u određenu razinu potpore, osobito važan jer posljedično određuje visinu inkluzivnoga dodatka.
Jasno je da se prosječan čovjek, u pravilu pravno i medicinski neuk, ne može snalaziti u šumi svih zakonski nabrojenih razlika stupnjeva tjelesnih oštećenja. Zato orijentacijski navodimo da se tjelesna oštećenja i stupnjevi tih oštećenja određuju ne samo prema fizičkim oštećenjima, nego i prema stupnjevima oštećenja vida i sluha, psihičkim stanjima, autizmu, kroničnim bolestima i drugim psihičkim teškoćama.
Dakle, u slučaju sumnje da je pravilno utvrđena potrebna »razina potpore«, odnosno stupanj tjelesnoga oštećenja, koji utječu na visinu inkluzivnoga dodatka ili je zahtjev odbijen, treba podnositi žalbe, ali uz prethodno savjetovanje kod stručnjaka, koji su u stanju razumjeti složene medicinske kriterije i komplicirane pravne propise. Nažalost, rijetki su odvjetnici koji se bave tom problematikom budući da je u ovim slučajevima u pravilu riječ o siromašnijoj populaciji. Zato bi udruge koje se bave zaštitom osoba s invaliditetom i koje uspješno vode sudske sporove protiv državnih tijela trebale organizirati i besplatnu pravnu pomoć.
