REZOLUCIJA PARLAMENTA EU-a »Trans-žene« su žene i muškarci mogu biti trudni

Skandalozna rezolucija, koju je u proceduru uputila španjolska socijalistkinja Lina Gálvez, ignorira biologiju, a samoodređeni rodni identitet postavlja kao vrhunski prioritet međunarodne politike i diplomacije. Zastupnicima Europskoga parlamenta koji su je poduprli pravno nije relevantna istina, nego subjektivne želje: muškarci koji se izjašnjavaju kao žene trebaju imati pravo na ginekologa, porodiljni dopust, natjecanje u ženskom športu i ulazak u prostore za žene. A Europska bi unija to trebala iznositi u diplomatskim pregovorima te izraziti takvo stajalište na skorašnjem 70. zasjedanju Komisije UN-a o statusu žena. Od 340 glasova u prilog rezoluciji, osim očekivanih socijalista i ljevice, za nju je glasovalo i 96 članova navodno centrističke, najbrojnije grupacije u Europskom parlamentu, Europske pučke stranke (EPP). Sa 33 je glasa razlike odbijen amandman da »samo biološke žene mogu biti trudne«. Uopće nije glasovalo 107 zastupnika, a 68 ih je bilo suzdržano. Da bi paradoks bio veći, od pet hrvatskih zastupnica samo su dvije glasovale o dokumentu koji deklarativno govori o pravima žena; jedna je bila suzdržana, a dvije uopće nisu glasovale. Detaljna raščlamba dokumenta od 11 stranica pokazuje da rodna ideologija (kao i svaka druga) počinje s poluistinama, razvija se neistinama i završava u lažima. Kao i da je George Orwell bio u pravu rekavši da mnogo puta ponovljena laž »postaje istina«. Kako inače objasniti da visokoobrazovani političari mogu povjerovati da muškarci mogu biti trudni?

Nije slučajno da je rezolucija predložena nedugo nakon što je 30. siječnja detranzistentica Fox Varian (22) dobila dva milijuna odštete na sudu u White Plainsu, gradu u saveznoj američkoj državi New York, zbog kirurškoga uklanjanja grudi u dobi od 16 godina. Sud je presudio da psiholog K. Einhorn i plastični kirurg S. Chin nisu savjesno postupali u liječenju rodne disforije mlade djevojke. Ta je presuda presedan u Sjedinjenim Državama; prvi je slučaj velike financijske odštete za štetu izazvanu tzv. rodno afirmativnom terapijom. Nakon što su Sjedinjene Države povukle pravne i financijske poteze kojima žele okončati samopripisivanje mnoštva rodnih identiteta i tranziciju maloljetnika koja nanosi nepovratnu zdravstvenu štetu, transaktivistički krugovi i njihovi politički podupiratelji pojačali su agresivne kampanje kojima traže međunarodno priznanje svojih zahtjeva. U tekstu rezolucije nekoliko puta spominju se »protupravni« i »proturodni« pokreti i organizacije, kao i Sjedinjene Američke Države, u kontekstu zahtjeva da se ograniči i onemogući djelovanje svih koji ne idu niz dlaku transfeminističkoj ideologiji. Opravdano je pitati i što četiri puta spomenuta »LGBTIQ+ prava« rade u dokumentu koji se bavi pravima žena. U tom se dokumentu samo jednom spominje riječ tvorbeno povezana s riječju »majka«. Uz zahtjev za »siguran i legalan pobačaj« i kontracepciju samo je jednom (!) spomenut pristup »majčinskoj njezi« koji žene trebaju imati. Zato se osam puta spominju »rodni stereotipi«. Dublja analiza otkriva da ta rezolucija, iako pravno neobvezujuća i disocirana od uvjerenja većine građana Europske unije, otkriva duboko zabrinjavajući sumrak razuma. U ime prava žena muškarcima se priznaju prava koja proizlaze iz specifičnosti žene, čime se žena kao objektivno postojeće biće briše iz prava i iz svijeta. Ta je rezolucija stoga alarm koji poziva na uskrsnuće autentičnoga feminizma koji će se boriti za stvarna prava stvarnih žena.

Rezolucija je prepuna polaznih tvrdnja za koje se ne navode izvori. »Rastuće protivljenje pravima žena i rodnoj jednakopravnosti vođeno je proturodnim i protudemokratskim pokretima«, tvrdi rezolucija. Dokument opetovano predstavlja kao glavni problem podzastupljenost žena na visokim sudačkim pozicijama. Veći udio žena u sudstvu omogućio bi »pristup osjetljiv na žrtve« te bi žene na taj način mogle doći do pravde, tvrdi rezolucija. Time se potkopava objektivnost pravde. Pravedno suđenje ne ovisi o spolu sudca. Rezolucija očito pretpostavlja da sudci i sutkinje različito sude te da su sutkinje sklonije žrtvama nasilja i nepravde, a to su žene. Te ničim dokazane pretpostavke (većinske žrtve nasilnih zločina u mnogim su zemljama muškarci) zapravo obnavljaju stereotip koji žele srušiti, naime da su žene sklonije brizi za slabije i ugrožene, kako sugerira etika skrbi Carol Gilligan. Rezolucija navodi da treba ženama žrtvama nepravde omogućiti odvjetnice, a ne odvjetnike. Tako rezolucija i nehotice potvrđuje različitost žene od muškarca, ono što nastoji zanijekati zahtjevom za uvođenjem kvota prema kojima bi se broj muškaraca i žena u svim djelatnostima izjednačio. Više je puta spomenuto kako strateški cilj mora biti jednaka brojčana zastupljenost žena i muškaraca u svim područjima, osobito na upravljačkim i mirotvornim pozicijama – tzv. »jednakost 50-50«. Ta odredba ide protiv slobode svih osoba da odaberu struku, posao i način života koji žele, kao što i ne priznaje razlike u afinitetima pri izboru zanimanja kod žena i muškaraca. Neplaćeni rad žena na području skrbi za bližnje stavlja u drugorazrednu poziciju u odnosu na uspješne karijere koje bi emancipirane žene trebale ostvariti. Također se može postaviti pitanje što sa zanimanjima u kojima žene brojčano prednjače. Treba li u njima društveno-političkim sredstvima povećati broj muškaraca?

Glavni je problem, prema rezoluciji, nejednaka dinamika moći. Navodi se da su »usprkos različitim društvenim, ekonomskim i pravnim kontekstima, izazovi s kojima se žene i djevojke susreću u sustavima pravde vrlo slični i zato zahtijevaju konkretno djelovanje«. U polazištima je više puta istaknuto kako ženama i muškarcima treba osigurati jednaku količinu moći, da njihova »uravnotežena zastupljenost u tijelima koja donose odluke mora biti prioritet«. Pobačaj je, prema rezoluciji, »temeljno ljudsko pravo« i dio »seksualne i reproduktivne zdravstvene skrbi« koja mora biti »globalno osigurana«. Dokument također tvrdi da se »prijetnje i napadi protiv organizacija civilnoga društva i branitelja ljudskih prava, pogotovo onih koje podupiru seksualna i reproduktivna prava, povećavaju alarmantnom stopom«. Više se puta kaže da treba poticati odabir pravne struke žene iz manjina i marginaliziranih skupina kako bi se povećao broj žena na vodećim pozicijama.

Rezolucija poziva na borbu protiv »rodnih stereotipa«. Poziva da se »osude napadi proturodnih i protupravnih pokreta, koji šire laži, potkopavaju demokraciju i ugrožavaju prava žena i LGBTIQ+ osoba«. Zahtijeva da se »rodni aparthejd« – podčinjavanje žena – prizna kao zločin protiv čovječnosti. Također traži osudu nedavnoga rezanja sredstava za feminističke i LGBT organizacije, čime cilja na politiku SAD-a, uz zahtjev da im se osigura »održivo financiranje i pravna zaštita«. Više se puta kao cilj spominje »gender mainstreaming« i »gender budgeting« – uvođenje rodno osviještenih politika te njihovo financiranje. Traži se osuda »takozvane konverzijske terapije, dijeljenja intimnoga materijala na internetu bez pristanka, sadržaja generiranoga alatima umjetne inteligencije, uhođenja na mreži i uznemiravanja na mreži«, međutim ni jednom se riječju ne spominje pornografija. Traži se da se seksualno nasilje definira odsutnošću pristanka, a ne tek uporabom nasilja, prisile ili prijetnje, što je problematično jer sugerira da bi pristankom žene, primjerice, na seksualno ropstvo ono postalo prihvatljivim. »Kruna« dokumenta je zahtjev da se kao politički prioritet »istakne puno priznanje transžena kao žena«, tj. priznanje da su muškarci koji se izjašnjavaju kao žene žene, »uz napomenu da je njihovo uključenje nužno za učinkovitost bilo koje politike rodne jednakosti i borbe protiv nasilja«. Tomu je pridružen poziv za »priznanjem jednakoga pristupa transžena uslugama zaštite i potpore«, što otvara vrata već viđenim slučajevima u kojima su muškarci, izjasnivši se kao žene, ulazili u prostore rezervirane za žene poput športskih svlačionica, zatvora i sl.

Rezolucija uopće ne spominje teške oblike povrede dostojanstva žene i kršenja njihovih prava – surogatstvo, pornografiju i prostituciju – koji tretiraju žene (i djecu) kao robu na tržištu. Pornografija ne samo da dehumanizira žene, nego je velikim dijelom i nasilna, a njezina proizvodnja uključuje industriju iskorištavanja žena. Uvrštavanje muškaraca koji se izjašnjavaju kao žene u skupinu žena onemogućuje bilo kakav smislen govor o ženama i njihovim pravima; žene nije moguće definirati pa pravo na »majčinsku njegu« gubi smisao kao pravo žene ako i muškarac može biti »majka«. Grupacija »Patrioti za Europu«, treća najveća grupacija u Europskom parlamentu, upozorila je na nedemokratski karakter rezolucije. Bili su isključeni iz pregovora o tekstu i iz službene misije koja će u ožujku putovati u New York na zasjedanje Komisije o statusu žena