– Konačno se našao jedan župnik da to »presječe« i odgodi krizmu zbog nepripravnosti i nezrelosti onih koji bi preko noći postali »zreli« vjernici. Svaka mu čast! – u našem žensko-muškom »kružoku« nakon nedjeljne mise neočekivano riječ uzima Zdravka, naša vjeroučiteljica, istina u mirovini. – Pa gledam ih i tu kod nas, krizmanike, na misi na koju su ih »natjerali« u godini priprave. Žvaču »kaugume«, krevelje se, štipkaju, šapuću, okreću… Neki i mobitele skrivećki izvlače, valjda i fotkaju? Uh, počela sam izbjegavati tu misu… Neka je odgodio, a vidjeh na »fejsu« da je i više od 400 »lajkova« dobio…
– Ma kako »odgodio«? Ne može se to! – kreće Željac u očekivanom ironično ciničnom stilu. – Pa roditelji već naručili haljine i odijela, rezervirali restorane i tamburaše, kume već dogovorile termine kod pedikerki, frizerki i »maskerki«, ili kako se već zovu te koje ih nafarbaju da ih više ni rođena djeca i muževi ne prepoznaju. Kakve sad crne odgode tomu župniku u glavu dohode?!? Pa tko će to sve podmiriti, pomiriti…
– Je, prvo će ga, mislim tog župnika, »poderati« ovi naši glavnostrujaški i nadasve »pobožni« mediji, zgražajući se nad time kako jedan župnik, čak »duhovni otac«, nema srca i razumijevanja za svoju dječicu, njihove plesne škole i treninge, kako ih rastjeruje umjesto prikuplja, a uostalom on je i »kriv« ako su djeca takva… – pridodaje se i Toma. – I tako sve dok mu ne pritisnu i mjesnoga biskupa, da tu »zalutalu župničku ovcu« vrati u tor pa da svi sretno i berićetno budu krizmani, potvrđeni i firmani. I oni s firmama, i oni bez gaća…
– Heeh, vidiš, a možda mu baš njegov biskup da potporu? – opet se javlja Zdravka, valjda zna više od nas. – Možda i on zaključi da nam ne trebaju »vjernici« kojima će vrh njihove vjere biti odlazak na koncerte domoljubnih pjesama? A u crkvu će kad su Božić, Uskrs, ženidba i sprovod…
– Kak’ i svi »pravi« vjerniki! – ne odolje Debeli. – Ma dajte, svi ste prestrogi, zaboravili ste sebe u toj osjetljivoj pubertetskoj dobi? Pa svak’ normalan se zafrkaval, namigival curama na misi… Lutali smo, nekad zalutali, i opet smo svi »nekak’ ispali«. Kaj nam fali? Pa dokad bi trebali čekati za firmu, do četrdesete, kad se od starcih odvajaju, ak’ je bilo sreće da im ostane stan pokojne bake…
– A možda bi trebalo – začujem svoj »predkoncilski« glas – pomaknuti krizmu kao nekoć, odmah nakon pričesti? Evo, ja na pričest išao u drugom, a na krizmu u trećem razredu. Sigurno nisam bio baš »zreo« da sve točno razumijem oko Duha Svetoga i njegovih darova, ali sam zato bio dovoljno bogobojazan i poslušan, pristojan, miran na pripravi i na misi…
– Hm… ako bismo poslušnost i pristojnost uzeli za glavni kriterij – uključi se iskusna peterostruka baka Marina – tad je i treći razred prekasno! Čini mi se…
– Najbolje onda da ih na krštenju odmah i krizmamo? Samo, ne znam je l’ bumo onda postali pravoslavci… – zamisli se nakratko Debeli pa konačno ispali: – Ali… ma, nee! Pa tak’ ne bi imali i krstitke i firmu, nego samo jednu veselicu!
