Sjećam se kako mi je mama govorila: “Draga kćeri, nema u samostanu TV-a, nema biranja jela, rano se ustaje… Ti tako ne ćeš moći živjeti ni dva dana, a kamoli cijeli život!”
Dobro je mama znala kakva sam ja: znatan dio vremena u danu provodila sam pred TV-om, u jelu bila izbirljiva, a jutarnje je buđenje trajalo pet puta po pet minuta, i dulje… Sve uz odgađanje: “Evo, sad ću… Samo još malo…” Priznajem, nisu to bile osobine preporučljive za buduću časnu sestru. Bilo mi je jasno da se ozbiljno trebam uhvatiti u koštac s tim slabostima. I zaista, što se tiče TV-a i biranja jela, vrlo su brzo roditelji u mojem ponašanju uočili pozitivnu promjenu. Tako su te dvije stvari nakon što sam prešla samostanski prag za mene bile već davna prošlost.
Najdulje je trajala borba s ranim ustajanjem. Ideal da skočim iz kreveta čim začujem samostansko zvono bio mi je nedostižan. Nikako mi nije bilo jasno zašto Jutarnja molitva mora biti baš u 6 sati ujutro? Pa jutro traje do 9 sati!
I tako sam se mučila, sve dok me jednoga dana jedna starija sestra nije zaskočila pitanjem:
– Kako Vam ide stražarenje pred vječnošću?
– Dobro… – promucala sam zbunjeno, i ne znajući što me sestra zapravo pita.
– Jeste li sigurni?! Lako Vam je ustati rano ujutro?! – upita ona ponovno. Tek mi je sada bilo jasnije što me zapravo pita.
– Pa…, rano ustajanje nije baš lako. Osim toga, jutro je do 9 sati pa se pitam zašto mi molimo u 6 sati – odgovorim iskreno.
– Zato što smo mi vratarice vječnosti! – zagonetno će ona, i nastavi – Ako želiš, rado ću ti pojasniti.
– O, bila bih Vam zahvalna… – sjednem i počnem slušati.
– Poznato ti je da jedan dan traje 24 sata. Poznata ti je također i Isusova želja da stalno molimo i nikada ne prestanemo. Što misliš, je li moguće moliti neprestano, 24 sata na dan? Vjerovala ili ne, moguće je. Evo kako. Neprestano moli onaj tko moli u različito doba dana (jutro, podne, večer, noć). Tko moli, otvara vrata vječnosti; pušta da vječnost uđe u vrijeme i posveti ga. Osobito je važno moliti u određene sate dana jer se tako posvećuju i okolni sati. Tako, primjerice, tko moli u 6 ujutro, posvećuje vrijeme do 9 sati; tko moli u 9, posveti vrijeme do 12 sati itd. Opažaš li da su to baš sati kada mi molimo Molitvu časova?
– Pa stvarno. Nisam to dosad opažala… – lecnem se.
– Vidiš, Molitva časova je poput tableta vječnosti koje spuštamo u tekućinu vremena da se otapaju. Tako vrijeme postaje vječnost. No, da bi sve to bilo moguće, potrebno je da netko ustane ujutro rano i da otvori vrata vječnosti jer ih vječnost ne može otvoriti sama. Dok ostali ljudi spavaju ili žure na posao, i ne pomišljajući na vječnost. Zato smo mi – časne sestre – tu, uz vrata vječnosti, spremne u bilo koje doba dana i noći da ih otvorimo. Ja sam, evo, već pedeset godina vratarica vječnosti i mislim da je to posebna milost. Čini mi se da i ti sada shvaćaš kako je molitva u 6 sati posebna milost?
– Jasno mi je. U potpunosti! – potvrdim.
Sestra pogleda na sat:
– Ako je tako, ne gubimo vrijeme. Za koji trenutak bit će 18 sati. Vječnost je već pred vratima; čeka da posveti večer dana. Idem otvoriti. Ideš li sa mnom?
– Kako ne bih?! – skočila sam. I potrčala. U susret vječnosti.
Hajde, i ti s nama! Javi se na radno mjesto vratarice vječnosti. Ubrzo ćeš vidjeti da je to zaista posebna milost. Čekamo te pokraj vrata. Požuri se, vječnost već kuca…
s. Krista Mijatović
