BOG NAS ZOVE Postati “tajnica” velike Tajne

Foto: Shutterstock
Spuštenih trepavica

Sjećam se iz djetinjstva: dogodilo se da sam s mamom trebala pješačiti do nekoga odredišta. Mama nije bila sigurna kako doći do tog mjesta pa je zamolila jednu gospođu da joj dadne “navigacijske upute”. Slušala sam gospođu kako tumači: “Skreneš desno pa ideš ravno desetak metara, pa…” Mama je sve pomno pamtila, a ja sam od svega zapamtila samo jedno upozorenje: “Pazi, tu nemoj skretati jer će te ta cesta odvesti sasvim na drugu stranu!”

“Druga strana”

Krenuvši dalje, meni je u mislima bila samo “cesta koja vodi na drugu stranu”. Bila sam uvjerena da mi je dovoljno samo zakoračiti na tu cestu i da će me ona sama (poput kakva “letećega tepiha”) odvesti na neku “drugu stranu”. Zvučalo je čarobno, kao u bajci, ali i vrlo tajnovito… Kako li izgleda ta “druga strana”?

Približavali smo se raskrižju.

Foto: Shutterstock

– Da skrenemo tamo? – upitala sam mamu.
– Ne, ta bi nas cesta odvela na drugu stranu! – ozbiljno odgovori mama.
– A zašto ne bismo malo otišli na drugu stranu?! – opet upitah.
– Zato što trebamo stići na vrijeme kamo smo se zaputili.
– Pa ne bismo bili dugo. Samo da vidimo kako je tamo.
– Gdje? – zbunjeno će mama.
– Pa na drugoj strani… brzo bismo stigle.

Mama se osmjehnula i rekla: Dalek je put do druge strane. Čuj…, predlažem da “druga strana” ostane tajna. Znaš, nije dobro sve vidjeti, sve čuti, sve znati…

U tom sam se trenu spotaknula o kamen.

– Eto, vidiš – nastavi mama – dobro je spustiti trepavice i gledati kud’ hodaš. A tajnu ćemo ostaviti tajnom.

Utihnule smo. Poslušala sam mamu, ipak ona najbolje zna. Spustila sam pogled i gledala kud’ koračam, a otkrivanje tajnovite “druge strane” odgodila sam do daljnjega.

“Tajnica” velike Tajne

Prošlo je mnogo godina. Došla sam pred samostan. Ogromna zgrada. Pitala sam se kako je s “druge strane” zidova ove zgrade. Nakon “prijemnoga” razgovora u samostanu, sestra koja je bila odgovorna za kandidatice pokazala mi je kapelu i neke samostanske prostorije: kuhinju, gostinjske sobe, praonicu rublja…

– Prostor u kojem prebivaju kandidatice sada ne možeš vidjeti. Tek kada dođeš u samostan možeš tamo stupiti. Redovničke zajednice imaju obvezu “klauzure”, što znači da određeni prostori u samostanu nisu dostupni za javnost. – ljubazno mi je objasnila sestra.

– U redu! – spustila sam trepavice i pomislila – Neka bude tajna dok ne dođem.

Tako je i bilo. Stupivši u kandidaturu, otkrila sam neobično uređen prostor (ne ću ga opisivati podrobno da vam ne bih otkrila tajnu). I kao kandidatici, obveza klauzure i dalje mi je priječila neke prostore u samostanu. S vremenom sam ih otkrivala, ali svojevrsna klauzura uvijek ostaje… Postoje prostori šutnje i tišine. Bez njih samostan ne bi bio samostan. Prostori koji su prebivalište Tajne, koju može susresti tek osoba koji stupi, uroni u tihu klauzuru. Sve dok i u samoj sebi ne nastani tu Tajnu, osjećajući s vremenom da se i sama “potajnjuje” (postaje tajnom).

Dok spuštenih trepavica koračam samostanskim hodnicima i cestama ovoga svijeta, i sama se osjećam kao tajnica (mala tajna). Čija tajnica? Tajne (velike Tajne). Upravo tako, mala tajnica velike Tajne. Tajnica spuštenih trepavica.

s. Krista Mijatović

IZVORMak br. 1/2018.
Prethodni članakBOG POZIVA SVAKOGA ČOVJEKA NA GOZBU Samo po plodovima stječe se svadbeno ruho
Sljedeći članakPISMA IZ MISIJA “Dupla sestra” sa Salomonskih Otoka