Posljednja ratna događanja na Bliskom istoku ne bi za kršćanske vjernike bila tako potresna da se, uz gubitak mnogih nevinih života u više zemalja, uključujući i školsku djecu u Iranu, Jeruzalem praktički ne zatvara u dane kada bi u njemu sve trebalo biti usmjereno na proslavu Kristova uskrsnuća, i to upravo ondje gdje se ono i dogodilo prije gotovo 2000 godina. Kako je uoči Uskrsa najavio jeruzalemski patrijarh kardinal Pierbattista Pizzaballa, umjesto otvaranja hodočasnicima od Cvjetnice ondje traje svojevrsno novo zatvaranje kakvo se valjda pamti samo još iz doba koronakrize, a rekao je i da se ne zna u kojim će se okolnostima i kako slaviti sveto trodnevlje u bazilici svetoga Groba.
Kao da to nije dovoljno, sve vrijeme preko medija i društvenih mreža, posebice u hrvatskoj javnosti, traje ratno zastrašivanje, popraćeno fokusom na događanja »iz minute u minutu«. Netko kao da je zaboravio (ili ne želi da se zaboravi) da je Hrvatska jedina zemlja EU-a koja je nakon Drugoga svjetskoga rata proživjela višegodišnju ratnu agresiju na svojem području, s braniteljima i narodom koji pamte i razaranja i izbjeglištvo i progonstvo, pa bi prema njima svako pretjerivanje s izvještavanjima o ratu bilo kao kad bi se nekomu tko je jedva pobijedio karcinom, i ozdravio, sada stalno prijetilo povratkom raka.
U takvim okolnostima ističe se naoko shizofreno djelovanje hrvatskoga državnoga vodstva na način da predsjednik Vlade govori jedno, a predsjednik države drugo. Vlada primjerice navodno potiče kupnju naoružanja iz Izraela, a predsjednik se tomu protivi tvrdeći da bi Srbija s već kupljenim izraelskim naoružanjem lako ciljala i Hrvatsku. Događa se pritom suprotno onomu što se zbivalo početkom devedesetih: Europa i svijet tada su žmirili nad velikosrpskom agresijom nad Hrvatskom i Bosnom i Hercegovinom »radi mira u kući«, a sada bi neki radi rata koji nije ni hrvatski ni srbijanski upravo preko ruba srednje Europe ugrožavali europski mir. Ako u tome i na koji način sudjeluje hrvatsko državno vodstvo, izravno djeluje protiv nacionalne sigurnosti.
Dojam shizofrenosti u nepodudaranju izjava hrvatskoga državnoga vodstva u odnosu na posljednje ratove, ali i na Europsku uniju i njezinu budućnost – jedan »eurofob«, drugi »eurofil« – gotovo bi mogao biti mirovna taktika koju nema ni jedna država svijeta, pa bi je u tom slučaju trebalo i zaštititi kao izvorni hrvatski proizvod. No prije je riječ o tome da je Bogu hrvatski narod tako omilio da se služi i slabostima karaktera hrvatskih državnika da očuva ljude i zemlju od novoga rata na ovim područjima. Kada su se pod predsjednikovanjem Stjepana Mesića i uz SDP-ovsku vladajuću infrastrukturu (s koalicijskim partnerima) hrvatski generali slali u mirovinu, vojarne zatvarale, a oružje prepuštalo hrđi, tko je mogao misliti da će predsjedničke ovlasti za dvadesetak godina opet biti aktualne – jer predsjednik kao vrhovni zapovjednik Hrvatske vojske sada više ne zvuči samo kao povijesna titula. Previše to podsjeća na doba kada se usred blokovske podjele svijeta i hladnoga rata predsjednik bivše Jugoslavije, diktator i autokrat Josip Broz Tito, prometnuo u vođu pokreta nesvrstanih. Zanimljivo, Broz je bio njegov prvi tajnik, a prije raspada Jugoslavije tu je »prestižnu titulu« nosio Stjepan Mesić.
No zemlje članice »nesvrstanih« pokazale su se u pojedinim slučajevima ne samo kao zemlje s diktaturama, nego i kao zemlje suradnice velikih diktatora, s naginjanjem na komunističku ideologiju (premda su se zaklinjale na neutralnost). Iako je pokret danas gotovo izgubio na važnosti, sada kada u modu sve više dolaze nove međunarodne inicijative – poput Odbora za mir kojim predsjeda američki predsjednik – ne treba čuditi ako se u skoro vrijeme počne mimo toga odbora i UN-a oblikovati neki novi pokret nesvrstanosti koji bi i među hrvatskim političarima našao svoje članove. No povijest je pokazala da je nesvrstanost uvijek bila iluzija. Više se isplati ulagati u pravedni mir, a za to vrijeme Hrvatsku očuvati od svakoga oblika rata.
