Velik je doprinos nordijskih zemalja svjetskoj kinematografiji od razdoblja nijemoga filma do danas. Neki od najboljih filmova, primjerice »Sedmi pečat«, najuglednijih redatelja, primjerice Carl T. Dreyer, najvećih glumica, primjerice Ingrid Bergman, i najutjecajnijih filmskih pokreta, primjerice »Dogma 95«, proizišli su iz nacionalnih kinematografija sjevernoeuropskih naroda. Iako danska, finska, islandska, norveška i švedska sedma umjetnost imaju vlastite posebnosti, mogu se izdvojiti neke tipične stilske i tematske značajke.
Riječ je o kinematografiji kojoj je svojstvena vizualna jednostavnost bez velikih scenografija i hollywoodskoga blještavila, sporiji ritam, izrazitija upotreba krupnih planova te komorna i melankolična atmosfera. Melodramatičnost se najčešće izbjegava, a psihološko portretiranje likova temelji se na nijansiranim izrazima lica, suzdržanom govoru tijela, funkcionalnoj upotrebi tišine te napetim dijalozima koji više sugeriraju nego što otkrivaju čovjekov unutarnji svijet.
Drame, trileri i kriminalistički filmovi – najistaknutiji žanrovi – istražuju mračne i ozbiljne, uznemirujuće i zamršene teme. Zlo i nasilje, međuljudski odnosi i nedostatak komunikacije, otuđenost i samoća, moralne i vjerske dvojbe, problem identiteta i pripadnosti, smrt i smisao života teme su koje razotkrivaju krhkost i podvojenost čovjeka pa stoga mogu izazvati svojevrsnu nelagodu. Potresne stvari međutim djeluju oslobađajuće ako im se pristupi na ispravan način. »Ali gdje je opasnost, raste ono spasonosno«, kaže njemački pjesnik Friedrich Hölderlin.
Od Cannesa do Los Angelesa
Jedan od zapaženijih nordijskih filmova posljednjih nekoliko godina norveška je drama »Sentimentalna vrijednost« (»Affeksjonsverdi«), dansko-norveškoga redatelja i scenarista Joachima Triera, autora ciklusa »Oslo trilogija« koji čine nagrađivane drame »Repriza« (2006.), »Oslo, 31. kolovoza« (2011.) i »Najgora osoba na svijetu« (2021.).
»Sentimentalna vrijednost« film je o generacijskim traumama i disfunkcionalnoj obitelji, o umjetnosti i životu, o vrijednosti ljubavi i izazovu pomirenja. U središtu radnje zategnuti je odnos dviju sestara – starije Nore (Renate Reinsve), glumice, i mlađe Agnes (Inga Ibsdotter Lilleaas), supruge i majke – s ocem Gustavom Borgom (Stellan Skarsgard), slavnim redateljem koji se nakon smrti supruge vraća u Oslo da bi nakon višegodišnje stvaralačke krize režirao novi film utemeljen na povijesti vlastite obitelji. Nakon što je Nora odbila sudjelovati u snimanju Gustav je glavnu ulogu ponudio mladoj hollywoodskoj zvijezdi Rachel Kemp (Elle Fanning).
Svjetska praizvedba Trierova uratka bila je na festivalu u Cannesu 21. svibnja 2025. Riječ je o vrhunskom filmu s izvrsnom glumačkom postavom koji je privukao pozornost brojnih europskih i američkih stručnjaka. Dobitnik je Velike nagrade (Grand Prix) festivala u Cannesu, nagrade Britanske akademije filmske i televizijske umjetnosti (BAFTA) za najbolji neengleski film i nagrade Goya za najbolji europski film. Skarsgard je osvojio Zlatni globus za najboljega sporednoga glumca, a film nagradu američke Akademije filmske umjetnosti i znanosti (Oscar) za međunarodni dugometražni film. Nominiran je u još osam kategorija za najpopularniju filmsku nagradu: za najbolji film, režiju, izvorni scenarij, montažu, sporednoga glumca, glavnu glumicu i dvije nominacije za sporednu glumicu.
Nordijski film kozmopolitskoga duha
»Sentimentalna vrijednost« ima stilska i tematska obilježja nordijske kinematografije, ali i klasičnih sineasta, uz referiranje na raznovrsne umjetničke izričaje. Prepoznatljiv je utjecaj »Persone« (1966.) i »Jesenje sonate« (1978.), psiholoških studija Ingmara Bergmana, ali bez sklonosti estetskomu perfekcionizmu. Kadrovi pješčane plaže sa širokim pogledom na more, šarenim kišobranima i filmašima koji provode noć pod vedrim nebom, uz neobičnu pojavu čovjeka s konjskom zapregom, izgledaju nadahnuti nadrealističkim prizorima iz filmova Federica Fellinija. Prikazujući nastanak filma i mukotrpan tijek umjetničkoga stvaranja, od produkcijskih peripetija do snimanja, Trierov uradak neodoljivo podsjeća na »Osam i pol« (1963.), remek-djelo u kojem talijanski redatelj govori o filmu i tankoj granici između umjetnosti i života, iluzije i stvarnosti.
Pripremajući se za akademiju, Nora, glavni lik filma, izabire monolog iz dramskoga teksta »Galeb«, ruskoga pisca Antona P. Čehova, koji uz ostalo tematizira generacijski sukob majke i sina. Norino ime istovjetno je imenu protagonistice naturalističke drame »Lutkina kuća« norveškoga književnika Henrika Ibsena, mlade žene buntovne naravi i ponašanja opterećenoga obiteljskim nasljeđem. Glazbena kulisa uglavnom je satkana od intimnih i ambijentalnih zvukova melankolične i introspektivne kakvoće, pri čemu se uz izvornu filmsku glazbu javljaju različite žanrovske dionice, od gospela i jazza do popularne angloameričke glazbe. Uvodna kazališna sekvenca sadrži zloslutni odlomak iz »Fantastične simfonije« Hectora Berlioza, čija je adaptacija inače dio početka filma »Isijavanje« (1980.), psihološkoga horora Stanleyja Kubricka koji prikazuje kako neostvarene osobne ambicije razaraju pojedinca i njegovu obitelj.
Ljubav, opraštanje, pomirenje
Upečatljiva crveno-crna drvena kuća obitelji Borg nije samo fizički prostor, nego i sentimentalni simbol obiteljskih tajna i sjećanja, rađanja i umiranja, malih radosti i velikih tragedija, otuđenosti i gorčine. Njezina prisutnost kao da se nadvija nad čitavim filmom, poput uklete prošlosti koja traje i nikako da prođe. Trauma jedne osobe nije samo njezin teret, nego i teret njezina naraštaja, ali i naraštaja koji će doći.
Karin, majka Gustava Borga, mučena je za vrijeme nacističke okupacije. Poslije rata, kad je Gustav bio dječak, oduzela je sebi život. Njezina sestra Edith, buntovnica homoseksualnih sklonosti, prkosila je društvenim normama iz uvjerenja da su Karin izdali susjedi koji su poslije rata nastavili život bez ikakvih posljedica. Gustav je postao ugledni redatelj, ali i alkoholičar koji je zbog karijere ostavio suprugu i dvije kćeri. Nora je kazališna glumica koja se bori s paničnim strahom od javnoga nastupa, doznajemo da je pokušala sebi oduzeti život, nije udana, nema djece i u vezi je s oženjenim muškarcem. Stabilan odnos ima isključivo s voljenom sestrom Agnes koja je povjesničarka, živi u skladnom braku i ima maloljetnoga sina.
Kako se Gustav, Agnes i Nora suočavaju s bolnim obiteljskim nasljeđem? Gustav odlučuje režirati autobiografski film i tako se pomiriti s vlastitim kćerima. Agnes nije dopustila da je bol slomi. Odlučila je da ne će ponoviti pogrješke svojih roditelja. Zajedno sa suprugom izgradila je čvrst brak i sretnu obitelj. Kad je Gustav ostao zatečen odlukom da posljednji ispraćaj njegove supruge bude u crkvi, Agnes je blago odgovorila: »Mislile smo da bi to bilo lijepo.« Rastava roditelja, smrt majke i narušen odnos s ocem ostavili su dublji trag na Noru nego na Agnes. Nora ne može oprostiti ocu. Gorčina i srdžba izjedaju je i navode na pogrješne putove. Znakovit je njezin kazališni nastup kad uvjerljivo i ljutito viče, čini se, na Boga, a zatim i na nekoga svećenika. Duboko je potresena očevim riječima: »Teško je voljeti nekoga tko je toliko ispunjen gnjevom.«
Istražujući slučaj svoje bake Karin i čitajući Gustavov scenarij za novi film, Agnes je dublje upoznala oca, njegove skrivene rane i želju za pomirenjem, želju koju je znao izraziti na samo jedan način, a to je umjetnost. Izabrala je odlomak iz očeva scenarija i rekla Nori da ga pročita. Bio je to odlomak o nevjeri i očaju, o Bogu i molitvi, o obitelji i domu. Čitajući odlomak, Nora je zaplakala. Plakala je i Agnes. Plakale su zajedno.
