Prva polovina sedamdesetih godina prošloga stoljeća u Sjedinjenim Američkim Državama praćena je velikim političkim skandalima koji su doveli do ostavke američkoga predsjednika Richarda Nixona 9. kolovoza 1974. godine. Nixon je to morao učiniti pod pritiskom optužaba (i izglednoga opoziva) za neovlašteno prisluškivanje suparničke Demokratske stranke u aferi »Watergate« i tako je postao prvi, i dosad jedini, američki predsjednik koji je podnio ostavku. Da to nije učinio, vjerojatno bi bio zapamćen kao jedini predsjednik koji je dvaput uspio osvojiti mjesto dopredsjednika i dvaput pobijediti u izborima za predsjednika. Afera »Watergate«, tj. razotkrivanje detalja o prisluškivanju, prikazana je u filmu »Svi predsjednikovi ljudi« iz 1976. godine koji je režirao Alan J. Pakula (»Ubojice i svjedoci«, »Sofijin izbor«, »Nedokazana krivnja«). Film »Svi predsjednikovi ljudi« nominiran je 1977. godine za nagradu Oscar u osam kategorija, a osvojio je četiri – »manja«, doduše, jer su glavne nagrade odnijeli »Rocky« i »Mreža«. Međutim, taj Pakulin film postao je klasik i ostao je trajna inspiracija za istraživačke novinare. Pretprošle godine Oscara je osvojio još jedan izvrstan film o istraživačkom novinarstvu, »Spotlight« Toma McCarthyja, a ove su godine jedan od kandidata za najbolji film »Novine« Stevena Spielberga – film koji je snimljen po scenariju Liz Hannah i Josha Singera (koji je, uz Toma McCarthyja, bio scenarist i na »Spotlightu«). »Novine« su po kronologiji stvarnih događaja prednastavak »Svih predsjednikovih ljudi« i bavi se događajima koji su prethodili objavljivanju tajnih izvješća američke vlade o ratu u Vijetnamu i samim objavljivanjem izvješća u »New York Timesu« i »Washington Postu«.

»Novine« su po kronologiji stvarnih događaja prednastavak »Svih predsjednikovih ljudi« i bavi se događajima koji su mu prethodili

Godina je 1966. i rat u Vijetnamu, koji je zahvatio i Laos i Kambodžu, to jest cijelu Indokinu, traje već više od 10 godina. Daniel Ellsberg (Matthew Rhys), vojni analitičar Ministarstva vanjskih poslova (»State Department«) dolazi na teren i prati američke postrojbe na bojišnici sa zadaćom da napiše izvješće za ministra obrane Roberta McNamaru (Bruce Greenwood). Prema Ellsbergovim izvješćima i drugim podatcima koje je McNamara prikupio može se zaključiti da je rat u Indokini beznadan i besmislen, ali unatoč tim spoznajama američka vlada nastavlja slati vojnike u Vijetnam i javnosti predstavlja lažne optimistične prognoze.

Nekoliko godina poslije toga Ellsberg je prešao u RAND korporaciju, privatnu neprofitnu organizaciju koja radi za američku vojsku na prikupljanju i analizi podataka. Budući da je imao ovlasti i pristup, Ellsberg je potajno umnožio klasificirana izvješća koja dokazuju neopravdanost rata u Vijetnamu, a neki od tih dokumenata datiraju još iz Trumanove administracije. Ellsberg sve preslikane dokumente koji detaljno prikazuju više od 20 godina tajnih američkih aktivnosti u Indokini i jasno priznanje da rat ne ide u očekivanom smjeru predaje prvo novinarima »New York Timesa«, a zatim i novinarima »Washington Posta«. Tu počinje i najnapetiji dio Spielbergova filma: vlasnica »Posta«, Kay Graham (Meryl Streep) mora odlučiti hoće li objaviti povjerljive dokumente i tako očuvati pravo na slobodu govora i medija ili popustiti pod pritiscima vlasti i mogućega sudskoga progona i odustati od objavljivanja. K tomu, Kay mora donijeti važnu odluka za budućnost kompanije koju je naslijedila od svojega otca: hoće li i po kojoj cijeni »Washington Post« pretvoriti u dioničko društvo kako bi osigurala stabilno poslovanje. Ipak, u svemu tome Kay nije potpuno sama jer joj i osobnu i profesionalnu podršku pruža obiteljski prijatelj i glavni urednik »Posta« Ben Bradlee (Tom Hanks) koji u cijeloj priči postaje jednom od ključnih osoba.

Novi budući klasik ili?

Spielberg je uz vrhunsku glumačku okupio i vrhunsku produkcijsku ekipu i bilo je očekivano da će se njegovu filmu teško moći pronaći mana. Od 1993. godine Spielberg radi isključivo s Januszom Kaminskim, američkim direktorom fotografije poljskoga podrijetla, koji je dosad dobio dva Oscara (za »Schindlerovu listu« i »Spašavajući vojnika Ryana«) i mnoštvo drugih nagrada i nominacija. Glazbu za film skladao je John Williams, najstariji i najnagrađivaniji član ekipe (dosad je osvojio pet Oscara i stotine drugih nagrada i nominacija), koji je za Spielberga radio na gotovo svim filmovima, a posebno dojmljiva je njegova glazba za film »Ralje«. Jedan od plodova njihove suradnje jest i retrospektivna glazbena kolekcija na čak tri CD-a (John Williams & Steven Spielberg: The Ultimate Collection) koja je izdana uz popratni dokumentarac. Kada se sve to uzme u obzir: zanimljiva i važna priča te vrhunska glumačka i produkcijska ekipa, možda bi tko mogao reći da je lako biti Spielberg u takvim okolnostima, ali i njemu se ne može zanijekati da je vrhunski odradio svoj dio posla – dakle, riječ je o još jednoj vrhunskoj režiji u prepoznatljivu stilu.

Najkraći sažetak dojma o filmu mogao bi biti da su »Novine« jednostavno užitak za oko, uho pa i intelekt. Jedino što bi se moglo prigovoriti filmu nema veze s produkcijskom kvalitetom, nego s malo širim kontekstom u kojem je film nastao, a to je doba zviždača, »lažnih vijesti« i borbe za očuvanje slobode medija koja je, prema nekima, pod udarom sadašnjega predsjednika SAD-a Donalda Trumpa, a Hollywood se redovito stavlja (pojedinci sami sebe, a desni mediji generalizirajući) u tabor njegovih najžešćih kritičara. Neovisno o tome, »Novine« su zasigurno dobar podsjetnik na zlatno doba novinarstva, kada su ozbiljno istraživanje i integritet urednika i vlasnika bili pravilo, a ne iznimka kao što je to danas. Najvažnija poruka i podsjetnik jest da sloboda medija ima svoju neprocjenjivu i nenadomjestivu ulogu kao korektiv vlasti i društva. Jasno, postoje pojedinci i skupine koji zlorabe tu slobodu i moć medija za difamiranje, manipulaciju i čisti profit na štetu toga istoga društva čije bi interese trebali braniti. Ipak, unatoč tomu negativnomu aspektu, »Novine« podsjećaju da treba braniti slobodu govora i slobodu medija ne zaboravljajući na odgoj za razvijanje kritičkoga vrjednovanja sadržaja. Neki od posljednjih skandala u javnom zdravstvu također idu u prilog tezi da, kada zakažu mjerodavne institucije, mediji uspiju progurati teme kojima se onda odgovorni političari moraju pozabaviti.

»Najuspješniji filmaš svih vremena«
Osim urođene darovitosti za vizualno pripovijedanje i posebnoga osjećaja za film, Spielberg ima još jedan važan talent, a to je smisao za timski rad. U njegovoj karijeri važnu ulogu imali su i njegovi kolege filmaši i bliski prijatelji kao što su Brian de Palma, George Lucas, Martin Scorsese i Francis Ford Coppola koji su se od samih početaka filmske karijere družili, međusobno ohrabrivali i korigirali konstruktivnim kritikama, o čemu govori i izvrstan dokumentarni film »Spielberg« iz prošle godine koji je nastao u produkciji HBO-a. U američkoj filmskoj školi, za razliku od europske, stavlja se veći naglasak na timski rad, a uloga redatelja najčešće nije toliko važna kao u europskom pristupu u kojem je redatelj autor filma. Čini se da se američki pristup pokazao uspješnijim barem u komercijalnom smislu, u čemu je Spielberg najuspješniji filmaš svih vremena (zarada njegovih filmova procjenjuje se na gotovo 10 milijarda dolara, a samo George Lucas ima veću osobnu imovinu od Spielberga). Spielbergov komercijalni uspjeh često se koristi kao argument protiv njega i njegovih filmova s ciljem da se umanji njihova umjetnička vrijednost i njegov talent koji zasigurno nadilazi razinu pop-kulture.