GLAS ZAŠTITNIKA, ZVONO I KIP SV. FLORIJANA U ZAGREBAČKOJ KATEDRALI I sveti Florijan svjedoči da su se nekoć vlastodršci utjecali Bogu

Približavajući se središtu Zagreba, iz daljine se uočava katedrala, čiji zvonici dominiraju gradskim horizontom i obilježavaju njegovo povijesno i duhovno središte. Smještena na Kaptolu, katedrala je kroz stoljeća imala važnu ulogu orijentira u urbanom razvoju grada. U razdoblju srednjega vijeka, kada je Zagreb bio sastavljen od dvaju malih naselja na Griču i Kaptolu, upravo je njezin položaj snažno utjecao na oblikovanje prostorne strukture. Mreža ulica i trgova postupno se razvila oko nje, a katedrala je postala ishodišna točka iz koje je grad rastao. Građena od klesanoga kamena, odlikuje se iznimnim bogatstvom arhitektonskih i umjetničkih elemenata. Ona nije samo istaknuti primjer neogotičkoga stila u ovom dijelu Europe, nego i svojevrsna kronika Zagreba, koja svjedoči o njegovom razvoju i vjerskom životu. Kipovi, reljefi i grbovi na njezinu pročelju govore o dugotrajnoj povezanosti grada i Crkve te o važnosti koju katedrala ima u životu građana.

Zaštitnik od vatre

A među brojnim svetcima koji su prikazani na pročelju posebno se ističe sv. Florijan, čiji se spomendan slavi 4. svibnja. Njegova uloga u simbolici kipova katedrale vidljiva je na dvama istaknutim mjestima. Na ulazu u sakralni prostor postavljen je njegov kip, a vjernicima je danas dostupno i zvono posvećeno tomu svetcu. To je zvono do potresa 2020. godine bilo smješteno u sjevernom zvoniku, nakon čega je, zbog oštećenja katedrale, premješteno na novu lokaciju. Danas se nalazi u jugozapadnom brodu katedrale, gdje ostaje podsjetnik na kontinuitet tradicije i očuvanje kulturno-povijesne baštine unatoč izazovima kroz povijest.

Kip i zvono sv. Florijana u zagrebačkoj katedrali nisu samo liturgijski elementi unutar sakralnoga prostora, nego imaju i šire simboličko značenje. Oni upućuju na zaštitu grada te na dugu tradiciju pučke pobožnosti koja se razvijala među stanovnicima Zagreba i sjeverozapadne Hrvatske. Čašćenje sv. Florijana oblikovalo se kroz dugo povijesno razdoblje pod utjecajem srednjoeuropske tradicije, ali i kao odgovor na česte požare koji su u prošlosti pogađali grad. Upravo zbog te povijesne stvarnosti sv. Florijan se afirmirao kao zaštitnik od vatre i nesreća te je postupno postao jedan od važnijih svetaca u lokalnoj pobožnosti.

Tijelo mu čuvao orao

U sklopu katedralnoga kompleksa njegov je kip postavljen na vidljivo mjesto. Nalazi se uz glavni ulaz, s desne strane, gdje nije samo dekorativni element neogotičke arhitekture, nego i snažan simbol zaštite i duhovne tradicije Zagrebačke nadbiskupije. Kao jedan od suzaštitnika nadbiskupije te jedan od posebno čašćenih svetaca sjeverozapadne Hrvatske sv. Florijan dočekuje vjernike na ulazu, simbolično čuvajući grad, njegove stanovnike i katedralu od požara, nesreća i drugih opasnosti.

Sv. Florijan (latinski Florianus), u hrvatskoj tradiciji poznat i kao Cvjetko, bio je rimski vojnik i mučenik iz vremena Dioklecijanovih progona. Mučeničku smrt podnio je 4. svibnja 304. godine u Noriku, današnjem Lorchu u Austriji. Prema predaji javno je priznao svoju kršćansku vjeru i sam se prijavio među skupinu optuženih kršćana. Zbog toga je osuđen na smrt, a s mlinskim kamenom oko vrata bačen je u rijeku Enns. Legenda dodaje da je njegovo tijelo čuvao orao, a pobožna kršćanka Valerija pokopala ga je na mjestu gdje je kasnije podignut poznati samostan sv. Florijana.

Kip u prirodnoj veličini

Njegov kip na katedrali oblikovan je u skladu s ustaljenom tradicijom srednjoeuropskoga prostora u kojem se taj svetac najčešće prikazuje kao rimski vojnik i zaštitnik od požara. Prikazan je s vjedrom vode u ruci, kojim polijeva građevinu zahvaćenu plamenom, najčešće kuću ili crkvu, čime se jasno ističe njegova zaštitnička uloga. Sv. Florijan prikazan je u uspravnom i mirnom stavu, bez naglašenih pokreta ili dinamične radnje. Smiren izraz lica i stabilno držanje tijela stvaraju dojam dostojanstva i trajne prisutnosti, čime kip simbolički predstavlja sigurnost, zaštitu i postojanost. Umjesto dramatičnoga narativa, izabran je statičan i reprezentativan prikaz, što je karakteristično za javnu sakralnu plastiku, gdje je važnija simbolika nego sama radnja. Uz vjedro kao najprepoznatljiviji atribut sv. Florijan u likovnoj se umjetnosti često prikazuje i s mačem, štitom ili zastavom, čime se naglašava njegovo vojničko podrijetlo i uloga rimskoga časnika. U nekim ikonografskim prikazima javlja se i motiv mlinskoga kamena oko vrata, koji simbolizira njegovu mučeničku smrt. Kip je izrađen u prirodnoj veličini, visine 160 cm, što odgovara mjerilima reprezentativne arhitektonske skulpture. Ukupna visina od poda do vrha skulpture iznosi 485 cm, čime se dodatno ističe njegova vizualna prisutnost i važnost unutar prostorne cjeline katedrale.

Drugi zaštitnik

Čašćenje sv. Florijana u Zagrebu ima duboke povijesne korijene. U likovnoj i pučkoj pobožnosti najčešće se prikazuje kao vojnik veteran, kako gasi požar na kući, zbog čega se njegov lik i danas nalazi u nišama brojnih kuća, osobito pivovara, na prostoru sjeveroistočne Europe, odakle se taj običaj proširio i u hrvatske krajeve. Njegov je kult bio raširen na području nekadašnje Austro-Ugarske i Njemačke. Znakovito je da zagrebački proprij (lat. proprius, hrv. vlastit, dio brevijara ili misala koji sadrži tekstove namijenjene pojedinim blagdanima) iz 1938. godine sv. Florijana navodi kao drugoga patrona Zagrebačke nadbiskupije, iza sv. Ladislava kralja, a njegov se blagdan bilježi već u kalendaru zagrebačke stolne crkve iz 13. i 14. stoljeća, što potvrđuje važnost njegova štovanja u Zagrebu.

Poučak iz 1711. godine

Povijesni kontekst dodatno objašnjava zašto je upravo sv. Florijan stekao tako važnu ulogu u Zagrebu. Grad su kroz stoljeća pogađali brojni požari, koji su ostavili dubok trag u kolektivnoj svijesti njegovih stanovnika. Tako je 1624. godine udar groma izazvao požar u katedrali, koja je zajedno s biskupskom palačom teško stradala. Samo dvadesetak godina kasnije, 1645., veliki požar zahvatio je Gornji grad i poharao crkvu sv. Marka, isusovački kolegij, crkvu sv. Katarine i brojne kuće. Vatra se potom proširila i na Kaptol, gdje su stradali krov katedrale, vijećnica Prvostolnoga kaptola, biskupski dvor i kanoničke kurije.

Niz razarajućih požara nastavio je pogađati Zagreb i u kasnijim desetljećima, osobito 1674. i 1704. godine, a manji, ali i dalje znatni požari zabilježeni su početkom 18. stoljeća, 1730. i 1731. godine. Učestale katastrofe ostavile su dubok trag u svakodnevnom životu građana, stvarajući trajni osjećaj nesigurnosti i izloženosti opasnosti. U takvim okolnostima jačala je potreba za zaštitom koja nadilazi ljudske mogućnosti, pa se sve više učvršćivalo čašćenje sv. Florijana kao nebeskoga zaštitnika od požara.

Kao odgovor na česte i razorne požare gradski je magistrat u Zagrebu 1711. godine donio odluku da se blagdan sv. Florijana slavi kao javni i neradni dan. Tom je odlukom njegovo čašćenje dobilo i službeno, javno značenje, čime je dodatno učvršćena njegova uloga u životu grada. Tradicija se održala do danas, osobito među vatrogasnim društvima, koji njegov blagdan obilježavaju svečanom misom i procesijom. Takvi običaji, zajedno s dugotrajnom pučkom i crkvenom pobožnošću, pridonijeli su trajnomu učvršćivanju njegova položaja kao zaštitnika grada i njegovih stanovnika.

Duboko ukorijenjena pobožnost

U širem regionalnom kontekstu sv. Florijan ubraja se među čašćenije svetce u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, uz sv. Roka, sv. Jurja i sv. Antuna Padovanskoga. Analize titulara župa i kapela Zagrebačke nadbiskupije te Varaždinske i Požeške biskupije pokazuju da je čak 28 kapela posvećeno upravo njemu, što jasno svjedoči o njegovoj snažnoj prisutnosti u pučkoj religioznosti i lokalnoj tradiciji. Ta rasprostranjenost čašćenja povezana je i sa širim kulturno-povijesnim okolnostima. Za razliku od južnih dijelova Hrvatske, gdje prevladava romanski i primorsko-dalmatinski kulturni krug, područje sjeverozapadne Hrvatske oblikovano je snažnim srednjoeuropskim, odnosno franačko-germanskim utjecajima. Upravo se u tom kontekstu može razumjeti i dugotrajna te duboko ukorijenjena pobožnost prema sv. Florijanu, čiji je kult stoljećima bio posebno razvijen u srednjoeuropskom prostoru.

Zvon svakidašnjice

Drugi važan trag prisutnosti sv. Florijana u zagrebačkoj je katedrali zvono posvećeno njemu, u narodu poznato kao »mali cinkuš«. Premda je riječ o najmanjem zvonu u katedrali, ono zauzima posebno mjesto zahvaljujući svojoj izrazitoj povijesnoj, duhovnoj i simboličkoj vrijednosti. »Mali cinkuš« izliven je 1808. godine u Zagrebu. Izradio ga je ugledni zvonoljevač Antun Schiffer. Teži oko 110 kilograma, a promjer mu iznosi približno 56 centimetara. Na njegovoj je površini očuvan latinski natpis »ME FVDIT ANTONIVM SCHIFFER ZAGRABIAE 1808« (Izlio me Antun Schiffer u Zagrebu 1808.). Taj natpis ne potvrđuje samo godinu i mjesto izrade, nego i dodatno naglašava povijesnu vrijednost zvona kao rijetko očuvanoga dijela starije opreme Zagrebačke katedrale.

Naziv »cinkuš« potječe iz stare kajkavske tradicije i odnosi se na malo crkveno zvono. Taj se izraz zadržao u zagrebačkom govoru i običajima sve do danas, kao dio lokalnoga identiteta. U prošlosti je cinkuš imao važnu ulogu u svakodnevnom životu grada, svojim je zvukom označavao određene sate, pozivao vjernike i svećenike s Kaptola na molitvu te pratio crkvene obrede i pogrebe. Njegovo oglašavanje bilo je sastavni dio svakidašnjice Zagrepčana i neizostavan element ritma gradskoga života. Sve do nedavnih oštećenja uzrokovanih potresima zvono se redovito oglašavalo, osobito u jutarnjim i poslijepodnevnim satima.

Izbjeglo ratnu sudbinu

Jedno od najvažnijih razdoblja u povijesti toga zvona vezano je uz Prvi svjetski rat. Naime 1916. godine velik broj zvona sa zagrebačke katedrale bio je skinut kako bi se pretopio za ratne potrebe. U tom su procesu izgubljena velika i vrijedna zvona katedrale, ali zvono sv. Florijana uspjelo je izbjeći tu sudbinu. Zahvaljujući tomu, danas se ubraja među rijetke očuvane primjerke starijih katedralnih zvona te je vrijedan dio zagrebačke kulturne baštine. Osim svoje liturgijske funkcije, zvono se često povezuje i s duhovnom poviješću Zagreba, osobito s likom bl. Alojzija Stepinca, čime mu se u nekim zapisima pridaje dodatna povijesna važnost. Na taj način ono nije samo dio crkvenoga inventara, nego i važan svjedok povijesti katedrale, grada, Crkve i hrvatskoga naroda.

Simbol trajnosti i nade

»Prisutnost« sv. Florijana u zagrebačkoj katedrali jasno pokazuje koliko je njegov lik duboko utkan u vizualni, duhovni i povijesni identitet Zagreba. Njegov kip, smješten na pročelju među drugim svetcima, nije tek ukrasni element, nego nosi snažnu simboliku trajnosti, zaštite i kontinuiteta. Ujedno svjedoči o dugoj povezanosti katedrale i grada s vlastitom prošlošću i pučkom religijskom tradicijom srednjoeuropskoga prostora. Kao mučenik, vojnik i zaštitnik od požara sv. Florijan zauzima posebno mjesto na simboličnoj granici između svakodnevnoga gradskoga života i sakralnoga prostora katedrale, podsjećajući prolaznike i vjernike na važnost zajedništva, vjere i odgovornosti prema gradu i njegovim stanovnicima. Jednako važnu ulogu ima i »cinkuš«, koji dodatno naglašava njegov status zaštitnika Zagreba. Zvono nije samo dio liturgijske opreme, nego i vrijedan svjedok povijesnih okolnosti, duhovnoga života i kolektivne memorije građana. Posebno značenje dobilo je nakon potresa u Zagrebu 2020., kada je katedrala teško oštećena, a njezina su zvona privremeno utihnula. U tom kontekstu zvono sv. Florijana postaje još snažniji simbol trajnosti i nade. Kroz kip i zvono sv. Florijan ostaje trajni znak zaštite, vjerske tradicije i povijesne postojanosti grada. Njegova prisutnost povezuje prošlost, sadašnjost i budućnost Zagreba, potvrđujući njegovu važnu ulogu u očuvanju identiteta katedrale, ali i šire duhovne i kulturne baštine grada.