Prije točno stotinu godina, kada je univerzalna Crkva slavila svetu godinu, a Crkva u Hrvata tisuću godina hrvatskoga kraljevstva, mladi student Alojzije Stepinac tek je došao u Rim. Nakon pet godina traženja životnoga usmjerenja ujesen 1924. odlučio se za svećenički poziv i za školovanje odabrao Rim i tamošnji zavod Germanicum et Hungaricum, a fakultet je pohađao na Gregoriani – prve su tri godine bile posvećene filozofiji, potom teologiji.
Pozitivne procjene odgojitelja
Već na početku sedam rimskih godina imao je povlasticu biti u Vječnom Gradu kada se otvarao Jubilej. Na Badnjak 1924. godine papa Pio XI. otvorio je sveta vrata u vatikanskoj bazilici. »Nakon pjevanja ‘Veni Creator’ Pio XI. pristupio je svetim vratima i, dobivši čekić koji su darovali biskupi katoličkoga svijeta, tri puta udario je u sveta vrata izgovarajući obredne riječi. Potom je prešao prag i započeo Jubilej«, izvijestile su novine Svete Stolice o tom događaju, a milost proći kroz sveta vrata i dobiti potpuni oprost zasigurno je iskoristio i mladi Stepinac. U jubilarnoj 1925. godini bila su i dva proglašenja svetaca. Sam Stepinac sudjelovao je na slavlju kanonizacije sv. Terezije od Djeteta Isusa iz Lisieuxa 17. svibnja, a iste je godine na Spasovo svetim proglašen Petar Kanizije.
Za Stepinčev život bilo je presudno što je Rim bio mjesto njegova studiranja jer mu je boravak u Vječnom Gradu – kako je zapisao postulator mons. dr. Juraj Batelja – pomogao pri usvajanju teološkoga nauka te spoznaji problema i socijalnih prilika u čitavom svijetu, ali i učvrstio u njegovoj ljubavi prema sjedištu Petrova nasljednika. »Usmjerio je njegovu ljubav kao i nerazorivu odanost prema Svetomu Ocu. Ovdje je naučio vrlo duboko suosjećati s Crkvom, tu je upoznao važnost apostolskoga naslijeđa, ovdje je potpuno shvatio nepogrešiv nauk Crkve i potrebu svetosti života«, zabilježio je mons. Batelja.
Kako je ostalo zapisano iz vremena studija, Stepinčevi su odgojitelji iz zavoda Germanicuma – upravo zato što su prepoznali njegovu beskompromisnu vjernost Crkvi – odabrali njega i još sedmoricu bogoslova da na procesiji upriličenoj na vatikanskom Trgu sv. Petra uoči potpisivanja sporazuma između Svete Stolice i talijanske države 1929. godine nosi baldahin papi Piju XI. Mladi Alojzije tu je priliku rado prihvatio i veoma se razveselio.
U tim rimskim godinama dobio je pozitivne procjene svojih odgojitelja: »On je čovjek na mjestu, zna što hoće! (…) Bio je najpobožniji i najbolji pitomac!« A jedno od ljepših svjedočanstava ostavio je njegov kolega sa studija kasniji biskup Isidor Markus Emanuel koji je zapisao: »Ako bih nekoga od svojih poznanika mogao predočiti sebi kao svetca, onda je to Alojzije Stepinac.«
Zaslužan za vraćanje Višeslavove krstionice
Godine 1925. Crkva u Hrvata slavila je tisućljeće hrvatskoga kraljevstva, a jedan od snažnih simbola hrvatskoga identiteta jest i Višeslavova krstionica. Upravo je bl. Stepinac kao zagrebački nadbiskup i predsjednik tadašnje biskupske konferencije bio uvelike zaslužan za vraćanje krstionice u Hrvatsku. Prije 83 godine ninska i hrvatska Višeslavova krstionica vratila se nakon otuđenja iz Italije, iz Venecije u Zagreb, u svibnju 1942. godine.
»Osobit razlog da zdenac bude u Hrvatskoj bilo je i pripremanje proslave 1300. godišnjice pokrštenja Hrvata i velika izložba sakralne umjetnosti tim povodom. Za tu je prigodu Stepinac svakako želio imati Višeslavovu krstionicu u Hrvatskoj. Da nije bilo nadbiskupa Stepinca, njegovih pisama službenim talijanskim vlastima i venecijanskomu patrijarhu te drugih zauzimanja povezanih s vraćanjem krstionice, Višeslavova krstionica nikad se vjerojatno ne bi vratila u Hrvatsku«, rekao je u nedavnom intervjuu Glasu Koncila prof. dr. Ante Uglešić.
S osobitim žarom poticao pobožnost Srcu Isusovu
