Javnosti se povremeno sugerira da je starost opasnost za budućnost društva. Posebno početak trećega doba u životu čovjeka i njegov odlazak u mirovinu prati strahovanje od neizvjesnosti i životne ugroženosti zbog niskih početnih mirovina, prosječno oko 40 posto u odnosu na posljednju plaću.
Takozvani »reformatori« dijele savjete da treba za vrijeme radnoga vijeka misliti na starost i zato uplaćivati dodatna osiguranja za drugi i treći mirovinski stup. U takvu kampanju uključuju i pojedine saborske zastupnike koji se hvale kako već imaju u nekom od tih mirovinskih stupova ušteđeno više od sedamdeset pa i više tisuća eura. Poruka je: Mi mislimo na svoju starost i imat ćemo zato dvije, pa i tri mirovine. Međutim ne pitaju se kako može štedjeti većina drugih građana sa znatno nižim plaćama od saborskih zastupnika ili većine menadžera. Očituje se da sit gladnu ne vjeruje.
Psihološko stanje skorašnjih umirovljenika pogoršava i okolnost da banke ograničavaju davanje kredita, a osiguravajuća društava izbjegavaju životna osiguranja. Ekonomisti, a posebice »futuristi« kao proricatelji budućnosti, zabrinuti su za mirovine budućih generacija, iako ne znaju ni što će biti sljedeće godine.
Takvo stanje podupiru i mnogi mediji svojom tobožnjom zabrinutošću za budućnost obveznoga mirovinskoga osiguranja temeljenoga na općoj solidarnosti i tako se stvara ozračje neizvjesne budućnosti starijih, a kod mlađih uvjerenje da se »treba živjeti danas, bez razmišljanja o sutra«.
Što je uzrok takvoj filozofiji života? Ne želi se vidjeti da osobe starije dobi čak i u osamdesetima mogu biti vodeći državnici čak i u svjetskim velesilama, bilo kao predsjednici, diktatori, kraljevi ili šeici te u toj dobi odlučivati o ratu ili miru i o sudbinama vlastitih ili tuđih naroda.
Pretežan uzrok tomu je neoliberalni kapitalizam s tržišnim gospodarstvom u kojem je sve podređeno interesu profita. Sve se podvrgava zahtjevu »dobiti«, »probitku«, »brzini« i sličnim interesima, koji postaju sami sebi svrhom.
Zanemaruje se čovjek pojedinac kao osoba i obitelj pa se države i nacije nadmeću tko će vladati svijetom. Sukobljavaju se interesi svijeta, kontinenata, unija, država, ideologija, staleža i generacija. Čak i u slavljenju vjerskih blagdana preko medija (reklama) nameće se obveza trošenja i darivanja, a zanemaruje se potreba unutarnjega mira i obnavljanje nade u normalan život.
Pojedinac kao osoba u svojoj sveukupnosti postaje sve ugroženiji jer ga se gura u određene interesne ili navijačke gomile, primjerice športske, staleške, dobne, regionalne i slično. Najteže to doživljavaju »generacije treće dobi« (stariji), koji se brojnim statističkim usporedbama, ekonomsko-futurističkim komentarima, pravnim aktima i kreditnim ugovorima proglašavaju starcima.
Političare, a osobito politikante, zabrinjava starija populacija koja postaje sve brojnija dok natalitet pada. Iako je starenje normalan biološki proces, koji nitko ne može zaustaviti, starce ne treba proizvoditi politikom umirovljenja, kao što je bila svojedobno praksa u Hrvatskoj za vrijeme privatizacije.
Poznato je da je starenje individualan proces jer ne stare svi jednakom brzinom niti se postaje starcem jednako biološki ni u istoj dobi za sve profesije.
Profesionalni športaš ili balerina stare brže od činovnika ili radnika, dok npr. umjetnik slikar ili neki drugi mogu u dubokoj starosti stvarati vrijedna djela. Dakle sve ovisi o životnim uvjetima pojedinca, društvenoj okolini, odgoju, radnoj aktivnosti, stupnju zdravstvene zaštite, pa i klimi.
Zato nisu uvijek mjerodavne samo međusobne usporedbe s nekim više ili manje razvijenim zemljama, što često čine naši političari.
Neprihvatljivo je da se eventualne povremene gospodarske teškoće, uz koje su povezani problemi financiranja mirovinskoga ili zdravstvenoga sustava, povezuju s ljudima treće dobi te ih se proglašava opasnošću za daljnji napredak i balastom. Istina je da se to rijetko izravno kaže, ali to osjećaju ljudi treće dobi, npr. ograničavanje vozačke dozvole ili svojedobno tjeranje u mirovine s navršenih 65 godina.
Nakon toga razdoblja došlo je do pojave nedostatka mlađe radne populacije pa je starost prestala biti zakonska smetnja zaposlenosti, što znači da smo ušli u razdoblje u kojem se protežira »rad do smrti«. To bi navodno trebalo smanjiti gubitke mirovinskoga osiguranja, što je također jedna od zabluda dosadašnjih politika.
Nestaje pravednost i pravda. Pravedno društvo, kojemu navodno teži i hrvatsko, ne smije dopustiti da se rezultati napretka medicine, npr. dug život pojedinca, pretvaraju u grijeh dugovječnoga pojedinca i zato ga obvezivati što dužim obveznim radnim vijekom kako bi se što više skratilo razdoblje uživanja mirovine.
Svrha napretka čovječanstva i razvitka civilizacije nije samo u napretku tehnologije, medicine i tehnike, nego i u međuljudskim odnosima koji trebaju biti protkani solidarnošću i društvenom pravdom, a u interesu čuvanja općega dobra i poštovanja dostojanstva svakoga pojedinca, neovisno o njegovu društvenom, kulturnom ili političkom položaju.
Kad se spominje opće dobro, ne smije se kod toga misliti na nešto što je otuđeno i daleko jer u tom slučaju to nije ništa. Ostvarenje općega dobra treba osjećati svaki pojedinac, i to svakodnevno, ali ne kao milostinju drugih, koji sve imaju.
Zato ni starost ni zaslužena mirovina ne smiju biti tretirani kao teret određenoga društva ili kočnica gospodarskoga napretka. Stvaranje ozračja u kojem je starost teret, smetnja ili čak grijeh, ne stvara nadu u budućnost takvoga društva. Ako se starenje promatra kao teret društva, ni mladi ni srednje generacije ne mogu gledati s optimizmom u svoju budućnost, a u strahu od starosti nastojati živjeti samo za sadašnji trenutak. U takvom slučaju mnoge ljudske vrijednosti mogu biti ugrožene.
