Posve je uobičajeno u svijetu politike i društva da vlasti manjih zemalja pitaju velike i važne države, institucije i asocijacije što misle o njima – pa je stoga i za hrvatske vlasti važno osluškivati preporuke Europske komisije, paziti na kreditne rejtinge bankarskih ustanova, kalkulirati s podatcima o razvoju, o stopama inflacije i slično. No dok se većina tih podataka može unovčiti – to jest imaju neke najčešće kratkoročne financijske reperkusije za državu – postoje i mišljenja o smjeru u kojem ide Hrvatska, a čak su i važnija jer se tiču njezine dugoročne budućnosti, pa i više od toga. Ta se mišljenja međutim ničim ne mogu ni kupiti ni potplatiti ni naručiti jer ustanova koja ih izdaje »ne živi samo o kruhu«. Zato je iznimno važno osluhnuti što je novi apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj mons. Leopoldo Girelli pred predstavnicima državnoga vrha, lokalnih vlasti, svijeta kulture i znanosti te mnogim pripadnicima društva rekao na Papinu danu u Zagrebu posljednje lipanjske večeri. Mišljenje koje je izrekao u vrtu »papine kuće u Hrvatskoj« ne odudara od stajališta Svete Stolice, čija se diplomacija nalazi na svjetskom vrhu – pa ga je važno i dobro osluhnuti. Već sada može se reći da je mišljenje Svete Stolice vrlo pozitivno, s tim da jedan njegov vidik posebno privlači pozornost, a tiče se uloge Hrvatske u promicanju mira u ratovima pogođenu svijetu.
Prvo što se može zaključiti jest da Sveta Stolica blagonaklono gleda na sve napore za očuvanje hrvatskoga katoličkoga identiteta u narodu. Nuncij je rekao da je »tijekom svoje duge i često složene povijesti hrvatski čovjek uvijek bio svjestan kojemu narodu pripada« te da su »njegov identitet trajno oblikovali teritorij, jezik, kultura i katolička vjera«. No zapazio je i da je »Hrvatska s iznimnom postojanošću očuvala duhovnu dimenziju koja je sastavni dio njezina nacionalnoga identiteta«, dodajući da »ta baština i danas ostaje važan izvor zajedništva i nadahnuća«. Važno je osluhnuti te riječi jer se dugo Hrvatskoj prigovaralo na domoljublju njezinih ljudi, koje se olako nazivalo nacionalizmom s ciljem da se lakše afirmiraju »brisači identiteta«, koji i danas operiraju Hrvatskom, djelomično i preko visoke politike.
Bremenitu misao sv. pape Ivana Pavla II. o razdoblju komunističke vladavine u Europi, da je »iluzija tvrdnja da se može izgraditi novi svijet bez Boga«, nuncij je brzo i aktualizirao. Rekao je da je Hrvatska »zajedno sa širom europskom zajednicom pozvana ponovno otkriti i očuvati svoje kršćanske korijene na autentičan i uključiv način, izbjegavajući svaki oblik njihove instrumentalizacije«. Najzad je ocijenio da katolička vjera i dalje zauzima važno mjesto u hrvatskom društvu, nižući za to i brojne podatke i primjere.
Nuncij je podsjetio i da od samoga početka svojega pontifikata papa Lav XIV. ističe dijalog i mir kao temeljna načela te je upozorio da »Hrvatska, smještena na raskrižju kultura i naroda te kao sastavni dio europske obitelji«, zauzima posebno mjesto u promicanju dijaloga, pomirenja i međusobnoga poštovanja. Rekao je da i Sveta Stolica i Republika Hrvatska dijele predanost u zauzimanjima na putu mira te je pozvao na »nastavak suradnje u promicanju odgoja za bratstvo, poštovanja različitosti – osobito manjinskih zajednica – potpore najranjivijima te jačanja jedinstva hrvatskoga društva«.
Kada se u tih malo riječi shvati u kojoj mjeri Sveta Stolica računa na Hrvatsku i njezino bolno ratno iskustvo u promicanju budućega mira na kontinentu, doista žalosno izgleda nedavni »dijalog« s igrokaznim karakterom između predsjednika Republike Hrvatske i predsjednika Vlade RH o pitanjima sudjelovanja hrvatskih vojnika na vojnim paradama. Iako i jedan i drugi sugovornik imaju svoje glasače, ne može se reći da imaju i pristaše. No jedno je sigurno, Hrvatima se doista više ne ide u rat, pogotovo tuđi. Nije jasno zašto ih se opet tamo gura, pa makar i paradno.
