Nogomet se ovih dana barem malo i neizravno odrazio gotovo na svaku poru života. Dio toga je i pospanost ljubitelja najvažnije sporedne stvari na svijetu koji, prkoseći činjenici da je Hrvatska ispala, kao i radnim obvezama koje ih čekaju drugi dan, provode dobar dio noći pred malim ekranima. Dio nogometnoga folklora su i reklame, prije utakmica, poslije njih, u stankama. A zahvaljujući činjenici da se utakmice prenose noću, ili se barem protežu dugo u noć, poslije 23 sata, među promidžbenim porukama ne nedostaje onih koje se odnose na športsko i svako drugo klađenje i kladionice. Upravo je to bio povod Glasu Koncila da pozove đakovačkoga moralista dr. Vladimira Dugalića kako bi progovorio o moralno-etičkim aspektima igara na sreću, njihova reklamiranja, vidljivosti u javnom prostoru…
Svjetsko nogometno prvenstvo, koje se u ovom izdanju održava u trima državama, sigurno pripada najvažnijim događajima ove godine samim tim što na neki način povezuje cijeli svijet, bez obzira na to što je u završnom natjecanju sudjelovalo 48 reprezentacija. Prate ga, naime, ljudi i u zemljama koje se nisu uspjele kvalificirati. U tom smislu s moralno-etičkoga stajališta ne samo da ne možemo reći da je to nešto loše, nego možemo govoriti o vrjednotama. Prije svega vidimo da šport okuplja ljude, stvara određeno zajedništvo, među narodima, ali i među pojedincima. Ljudi zajedno prate utakmice, zajedno se raduju i zajedno žaluju ako se izgubi. Osim toga nakratko se zaboravi na svakodnevne probleme, raspravlja se o igri, o suđenju. I ta je razbibriga po sebi pozitivna vrjednota. Kad je riječ o takvom svjetskom natjecanju, također je u najpozitivnijem smislu istaknut i nacionalni element: jedan narod, navijajući za svoju reprezentaciju, razvija krjepost domoljublja, a ujedno se, tražeći svoju vidljivost u zajednici naroda, otvara drugima. Dakle u svjetskom nogometnom prvenstvu kao fenomenu mnogo je pozitivnih vrjednota i jasno je da ćemo se kao vjernici u to uključiti i navijati svatko za svoju reprezentaciju.
Riječ je o kompleksnom pitanju kojemu treba pristupiti iz širega konteksta. Ako primjerice zavirimo u Sveto pismo, kocka je prisutna i u Starom i u Novom zavjetu i ne ističe se kao nešto sporno. Tako se u tradicionalnom moralnom nauku kocka nije tretirala kao nešto negativno. Gledalo se na nju pod vidom sedme Božje zapovijedi, »Ne ukradi«, odnosno pod vidom ugovora između institucije i igrača koji je prihvatio pravila igre.
Tražilo se samo da igra bude poštena, da nema prijevare, da se u slučaju dobitka isplati ugovorena svota… No izvorni duh kocke promijenio se pod utjecajem kulturnih i tehničkih čimbenika. Mnogi, naime, kockaju ne više prije svega radi zabave, nego zato da bi se brzo obogatili, da bi zaradili bez rada. Izgubila se i društvena dimenzija kocke. U doba kad nije bilo televizije i drugih medija kocka je zapravo bila jedan od oblika društvenoga života. No danas imamo kasina u koja čovjek obično ulazi sam kako bi igrao – u pravilu s aparatom. Poseban je problem i to što čovjek naposljetku ne može pobijediti aparat. Gledano dugoročno, čovjek će sigurno izgubiti. Posebno je međutim na promjenu u moralnoj procjeni kocke utjecala činjenica da novi oblici kockanja nose sa sobom velik rizik stvaranja ovisnosti i, posljedično, razaranja ljudskih života. Sve su to pojave zbog kojih društva i države imaju sve više problema s kockom i sve se teže suočavaju s novim problemima koje ona nameće.
Da, imamo »loto« i športsko klađenje, koji su još uvijek u svojoj biti tradicionalni oblici kocke, gdje se ipak najčešće igra s manjim iznosima, gdje se ljudi pomalo i zabavljaju. I tu postoji mogućnost stvaranja ovisnosti, no ako čovjek uspije zadržati svoju unutarnju slobodu, ako time ne ugrožava svoju egzistenciju i svoju obitelj, mislim da takve oblike ne možemo prosuđivati na isti način kao i kladomate, kasina i rulete, gdje su ulozi puno veći, gdje čovjek lako može ugroziti svoju egzistenciju i svoju obitelj te je opasnost od stvaranja ovisnosti kudikamo veća.
Svakako je to brojka od 50 tisuća registriranih ovisnika u Hrvatskoj. Da bismo se približili stvarnoj brojci, tih 50 tisuća možemo slobodno pomnožiti s četiri ili s pet pa ćemo dobiti brojku između 200 i 300 tisuća. Istina, nisu svi ti ljudi notorni ovisnici, ali su u većoj ili manjoj mjeri uvjetovani kockom. I ne samo oni, nego ovisnost postaje problemom i njihovih obitelji. Ako se uzme u obzir ukupan broj stanovnika Hrvatske, nije teško zaključiti da je stvar poprimila zabrinjavajuće razmjere.
Poseban je problem kockanje u adolescentskoj dobi. Prema provedenim istraživanjima i nedavnim podatcima javnoga zdravstva čak 72,9 posto hrvatskih srednjoškolaca probalo se kladiti, njih 20 posto redovito se kladi i kocka, a čak 12,9 posto zadovoljava kriterije za visoku razinu problema povezanih s ovisnošću o igrama na sreću. Budući da smo u razgovor krenuli s nogometom odnosno športom, istaknut ću da u mladoj populaciji prevladava upravo športsko klađenje. Možemo reći da je upravo taj oblik klađenja, premda možda i nije najrizičniji, inicijacija mladih u svijet kocke.
Činjenica jest da je Hrvatska, počevši od ranih 2000-tih godina, kad je nakon Domovinskoga rata i poraća određivala svoj razvojni put, zauzela liberalno stajalište prema kocki. Nisam u stanju odrediti koji su tomu točno razlozi. Vjerojatno je to bio dio opće liberalizacije tržišta, pri čemu ne treba zanemariti zaradu same države. Tada također nisu bile vidljive posljedice brojnih kockarnica i kladionica, koje ja nazivam bližom grješnom prigodom. Danas je jasno da je cijena posljedica ovisnosti o kocki u financijskim kategorijama, a posebno u ljudskim, za državu puno veća od dobiti. No moram naglasiti da se u Hrvatskoj postupno mijenja paradigma te da su zakoni koji reguliraju igre na sreću bivali sve restriktivniji. Tako su posljednje izmjene zakona iz travnja 2025. godine donijele čitav niz restrikcija, od povećanih naknada za poslovne subjekte koji organiziraju igre na sreću preko zabrane oglašavanja u tiskanim medijima i ograničenja za elektroničke medije na razdoblje od 23 sata do 6 ujutro pa sve do odredbe prema kojoj se takvi objekti ne smiju nalaziti u blizini škola, drugih odgojnih ustanova i vjerskih objekata. Posebno je za pohvalu mjera uspostave Registra isključenih igrača, u koji se do kraja svibnja ove godine upisalo oko 9600 osoba, ljudi koji su se prijavili i sami sebi otvorili mogućnost da im se pomogne tako da im se zabrani pristup kladionicama i kasinima. Ne možemo dakle reći da pozitivnih pomaka nema. Jesu li dovoljni ili ne, pokazat će vrijeme. No velika je stvar to što smo postali svjesni opasnosti i da se protiv tih opasnih oblika kocke moramo boriti.
Kolike su po Vama uopće stvarne mogućnosti države da riješi problem ovisnosti o kocki?
Moramo biti svjesni da u društvu postoje negativne pojave koje je jednostavno nemoguće posve iskorijeniti. Različita se društva prema njima postavljaju na različite načine pa govorimo o liberalnijim ili restriktivnijim pristupima. No potpune zabrane igara na sreću niti će ikada biti niti bi to riješilo problem. Želi li se on svesti na najmanju moguću mjeru, najučinkovitiji je način prevencija, tj. rad s mladima. Država ja sa svojim zakonima i restrikcijama tek jedan činitelj u tom pothvatu. Borba za mlade započinje prije svega u obitelji. Roditelji moraju razgovarati sa svojom djecom, moraju znati što rade. Posebno se to odnosi na internetsko klađenje. Država može neke stranice zabraniti, ograničiti pristup, obvezati na dokazivanje dobi, no iskustvo pokazuje da su dometi tih mjera ograničeni. Ponekad je roditeljsko ograničavanje pristupa internetu jedino rješenje. No ni mnoge obitelji nisu realno dorasle toj zadaći. Mora se uključiti i škola. Pritom ne mislim samo na programe, nego možda i više na same nastavnike. Naime ni jedan program ne može zamijeniti nastavnika u kojem učenici prepoznaju osobu s ljudskim integritetom koja usprkos svim teškoćama voli svoj posao i svoje učenike. U projekt prevencije moraju se uključiti i različite udruge civilnoga društva te, nipošto na posljednjem mjestu, vjerske zajednice odnosno Crkva sa svojim propovijedanjem i djelovanjem.
»Exempla trahunt – Primjeri privlače« – stara je poslovica. Posve je sigurno da športaš koji postigne vrhunske rezultate postaje uzor mladim ljudima. Smatram da takve pozitivne primjere, koji pokazuju kako se radom i trudom mogu postići vrhunski rezultati i kako se isplati raditi i truditi, moramo i snažnije isticati. Isto tako smatram da kroz takve primjere možemo poručiti mladim ljudima da ne postoji lak uspjeh, da nije dovoljan talent i sposobnost bez rada, truda, ustrajnosti, poštenoga pristupa. Jasno, postoje i antiprimjeri, antiuzori. To je slučaj kad se nekoga prikazuje uspješnim i sretnim samo zato što se obogatio, možda preko noći, nije važno kako, možda čak i prijevarom. Tu kao čitavo društvo imamo veliku odgovornost.
Reći ću to bez obzira na to što se nekomu sigurno ne će svidjeti. Tko je glavni sponzor Hrvatske nogometne lige? Jedna kladioničarska kuća. Ne želim dovoditi u pitanje zakonitost toga ili insinuirati sukoba interesa, ali mislim da već sama ta činjenica, dok imamo športsko klađenje kao jedan od najčešćih oblika klađenja, posebno raširen među mladima, nije dobra poruka. Mislim da bi nogomet ipak trebali sponzorirati neki drugi poslovni subjekti.
Biskupi su se tada oglasili iz više razloga. S jedne su ih strane na to potaknuli zabrinjavajući podatci o porastu broja ovisnika o kocki. S druge su strane vidjeli razorne učinke te ovisnosti u pastoralnoj praksi, posebno one koji pogađaju obitelji. No jedan od razloga je i to što su se suočili s određenim brojem svećenika koji su postali ovisnici o kockanju. Ukratko, uvidjeli su razmjere problema i posljedica do kojih takva ovisnost može dovesti, kao i činjenicu da na taj problem nitko nije imun te da on nije beznačajan, nego uništava sve: pojedince, obitelji, zajednicu, Crkvu.
Kad se jedanput uđe u taj svijet i kad čovjek postane ovisnik o kockanju, zapravo se, prema suvremenim studijama, izobliči cijela osobnost. Takav čovjek postaje patološki lažac koji više ne će birati sredstva da dođe do novčanih sredstava da može nastaviti kockati. Mnogi će posegnuti i za kriminalnim radnjama. Poseban je problem zaduživanje, koje najčešće završava kod kamatara, ljudi koji ne će prezati ni od kakvih sredstava da vrate svoj novac s kamatama. Jasno, takvo se stanje odražava i na nutrinu pa dolazi do gubitka samopoštovanja, često do depresije, očaja, pa čak i do samoubojstava.
Takva osoba postaje rob svoje ovisnosti i tone sve dublje. Riječ je o ozbiljnom patološkom stanju koje treba uzeti krajnje ozbiljno.
Ne samo da postoji ta nada, nego postoji i moralna obveza da se takvoj osobi pomogne. Jasno, da bi joj se moglo pomoći, prvo sama mora shvatiti da joj je pomoć potrebna i mora željeti da joj se pomogne. U svakom slučaju ovisnika o kockanju ne smijemo odbaciti. Posebno se to odnosi na njegovu obitelj, jer ako ga obitelj odbaci, u bezizlaznoj je situaciji. Koliko god to bilo teško, mislim da takvu osobu treba prihvatiti. I naposljetku moram istaknuti važnost vjere. Susreo sam ovisnike o kocki koji tvrde da im je, uza svu ostalu pomoć, uključujući i stručnu, prije svega vjera dala snagu da se izvuku. U jednom su trenutku stali pred Boga i zavapili za pomoć. I u toj povezanosti s Bogom i uz pomoć drugih polako su uspjeli izgraditi novi put. Stoga Crkva takvim osobama uistinu može puno pomoći, prije svega odgojem u vjeri i osnaživanjem vjere, iskazujući im blizinu i pozivajući ih na sakramentalni život.
Kao što vidimo, stvari su vrlo složene i ne bih se usudio na Vaše pitanje dati jednoznačan odgovor, tj. reći da je riječ o »krvavu novcu« kao što se to bez daljnjega može reći za novac zarađen na trgovini ljudima. Umjesto toga ponudio bih nekoliko kratkih razmišljanja. Prvo, činjenica je da sve više promatramo jedni druge kroz interes, gospodarski ili neki drugi, a sve manje u svim ljudima prepoznajemo braću i sestre. Poziv da u svakom čovjeku prepoznamo brata i sestru srž je poruke enciklike »Fratelli tutti« pape Franje. Dokle god u drugom ljudskom biću nismo kadri prepoznati brata i sestru, dokle god to prepoznavanje u društvu ne dosegne kritičnu masu, drugi će čovjek na ovaj ili onaj način biti promatran kao sredstvo za postizanje nečijih interesa i profita.
Drugo, smatram da kao društvo u Hrvatskoj još nismo izgradili konsenzus glede temeljnih vrjednota. Ako je to obitelj, ako je to demografska obnova, ako je to težnja za pravednijim i solidarnijim društvom, kladionice možda ne će biti zabranjene, ali će biti gurnute u stranu, ne će biti vidljive: neka oni koji žele idu onamo na vlastitu odgovornost, ali nemojmo ih nuditi našim mladima i djeci.
Treće, mislim da bi Crkva u svojem propovijedanju trebala snažnije isticati nauk prema kojem postoje Bogu vapijući grijesi. Jedan od takvih grijeha jest i iskorištavanje tuđe nevolje i bijede, bogaćenje na tuđoj patnji. Jednako tako svaka djelatnost prema socijalnom nauku Crkve mora biti u skladu s općim dobrom, tj. mora odgovarati na neku ljudsku potrebu. U složenom životu kakav je danas, kad se potrebe umjetno stvaraju, nije lako u konkretnim slučajevima razlučiti koja je djelatnost u skladu s tim načelom, a koja nije. No ovdje bih postavio pitanje: je li svaki današnji sustav klađenja uistinu prikladan odgovor na ljudsku potrebu za zabavom?
I četvrto, podsjetio bih na govor Ivana Pavla II. o strukturama grijeha. Grijeh je uvijek osoban izbor i pretpostavlja individualnu odgovornost. No grješni se pojedinci mogu ujediniti i povezati do te mjere da nastaje grješna struktura koja proizvodi i umnaža druge grijehe i nepravde. Protiv grješne se strukture nije lako boriti. Pojedinac je pred takvom strukturom gotovo potpuno nemoćan. Odgovor koji nudi sv. Ivan Pavao II. jest povezivanje u dobru, stvaranje struktura dobra, struktura solidarnosti.
