Tko ljeti zaroni u vode Trogirskoga zaljeva, vjerojatno će susresti i anđeosku kraljicu – zlaćanu atlantsku ribu s plavom »krunom«, prisutnu u Jadranu već desetljeće. No tko u ljetnim mjesecima zaroni u more misli svetih žena, posvjedočit će stoljetnoj vjeri u Kraljicu anđela. Najdublju je teologiju Marijina kraljevanja nad anđeoskim zborovima iznijela sv. Matilda od Hackeborna: kao što su joj na zemlji Gospodstva »služila s istim štovanjem kojim knezovi časte kraljicu«, tako je i toplina ljubavi »toliko silne Kraljice« na nebu ražarila goruće serafe dok su joj Vrhovništva prinosila »rascvjetana žezla«. No za tu službu koja oplemenjuje svjedoči i Sveto pismo. Ne samo da dvanaest anđeoskih zvijezda ovjenčava Ženu što u Otkrivenju rađa Dijete, nego istovjetan broj duhova čuva i vazda otvorena biserna vrata novoga Jeruzalema, koji anđeo Ivanu predstavlja kao ženu: »Dođi, pokazat ću ti Zaručnicu, Ženu Jaganjčevu!«
Zidovi od prozirna zlata i temelji od dvanaest dragulja, Jaganjac kao hram i svjetiljka grada većega od polovice Europe, voda života koja izvire iz Jaganjčeva prijestolja i stablo života koje izrasta oko rijeke – teško je i nabrojiti nagovještaje da je Ivanov opis nebeskoga Jeruzalema simboličan. Unatoč tomu, marijansko su značenje tih simbola prepoznali tek srednjovjekovni iluminatori pravoslavnih rukopisa s komentarom Knjige Otkrivenja iz pera Andrije od Cezareje. A vjerojatno najutjecajniju inačicu toga rukopisa oslikao je anonimni redovnik kremaljskoga manastira posvećena Čudu arkanđela Mihaela. Iluminacija nebeskoga Jeruzalema iz Čudovskoga zbornika daje toliko povlašteno mjesto Marijinu prijestolju da se Jaganjac na zidinama jedva primijeti. No povrh arhitektonskih simbola umjetnik i reduciranim kolorizmom razrijeđene tempere ispisuje poruku na krilima Kraljičina poslužitelja: njegova bronca kraj Marije postaje zlatom.
Najpoznatiji portret udovca Francesca de Borje prikazuje ga gdje brončanim raspelom zlaćanih zraka istjeruje zloduha iz okorjela grješnika. Goyin odabir toga Kristova simbola za žarište znamenitoga ulja na platnu nije bio slučajan. Bilo je to isto čudotvorno raspelo s kojim je na usnama izdahnula supruga španjolskoga svetca, preminula 1572., kada su dovršene posljednje stranice Čudovskoga zbornika. Nije to bio prvi put da je smrt u životu svetoga Franje Borgie dokončala ljepotu, a začela milost: upravo je prizor raspadnutoga lica španjolske kraljice Izabele mladoga vojvodu od Gandíje nagnao na zakletvu da više nikada ne će služiti propadljivu gospodaricu. »Vjerujem da nema sigurnijega načina da steknemo sve što zatražimo od Gospodina negoli da se uteknemo zagovoru one koju je on učinio koritom svojih darova i milosti.« Ne samo za ljude: ta Kraljica je anđela i nebeskim duhovima stekla povlasticu dioništva u spasenju.
