Mnogi se ljudi pitaju koju molitvu moliti da bi se dogodilo ozdravljenje ili razrješenje neke konfliktne situacije. Ne žele čuti da je dovoljno vjerovati i moliti bilo koju molitvu. Traže točan naziv molitve, njezin oblik i način, a ponekad i ime svetca koji bi bio djelatan u određenoj životnoj situaciji. No je li to sve opravdano? Ima li čovjek pravo na takva pitanja? Što o svemu tome tvrde evanđelja?
Evanđelje ove nedjelje rasvjetljuje mnoge vjerničke enigme. U središtu je evanđeoskoga teksta, uz Isusa i njegove učenike, jedna žena za koju pisac kaže da je Kanaanka. Ubrzo je poznat i problem zbog kojega traži Isusovu pomoć, a dok mu vapi za ozdravljenjem svoje kćeri, naziva ga Sinom Davidovim.
Na teološkoj razini vjerojatno je da evanđelist želi reći da žena koja je za pobožnoga Izraelca strankinja (jer je rodom iz Kanaana) može u Isusu prepoznati Davidova potomka, odnosno Mesiju iz loze Davidove. U trenutku kada bi čovjek očekivao najbolje, odnosno uslišanje ženina zahtjeva, to se ne događa. Isus ne samo da ne uslišava ženu, nego s njom uopće ne razgovara. Razgovara tek sa svojim učenicima. No na njihovo inzistiranje stvari će se početi mijenjati, iako se čini da njemu samomu nije stalo do toga. Učenici pak žele samo da konačno prestane vika te žene i njezino silovito inzistiranje. Zato mu i govore da ju usliši jer bi tako mogla prestati vikati. No i tada se stvari ne mijenjaju jer Isus nekim čudom ima potrebu prokomentirati situaciju. Govori im kako je poslan izgubljenim ovcama doma Izraelova. Drugim riječima, žena ne pripada izraelskomu narodu te se čini da nije u središtu njegova poslanja. Svjestan je njezina problema, no kao da se u tom trenutku strancima ne želi baviti. Previše je problema u njegovu vlastitu narodu da bi se bavio još i drugim stvarima.
Žena ne odustaje, nego veli: »Gospodine, pomozi mi!« Isus joj se sada prvi put obraća. Njegove su riječi surove te bi većinu ljudi odbile. Riječi: »Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima« zvuče poput udarca malja i malo tko bi, da ih čuje, ostao u Isusovoj prisutnosti. Kanaanku to vjerojatno boli u dubini duše, no nju ne zanimaju njezina trenutačna stanja i emocije. Nije opterećena sobom i svojim stanjima, nego joj je mnogo važnije zdravlje vlastite kćeri. Važnija je kći od toga kako se majka osjeća. Zato ne odustaje. Kuca i dalje te veli da i psići jedu od mrvica koje padaju sa stola gospodara. To će reći da priznaje svoju malenost pred Kristom. Spremna je učiniti se psićem i prihvatiti i mrvice jer zna da su i mrvice ako dolaze od darivatelja života, Krista, sasvim dovoljne da čovjeku bude bolje.
Na tu malenost Krist odgovara potvrdno te pohvaljuje vjeru žene. Kći ozdravlja u trenutku u kojem je majka bila spremna učiniti se poniznom i malenom pred Kristom. Ozdravlja kći, ali trebao bi i svaki čitatelj ovoga evanđeoskoga odlomka jer je proniknuo u bit odnosa s Bogom. Naučio je što je temelj odnosa s njim – poniznost. Tada nije važan oblik molitve ili njezin sadržaj. Važna je dispozicija srca i vjernička nutrina. To je temeljna lekcija koju Kanaanka uči svakoga čitatelja ovonedjeljnoga evanđelja.
Većina komentatora ovoga evanđeoskoga izvještaja istaknut će podrijetlo žene. Naime žena je Kanaanka te time ne pripada izraelskomu narodu. Na taj način evanđelja prikazuju kako Bog koji se objavio u Isusu Kristu nije Bog tek jednoga plemena i naroda. U Kristu se Bog objavljuje svijetu kao Bog svih naroda, bez obzira na narodnost i boju kože. Tu univerzalnost pristupa Bogu i Božjemu otajstvu uvijek bi trebalo isticati, pogotovo u današnjem svijetu koji je dinamičniji nego prošla vremena. Kreću se robne marke, ali i ljudi su mnogo pokretljiviji. Kretanje ljudi stvara sve razgranatije mreže te su samim time ljudi sve povezaniji s onima koji su od njih različiti, koji ne govore njihov jezik i nemaju istu boju kože. No to nije i ne bi trebala biti zaprjeka za život u Bogu. Baš to kao da Krist u susretu sa ženom iz Kanaana želi poučiti svakoga vjernika.
Kristu je važno ponajprije čovjekovo stajalište srca i iskrena otvorenost za Boga. Tko tako pristupa Bogu, istinski ga i nalazi. Nije primarno kojemu narodu tko pripada, nego koliko je tko propustan za »vjetar Duha Božjega«. Otvorenost Duhu Božjemu svakoga čovjeka može privesti Kristu kojemu može izručiti sebe i svoj život. I to iskreno, iz dubine srca, ne tek riječima koje silaze s usana. O tome na vrlo jasan način uči i sveti Pavao kada u poslanici Rimljanima kaže kako ustima ispovijedati spašava, a srcem vjerovati opravdava čovjeka (usp. Rim 10, 10). Upravo je sveti Pavao prošao put osobnoga bistrenja slike o Bogu. Na putu za Damask uviđa kako Bog nije Bog tek jednoga naroda, nego svih naroda (usp. Dj 9). Tu sliku o Bogu tada je nastojao na vrlo precizan način iznijeti i u svim svojim poslanicama koje ujedno čine glavninu novozavjetnoga korpusa biblijskih spisa. Svakomu je vjerniku iz dana u dan učiti se toj slici o Bogu.
