Tko ne vodi dnevničke bilješke, sjećanja mu pogube faktografiju pa više ne pamti ni točan naslov omiljena filma ni tko ga je režirao, tko je glumio, koliko je trajao, možda čak ni je li bio u boji ili crnobijeli. Pamti tek da je bio »dobar«, »osjećajan«, »zabavan«… Što ću, kad me na vođenje dnevnika nisu navukli ni čitanjem »Anne Franck« u osnovnoj, a ni kasnijim godišnjim darivanjem rokovnika i planera na poslu, zauvijek sam ostao na netiskanom bilježenju osjećaja ravno u srce, mozak, dušu ili gdje već čovjek ima spremišta te vrste…
– Pa naravno, što bi ti pamtio kad je umrla teta Ana?! – novi Jeličin napad vraća me u zbilju, nakon što me prvi natjerao na moju »analizu pamćenja«. – Kao da te nije pol’ djetinjstva čuvala? A ja, premda to nije moja teta, točno pamtim da je to bilo 21. prosinca, baš dan nakon što sam kupila one čizme na rasprodaji, koje još i danas nosim. Sigurno više ne pamtiš ni gdje joj je grob? – nastavlja moja ženica, upravo na mjestu zbivanja, na Mirogoju kroz koji me provodi suvereno vladajući »grobljanskom tražilicom« na mobitelu (tko li bi nekoć sanjao takvo što!), pronalazeći sve »trgove« i »ulice« pokojnika o kojima onda zna sve: i kad su se ženili, i kad su djecu rađali, kojeg su dana i mjeseca pokojnice ostajale udovice… – Tu je, u polju 97, kako nisi upamtio?! Ah, ne pamtiš ti ni važnije stvari… Ne znaš ni datume rođenja unučadi, vjerojatno ni djece, da i ne spominjem našu godišnjicu braka! Ma, ne pamtiš ti više ni od koje je do koje godine Hrvatska bila u ratu, ni onaj 15. rujna kad je vojni avion JNA probio zvučni zid u visini balkona tete Ane, tko zna pamtiš li uopće i kojega je dana Vukovar pao…
– Hajde, što fitiljiš, neki na vlasti ne pamte ni koje je »dresove« nosio okupator Hrvatske ni koji su im znakovi bili na kapama i kacigama… A ja bih sad trebao znati je li »vujec Gec« umro u travnju ili svibnju, i je li strina Ruža pokopana u petak trinaestog ili je bio četrnaesti, jako važno! – branim se ozlojeđeno. – Bar na groblju to nije najvažnije. Daj, nosi cvijeće, pali svijeće i nemoj me više…
Tri polja kasnije, paleći svijeću na grobu punice, obraćam joj se unutrašnjim monologom (jer Jelica više ne govori sa mnom): »Bog, Babica! Došao sam te malo obići… Znam da mi ne ćeš zamjeriti što ne pamtim datum, ni dan ni mjesec kad si umrla… (Srećom pa je na ploči ispisana godina.) Znam ja da je Tebi važnije što odlično pamtim da mi nitko nije pravio tako dobre ‘apšmalcane’ mahune i ‘ćoravi gulaš’, koji je i bez mesa bio masniji i slasniji od ovih danas, s mesom ‘iz najlona’. Ili dobrotu kojom si nam djecu čuvala, odgajala i nasmijavala… Hvala! Ne pamtim ja činovničke fakte, ne pamtim te datumima, pamtim te srcem«…
– Mrmm… mrmff… – mrmljanjem me prekinula Jelica. – Kako i zašto ne mogu upaliti tu svijeću, a ti si svoju od prve, uff…
– Valjda zato što ljepše pamtim tvoju mamu od tebe? – važno odgovorih, zatajivši joj da je moja svijeća bila na bateriju.
