Serija »Pročelnica« je dramedija (mješavina drame i komedije) koja se, među ostalim, bavi i fenomenom kulture otkazivanja koji se sa Zapada (poglavito iz SAD-a i Kanade) širi po cijelom svijetu, a najčešće se manifestira u odstranjivanju pojedinaca ili skupina

Od kolovoza ove godine dostupna je na platformi »Netflix« (s hrvatskim titlovima) »Pročelnica« – američka serija u kojoj je protagon istica profesorica Ji-Yoon Kim (Sandra Oh), koja je izabrana za novu pročelnicu katedre za engleski jezik na (izmišljenom) Sveučilištu »Pembroke«. Profesorica Kim prva je pročelnica katedre za engleski jezik koja nije bjelkinja na velikom sveučilištu s velikim očekivanjima, ali i velikim problemima na odjelu koji se već dulje nalazi na silaznoj putanji ne samo prema akademskih standardima, nego i s obzirom na kvalitetu međuljudskih odnosa. Kompleksnu situaciju dodatno kompliciraju problemi s profesorom Billom Dobsonom (Jay Duplass) koji je, nakon što mu je žena umrla, a kći otišla na fakultet, upao u veliku osobnu krizu u kojoj, uskoro će se pokazati, kašnjenje na predavanja nije najveći problem. Profesori Kim i Dobson kolege su i prijatelji koji će se uskoro naći usred još jedne velike i neočekivane krize kada Dobson zbog nepromišljenoga poteza na predavanju postane žrtva nečega što bi danas mogli nazvati »kulturom odstranjivanja ili otkazivanja« (cancel culture). Hoće li isprika biti dovoljna, je li uopće pravi problem uočen i koju su cijenu spremni platiti svi koji se usude usprotiviti se najnovijemu obliku ostracizma na američkim sveučilištima – neka su od pitanja kojima se bavi »Pročelnica«.

Serija »Pročelnica« je dramedija (mješavina drame i komedije) koja se, među ostalim, bavi i tim, relativno novim, fenomenom kulture otkazivanja koji se sa Zapada (poglavito iz SAD-a i Kanade) širi po cijelom svijetu, a najčešće se manifestira u odstranjivanju pojedinaca ili skupina iz tvrtki, institucija ili organizacija u kojima rade te iz javnoga života, uključujući društvene mreže i ostale oblike (virtualne) prisutnosti na internetu (npr. zabrana objavljivanja na Twitteru, gašenje YouTube-kanala, cenzuriranje objava na Facebooku…). Odstranjivanje ponekad dovodi do toga da se imena ljudi koji su »otkazani« brišu s raznih popisa počasnih osoba, oduzimaju im se nagrade i priznanja i povlače se pozivi na gostovanja. Razni su oblici kulture otkazivanja postojali tijekom cijele ljudske povijesti kao, na primjer, za vrijeme Rimskoga Carstva kada je primjenjivana damnatio memoriae (lat. »osuda sjećanja«): nepodobnima su rušili spomenike, brisali su njihova imena sa spomenploča itd. Slično se događalo u Sovjetskom Savezu za vrijeme Staljina, ali nikada prije (barem na Zapadu) nije bilo toliko odstranjivanja profesora i gostujućih predavača kao danas na američkim sveučilištima.

Uvrijeđenost kao najjači »argument«

To je posebno zabrinjavajuće zato što se tako poništavao smisao sveučilišta kao mjesta za slobodno izražavanje i propitivanje ideja, u što je uključena i »opasnost« da netko bude uvrijeđen, a čini se da je u najnovije vrijeme baš uvrijeđenost postala jedan od često rabljenih »argumenata« za zabranu određenih tema. To je također u krajnjoj suprotnosti s idejom slobodnoga govora u politici i javnom životu. Tako, u novije vrijeme, oni koji se smatraju liberalnim i progresivnim sada neistomišljenicima brane govoriti i rade pritisak na izdavače da ne objavljuju knjige određenih autora, odnosno da već objavljene povuku s polica. Slična ironija sudbine pogodila je nedavno Richarda Dawkinsa kojega je »Američko udruženje humanista« osudilo zbog njegovih komentara o rodnom identitetu te su mu oduzeli nagradu za »humanista godine« koju su mu bili dodijelili 1996. godine.

Jedna od žrtva kulture otkazivanja poznati je klinički psiholog dr. Jordan Peterson koji je (sada) bivši profesor psihologije na kanadskom Sveučilištu u Torontu. U središte pozornosti gurnuo ga je pokušaj njegova odstranjivanja sa sveučilišta nakon što je odbio složiti se s tim da država kroz zakon (kanadski zakon C-16) propisuje jezik kojim se građani moraju služiti (u tom slučaju izmišljene osobne zamjenice »nebinarnih« studenata, odnosno onih koji se ne identificiraju ni s muškim ni sa ženskim spolom). Zanimljivo je pratiti razvoj toga slučaja s obzirom na činjenicu da je sve počelo s premisom, koja se s početka činila gotovo nezamislivom (koliko je besmislena i neosnovana), da ne postoje biološke osnove za muški i ženski spol, a rodne razlike isključivo su rezultat utjecaja društva, i prema tome, ne postoje samo dva roda (u saveznoj državi New York zakonski je prepoznat 31 rod).

Neželjena reklama

U novije vrijeme jedan od poznatijih primjera pokušaja (doslovnoga fizičkoga!) odstranjivanja slučaj je romanopisca Salmana Rushdieja protiv kojega je 1989. godine tadašnji ajatolah (vrhovni vođa Irana) Ruholah Homeini proglasio fetvu, odnosno, u tom slučaju, nalog svim muslimanima da ubiju pisca »Sotonskih stihova«, knjige zbog koje je Rushdie i došao na ajatolahovu listu za odstrjel. Rushdie je imao sreće i dobru zaštitu britanske policije pa je sve to preživio i na dar dobio besplatnu reklamu svoje knjige i, u konačnici, svjetsku slavu iako taj tijek događaja zasigurno nikad ne bi sam birao. Isto vrijedi i za Jordana Petersona koji je u međuvremenu također postao svjetski poznat autor knjiga, vlasnik vrlo gledanoga YouTube-kanala i govornik koji privlači tisuće slušatelja uživo i preko raznih podcast-platforma.

Stoga je vrlo ugodno iznenađenje da se na jednoj platformi kao što je »Netflix« pojavio dramski sadržaj koji se, iako humoristički, ipak dovoljno jasno i izravno bavi kulturom otkazivanja. Iako će se cijeli sustav otkazivanja s vremenom urušiti sam od sebe, proces se ne smije ignorirati i tumačiti kao prolazni hir manjih skupina dezorijentirane mladeži, nego kao ozbiljan problem koji zahvaća sve segmente suvremenoga života, a ne samo akademske sfere. U tom kontekstu postaje još jasnije to koliko je važan kršćanski poziv na obraćenje i praštanje, posebno kad se uzme u obzir kako te skupine koje podržavaju kulturu otkazivanja nemilosrdno, selektivno i krajnje pristrano vade iz tuđe prošlosti pogrješke koje se prikazuju kao neoprostive. Ta metoda blaćenja, emotivnoga zlostavljanja i internetskoga nasilja možda je najvidljivija kada se sudi o riječima i postupcima pojedinaca u prošlosti koji ni po čemu nisu odskakali od norma svoga vremena, ali se neke izjave, prema današnjim standardima, mogu protumačiti kao rasističke, seksističke ili netolerantne pod raznim vidicima. Pri razlučivanju svih nijansa problema kulture otkazivanja i »Pročelnica« može pomoći na istim principima na kojima je počivala sloboda dvorske lude da kroz šalu i smijeh može reći caru da je gol.

Pomoć filmašima iz sveučilišne prakse
Serija »Pročelnica« nastala je na temelju ideje glumice, scenaristice i producentice Amande Peet i njezine suradnice dr. Annie Julije Wyman, profesorice i književnice koja je doktorirala na Harvardu, gdje i predaje dramaturgiju komedije. Amanda Peet u jednom je intervjuu spomenula da je za razvoj ideje za seriju »Pročelnica« tražila pomoć među sveučilišnim profesorima jer je shvatila da nema dovoljno iskustva i informacija o svim detaljima i nijansama studiranja i predavanja na toj razini. Čini se da je izbor dr. Wyman bio pun pogodak jer je scenarij prepun zanimljivih likova i situacija te duhovitih dijaloga i neočekivanih preokreta – sve unutar šire priče koja je uvjerljiva i intrigantna kao što je i aktualna.