»Nisam povjesničar ni znanstvenik, nego običan mali čovjek koji je u dobroj namjeri napisao ovu knjigu s vrlo kompleksnim temama«, povjerio nam je nagrađivani književnik Miki Bratanić nakon što je krajem veljače u Matici hrvatskoj u Zagrebu predstavio svoju novu knjigu »Priručnik za život u Hrvatskoj«. O knjizi objavljenoj u nakladi ogranka Matice hrvatske u Splitu i sunakladi zagrebačkoga Fakulteta hrvatskih studija uz autora su tada govorili predsjednik Matice Miro Gavran, umirovljeni docent s Hrvatskih studija Stjepan Šterc i tajnik za Matičine ogranke Mihovil Antić, koji su pritom naveli da je riječ o ukoričenju serijala članaka koje je taj publicist, producent i član Društva hrvatskih književnika objavljivao od 2018. na portalu »Narod.hr«.
Inženjer strojarstva kojega je životni put odveo u sektor informacijskih tehnologija u hotelijerstvu rado se odazvao na razgovor za Glas Koncila, otkrivši kako je došao na ideju da istražuje i piše o povijesnim kontroverzama, ali i o važnosti očuvanja baštine.
Opasnost oprosta bez istine
Rođeni Splićanin odrastao u Vrbanju na Hvaru svojom je novom knjigom nastojao demistificirati tabu-teme, rasvijetliti povijesne istine i razlučiti istine od laži. »Poznavanje povijesti čovjeku omogućava da vidi što se događa u sadašnjosti i da predvidi budućnost«, kaže Bratanić i napominje da je čitatelje nastojao potaknuti i na stvaranje vlastitoga mišljenja o povijesnim događajima, ali i onima koji se danas zbivaju u domovini. Istaknuto su mjesto u njegovu istraživanju stoga dobile uloga jugoslavenske politike u sprječavanju ostvarivanja želje hrvatskoga naroda za uspostavom vlastite samostalne države Hrvatske te povijest velikosrpske agresije i zločina.
»Povijesne laži i manipulacije kojima je bio cilj motivirati mržnju prema Hrvatskoj, a time i agresiju na nju, i dalje su prisutne u društvu. Angažirao sam se i uz pomoć portala ‘Narod.hr’ poslao poruku. Kao kršćani trebali bismo svjedočiti istinu. Ako to ne činimo, upitna je naša vjera. Poziv na oprost i zaborav velikosrpsko-jugoslavenskih zločina opasnost je za društvo jer velikosrpsko-jugoslavenska politika ne oprašta i ne zaboravlja ni ljubav prema Hrvatskoj ni želju za njezinim postojanjem«, tvrdi književnik.
Dva lica »istinske ljubavi«
S druge strane, nikomu u Hrvatskoj ne pada na pamet zatražiti od naroda da oprosti ustaške zločine ili da ih zaboravi, primjećuje Bratanić. »Zaboraviti istinu, a prihvatiti laž, bio bi poraz dobra i pobjeda zla.
Kao kršćani možemo oprostiti onima koji oprost traže, koji su spremni pokajati se i učiniti pokoru.« Nagoviještajući kakvo nadahnuće stoji iza njegova istraživanja povijesti, autor ističe da i njegovo ispisivanje sadašnjosti pogoni – ljubav. »Ljubav prema povijesti i želja za istinom usmjerile su me da istražujem prošlost i tragam za onim što nam je desetljećima bilo skriveno i zanemarivano. Ljubav i istina temelj su života i vjere. ‘Da nije jubavi, ne bi svita bilo’ pjevali su naši stari, ali samo istinska ljubav može biti pokretač dobra u svijetu.« Za autora s više od 30 godina književne prisutnosti ta »istinska ljubav« ima dva lica. »Proučavao sam povijest borbe za Hrvatsku i njezinu patnju u toj borbi kroz posljednje stoljeće te bilježio i objavljivao ljepotu običaja, tradicije, baštine i jezika.«
Svjetski doseg s najmanjima u srcu
Upravo je običajima, tradiciji i baštini posvećeno Bratanićevo životno djelo, projekt »Priča o konobi« koji je Ministarstvo kulture ovjenčalo proglašavanjem autorove obiteljske konobe zaštićenim kulturnim dobrom Hrvatske. »’Pričom o konobi’ kroz prizmu sam težačke konobe ispričao lijepu priču o nama, o Hrvatskoj, o baštini, kulturi, tradiciji, običajima, mnogim nacionalnim i svjetskim kulturnim dobrima, a osmislio sam i multimedijalnu prezentaciju kojom sam tu priču predstavljao po čitavu svijetu.« Svjetski doseg Bratanićeve priče pokazuje i medalja »Marko Polo« za promicanje putovanja i turizma na osnovi autentične baštinske priče koju mu je dodijelilo Međunarodno udruženje novinara u turizmu. No u srcu su te priče i najmanji.
»’Priče iz konobe za djecu’ jedna je od ukupno četiri knjige o temi konobe. Riječ je o edukativnoj priči koja djeci pomaže cijeniti i poštovati baštinu koju su im ostavili predci.«
Utapanje u svijetu i povratak iskonu
Uz spomenutu nagradu, Bratanić je dobitnik priznanja za doprinos povezivanju iseljene i domovinske Hrvatske te Osobne nagrade Grada Staroga Grada. Neodvojiva je ta nagrada od sedam njegovih zbirki poezije pisanih dijalektom rodnoga Vrbanja, splitskom urbanom čakavicom i standardnim hrvatskim jezikom, ali i od bogate sakralne pučkopjevačke građe Vrbanja koju je prikupljao. »S pučkim pjevačima iz Vrbanja snimio sam četiri nosača zvuka te zabilježio 127 napjeva. To je nacionalna, ali i svjetska baština, jer su neki napjevi dio procesije ‘Za križen’ koja je na UNESCO-ovu popisu zaštićene kulturne baštine.«
Premda je jedan od spomenutih nosača zvuka bio i nominiran za glazbenu nagradu »Porin« u kategoriji najboljega albuma duhovne glazbe, Miki Bratanić ne skriva svoju zabrinutost za baštinu. »Narod se udaljava od svojega iskona. Bilježim tragove njegovih predaka i ostavljam mu ih sačuvane. Možda im se narod nekad i vrati. Očito je da zanemarujemo baštinsku prepoznatljivost, a utapamo se u unificiranosti i globalizmu. Nužno je upozoravati na opasnost od trendova, prihvaćajući potrebu čovjeka da se prilagođava svijetu, ali ne pod svaku cijenu.«
Tri glagola književnoga »ostanka«
