U Božiću se čitav svijet raduje najjasnijoj od svih kršćanskih svetkovina – jasnijoj od svih ljudskih proslava uopće. No upravo ta silna jasnoća – plod sjedinjenja božanske svjetline i ljudske malenosti – toliko je rajska da se grijehom ranjeno oko pred njom ili umara ili slijepi. I dok zbog sljepoće nutarnjega oka Božić većini svijeta postaje blagdan mutne topline i nagonske blizine, kršćanina svladava zamor: rođenje mu je Kristovo preočito, ako ne i bezlično. Silna jasnoća, a tako silno nejasna! Od divna okusa otajstva premnogomu čovjeku u srcu preostane tek nelagoda tajne koju i ne sluti; tek neugoda tajca koji i predobro poznaje.
Unatoč toj rani oka – ili baš zbog nje – čitavo došašće poziva na smotrenost: na pomnjivost koja se najviše tiče očiju srca. No dok za duh svijeta božićna priča u najboljem slučaju završava u štalici, u katoličanstvu betlehemska zvijezda samo rasvjetljava napetost koja se nastavlja. Betlem, evo, nije daleko. Glava što je skovala taj stih dobro je znala koliko je Betlehem nadohvat ruke, a opet, koliko je daleko od očiju. Zato taj maleni evo: priznanje je to nemoći ljudskoga oka da se pred licem malenoga Boga ne umori i ne oslijepi.
Ali je i poziv da ono, makar tako nemoćno, nauči ponovno razgledati, razaznavati, razmatrati. Da progleda.
Upravo zato u božićnom vremenu kao ni u jednom drugom povlašteno mjesto ima slika, a povlaštenu zadaću oko. Jasno, ne tek ono izvanjsko koje vidi samo ono što je pred njim. Već ono nutarnje – onakvo kakvim ga je opisao sveti Toma Akvinski. Oko koje zamišlja što je prije slike bilo u njezinu tvorcu; koje daje smisao onomu što je na slici samoj; koje promišlja što će nakon slike ostati u njezinu promatraču. Tek će se takvu oku obratiti ovaj prikaz Isusova rođenja – u nadi da i njega obrati.
Rano je jutro, početak studenoga; Karlovac, najmaglovitiji grad Hrvatske. Teški se pramenovi kupske magle ovijaju oko ogoljelih javora na Marmontovoj aleji. Kroz usjeke uskih dubovačkih ulica od crkve svetoga Josipa nazire se tek toranj. No oko crkve neprestano se netko vrzma: dijete izvodi psa u šetnju, dostavljač se svađa s lošom navigacijom, hodočasnik u tišini ispunjava svoj zavjet. Toga jutra tu su i tri starca: šeću prema crkvi sličnim korakom, razgovaraju sličnim glasom. Nema sumnje, braća su: Josip, Juraj i Deziderije.
Dok se sa stropa spušta hladna svjetlost reflektora, Josip se uspinje na skele iza glavnoga oltara. Braća mu kroz jeku osluškuju upute. Golema slika koja se uzdiže ispred njih izdaleka se čini nejasnom, ali dovršenom: sveta Obitelj u obasjanoj špilji; Betlehem u daljini, kraljevi i pastiri u blizini, anđeli na visini. Pa ipak, još nije gotova. Jer to nije slika, nego mozaik. Pola milijuna staklenih pločica koje treba ručno očistiti i ulaštiti. Traci sunca koji se probijaju kroz vitraj zdesna lome se na zrncima prašine što pršte pod prstima braće.
Stvarni je umjetnik – njegov lik, njegovo oruđe, njegova radionica – doista daleko od romantične predodžbe koja se o njemu gaji. Nasuprot mladomu, izdvojenomu pojedincu trojac vremešne braće; nasuprot izražajnim, grčevitim gestama sićušni, strpljivi pokreti; nasuprot podatnosti bijeloga platna nemilosrdna ploha zida; nasuprot blještavoj jasnoći ideje gomila prašnjavih stakalaca; nasuprot metežu toploga ateljea čistina praznoga svetišta; nasuprot opojnomu zraku proljeća magla gradske jeseni. Povijest je to nastanka svake katedrale – povijest nevidljiva i neugledna. Čovjek koji pristaje da njegovo djelo bude skriveno oku najjasnije uspijeva progovoriti srcu. Jer srce sluša gledanjem.
Dok se oko tako odaje gledanju, obzor mu presijeca luk svjetlosti zvijezde što prolazi posred kora anđela. To nije tek obična repatica, komet koji sine i umine. Njezin plašt proteže se duž čitavoga neba, sve do onoga neba koje je oku nevidljivo; njezina glava mirno treperi u kutu svete špilje dok joj dijete Isus pruža ruke. Njezina svjetlost boje nevena prosipa se po Josipovim haljinama i odjeći pastirske djece, po slamici jasala i drevnim ruševinama; njezino zlato odsijeva u resama kraljeva i rupcima žena, u svetokruzima svetaca i kosama anđela. I makar u predaji kazuje mjesto Isusova rođenja, njezin luk dovršava se u tijelu svetoga Josipa.
Stoljećima znanost nagađa kakve je naravi bilo betlehemsko svjetlo. Ipak, vjera ga s lakoćom prepoznaje. Samo je jedna osoba u čitavoj povijesti spasenja umjela voditi osobe i narode jasno, a da sama naglas ne izgovori ni jedne jedine riječi. Duh Sveti u svem je Pismu doista nevjerojatno skrovit, a opet gromoglasan. Njegov je glas na ustima jednostavne djece. On progovara iz svega stvorenja – od najnižih Božjih stvorova do najvećih ljudskih tvorevina. On je pomazanje zemnih kraljeva i Božja majčinska mudrost; on je tješitelj svetih i život anđela. On vječno povezuje nebo i zemlju, trepereći mirom krotkosti i svjetlošću savjeta.
Pismo Josipa ukratko opisuje kao čovjeka pravedna; ono i uči da na takva rado silazi Duh Božji. Josipova haljina stoga nije slučajno nešto svjetlije boje od zlata zvijezde. Boja je to gorušice – boja vjere. Duh daruje pravednost, ali on je svojim savjetom dovodi do savršenstva – punine vjere. A nije slučajna ni pognutost Josipova tijela. To je tjelesni izraz tihe ganutosti kojom njegov pogled susreće pogled novorođenoga Boga. Krotkost je slatki jaram – prirodan odgovor na Ljubav koja sama sebe ponizi.
Bog je postao čovjekom – to otajstvo danas odjekuje cijelom Crkvom. I makar je Božić naizgled posve jasan, nema čovjeka koji bi priznao da mu je to otajstvo jasno. Tu je možda ključ odgovora na zagonetku sljepoće i zamora. Jer Božić nije činjenica Isusova rođenja koju i poganin i vjernik priznaje. On je vječno otajstvo koje ima svoje uzroke, svoju narav, svoju svrhu. Ali i nešto više od toga.
Božić je rođendan čovjeka – svakoga čovjeka. Jer kroz čovjeka prodiru uzroci božićnoga otajstva. Njega osvjetljuje narav Božića. Njega mijenja svrha Božića.
Ta čovječnost Božjega utjelovljenja oduševila je dva iznimna čovjeka. Sveti Franjo postavio je prve žive jaslice da njegovi suvremenici zaista okuse Božić. Sveti Ignacije svoje je suvremenike podučavao da Božić kušaju iznutra, kao da su sami dio jaslica. Umjetnik je ovom slikom obavio Franjin posao; Ignacijev je na motritelju. Za početak toga posla dovoljno je prihvatiti da zvijezda Duha Svetoga nije tek plod pobožne mašte ili umjetničke učenosti. Ona je znak istine da Duh jasno zbori u ovom prizoru – pa i u srcu onoga koji ga pounutri.
Hoće li motritelj uz pomoć ove slike sjesti na ruševine ili se ugurati među pastire, hoće li omirisati darove kraljeva ili slamu Božje postelje, hoće li slušati glazbu anđela ili motriti lice Marije – slobodan je izbor ljudskoga uma. No vidjeti s odabrana mjesta uzrok Božjega utjelovljenja, oćutjeti u mirisima Betlehema vlastitu narav, onu iskonsku i onu palu, osluhnuti u pjevu anđela svrhu Kristova dolaska među ljude – milosni je dar Duha. Duha koji kao zvijezda blista iznad Djevice i rado prima njezin zagovor za čovjeka. On je taj koji iz pjesme šapće: Betlem, evo, nije daleko. On poznaje ljudski zamor i ljudsku sljepoću. Zato i poziva na pokret. Prvo okom, a onda i korakom.