Prije 16 godina, točnije 22. svibnja 2001., u američkim je kinima počelo prikazivanje filma »Brzi i žestoki«, u kojem glavnu ulogu glumi Vin Diesel (Dominic »Dom« Toretto), a najvažniju sporednu (za neke možda i glavnu) ulogu imaju cestovne jurilice, mahom japanske proizvodnje.

Američki producent, scenarist i redatelj Rob Cohen (»Priča o Bruceu Leeju«, »XXX«, »Mumija«) dobio je nadahnuće za priču o »Brzim i žestokim« iz članka koji je objavljen u magazinu »Vibe« u svibnju 1998. godine. U tom je članku tadašnji novinar »Vibea« Kenneth Li pisao o Rafaelu »Racer X« Estevezu i ilegalnim uličnim »drag« utrkama u radničkoj četvrti Woodside, Queens (New York). Estevez je sa šesnaest godina napustio školu i radio je u nekoliko mehaničarskih radionica prikupljajući novac, ali i znanje i vještine za popravke i prepravke automobila. Sav novac koji je zaradio ulagao je u svoj automobil s kojim se, kad je napokon bio spreman, počeo i sam utrkivati, a ubrzo i pobjeđivati.

Čini se da bi se objašnjenje uspjeha »Brzih i žestokih« moglo pronaći u istoj teoriji koja objašnjava uspjeh turbofolk glazbe: podilaženje emocijama i strastima, i to onima najnižima

Krajem devedesetih godina prošloga stoljeća, kada je Li odlučio napisati članak o ilegalnim cestovnim utrkama, Estevez je već bio svojevrsna zvijezda istočne obale SAD-a, a organiziranje takvih i sličnih utrka proširilo se po cijeloj Americi, pa i u ostatku svijeta. U međuvremenu je i Cohen vidio jednu takvu utrku u Los Angelesu, što ga je dodatno motiviralo da krene u realizaciju filma, ali prvo je morao uvjeriti producente »Universala« da od Lija otkupe autorska prava za film i tako je počela jedna od financijski najuspješnijih priča u povijesti kinematografije.

Naime, »Brzi i žestoki« franšiza (do sada je snimljeno osam filmova) u kinima je ostvarila zaradu koja premašuje 5 milijarda dolara (daleko više od 34 milijarde kuna). Čak i kada se od te brojke odbiju relativno visoki troškovi produkcije i promidžbe (oko 126 milijuna dolara po filmu), ispada da je čista zarada »Universala« od »Brzih i žestokih« veća od 4 milijarde dolara (usporedbe radi, godišnji bruto domaći proizvod Crne Gore u 2015. godini bio je 3,9 milijarda dolara), s tim da u to nije uračunata zarada od videoigrica, igračaka i modela.

Nakon Cohena redateljsku palicu preuzimali su John Singleton, Justin Lin (četiri puta), James Wan i konačno F. Gary Gray, i to poprilično uspješno što se tiče ocjena kritičara i gledatelja, a što se tiče zarade – ona je neprestano rasla. Ove godine u kina je došao i osmi nastavak franšize koji je do sada zaradio više od milijardu i 200 milijuna dolara, a sljedeća dva nastavka planirana su za 2019. odnosno 2021. godinu, što će »Brze i žestoke« zasigurno zadržati među deset najprofitabilnijih filmskih franšiza svih vremena (uz Marvelove super junake, »Harryja Pottera«, »Ratove zvijezda«, »Gospodara prstenova«, »Jamesa Bonda«, »Spidermana«, »Transformerse« i »Pirate s Kariba«).

U čemu je tajna?

Čini se da bi se objašnjenje uspjeha »Brzih i žestokih« moglo pronaći u istoj teoriji koja objašnjava uspjeh turbofolk glazbe: podilaženje emocijama i strastima, i to onima najnižima. Inače, turbofolk kao glazbeni »stil« nastao je u Srbiji u osamdesetim godinama prošloga stoljeća iz pop-folk stila, popularnoga među ruralnim stanovništvom, a naziv mu je dao Antonije Pušić (Rambo Amadeus), koji je u istoimenoj pjesmi »Turbo folk« (album »Oprem dobro« iz 2005. godine) taj fenomen »cajki« opisao ovako (i na duhovit način povezao glazbu i automobile): »Folk je narod, turbo je sustav ubrizgavanja goriva pod tlakom u cilindar motora s unutrašnjim sagorijevanjem. Turbo folk je gorenje naroda. Svako pospješivanje toga sagorijevanja je turbo folk. Razbuktavanje najnižih strasti kod homo sapiensa. Muzika je miljenica svih muza, harmonija svih umjetnosti. Turbo folk nije muzika, turbo folk je miljenica masa, kakofonija svih okusa i mirisa.«

Filmovi mogu prestati biti samo razbibriga te postati pozicaj za neodgovorno ponašanje u prometu

U jednoj epizodi serije »Po Balkanu u 20 dana« (CNN-ova produkcija dokumentaraca pod skupnim nazivom »Vice« [poroci]) novinar Thomas Morton dolazi u Beograd, »prijestolnicu turbofolka« i otkriva uzročno-posljedične veze turbofolka i kriminala zaključujući da je to »smeće od glazbe« koje potiče na opijanje i drogu, ali i navodi na spolnu raskalašenost i nasilje. Iako je Mortonov prikaz situacije u Srbiji i susjednim državama prilično jednostran i napravljen u crno-bijeloj maniri, ipak nije mnogo pogriješio u najvažnijoj dijagnozi: bolesno društvo proizvodi bolesne oblike zabave, koji to isto društvo čine još bolesnijim, čime se zatvara začarani krug.

Međutim, ostaje pitanje kako to da se ista mjerila ne primjenjuju na slične pojave u drugim vrstama pop-kulture, kao što su neki holivudski filmovi? Dio odgovora na to pitanje možda se nalazi u »pakiranju«: svi poroci i kriminal u »Brzima i žestokima« i sličnim filmovima umotani su u malo sofisticiraniji paket pa se možda na prvi pogled ne zamjećuje sve ono što je odmah vidljivo i čujno kod turbofolka. Još jedna zajednička značajka turbofolka i »Brzih i žestokih« jest »postkonzumeristička praznina«: nakon konzumiranja takvih sadržaja (bez pravoga sadržaja), ne ostaje gotovo ništa osim osjećaja praznine i potrebe za ponovnom stimulacijom osjetila, odnosno čekanje na sljedeći nastavak neke od franšize akcijskih filmova ili pjesama sa stihovima u stilu: »Ti ode na zeleno, ja osta na crveno, rastavi nas semafor.«

Žrtva filmske priče
Pokojni Paul Walker (Brian O’Conner u »Brzim i žestokim«), veliki ljubitelj auta i u privatnom životu, poginuo je, nažalost, kao žrtva životnoga stila slična onomu koji se promiče u »Brzim i žestokim«. Pronađen je mrtav zajedno sa svojim prijateljem i financijskim savjetnikom Rogerom Rodasom 30. studenoga 2016. u izgorjelom Porscheu Carrera GT koji je sletio s ceste zbog neprilagođene brzine (i starih pneumatika) i zapalio se. Walker je imao 40 godina kada je poginuo i za sobom je ostavio malodobnu kćer.
Pozitivci ili negativci?  

Nažalost, u takvu začaranom krugu pasivnoga konzumiranja, bez prostora za imaginaciju i kreaciju, na kraju najčešće ostaje samo jedno pitanje: na što je to otišlo moje vrijeme? Osim što se konzumiranjem takvih sadržaja zatupljuje kritičko razmišljanje i kreativnost, vrlo često se relativizira kriminal i nemoral, a jedan od najočitijih primjera kako se to čini jest primjer Dominica Torreta, glavnoga junaka »Brzih i žestokim«. On je zapravo lopov koji koristi svoje vozačke vještine u cestovnim pljačkama, a uz to sudjeluje u organizaciji ilegalnih i opasnih cestovnih utrka. Unatoč svemu tomu, Torreto i njegovi prijatelji u kriminalu prikazani su kao pozitivci s visokim moralnim standardima, i to ne samo na razini lojalnosti među lopovima. Na kraju filma čak i policajac koji radi na Torretovu slučaju, Brian O’Conner (glumio ga je pokojni Paul Walker), dopušta Dominicu da izmakne pred uhićenjem i pobjegne u Meksiko. Ta izokrenuta slika vrijednosti u »Brzim i žestokim« dolazi u paketu sa skupim autima, golišavim djevojkama, nabildanim dečkima, ekstravagantnim stilom života, konzumiranjem droge i alkohola i preglasnom tehno glazbom – za svaki slučaj – da se gledatelji ne bi slučajno stigli zapitati jesu li to baš najbolji izbori i opravdava li cilj sredstvo.

Jasno, ne treba ni »Brze i žestoke« ni druge slične filmove uzimati doslovno i sablažnjavati se nad svime što je moralno upitno u takvim filmovima (neki se ipak mogu ponekad pogledati, barem za razbibrigu) jer ne može im se zanijekati i određena mjera humora i samoironije u akcijskim scenama koje su toliko pretjerane da su zabavne. Isto tako ne treba ni zatvarati oči pred razvidnim simptomima poremećaja u shvaćanju i prihvaćanju odgovornosti koju ljudi imaju jedni za druge, ali i za planet na kojem žive. Kada se u taj kontekst stavi akcijske filmove snimljene u posljednjih nekoliko desetljeća, može se vidjeti da je sve prisutnije nastojanje veličanja konzumerizma u bahatom trošenju novca i neodgovornoga odnosa prema životu drugih ljudi. Naime, divljanje po cestama u takvim filmovima često se prenosi i u stvarnost, i zbog toga ne pogibaju samo oni neodgovorni koji sjede za volanom, nego i mnogi drugi koji su kolateralne žrtve. Tako neki filmovi prestaju biti samo razbibriga i postaju poticaj za neodgovorno ponašanje i simbol nesposobnosti suvremenoga čovjeka da se suoči sam sa sobom i svojim čežnjama i strahovima.

Naki od najpoznatijih filmova u kojima »limeni ljubimci« igraju glavnu sporednu ulogu:
1.Taksist (1976.)
2.Vozač (1978.)
3.Pobješnjeli Max (1979., 1981., 1985., 2015.)
4.Christine (1983.)
5.Povratak u budućnost (1985., 1989., 1990.)
6.Thelma i Louise (1991.)
7.Taxi (1998.)
8.Nestali za 60 sekundi (2000.)
9.Brzi i žestoki (2001.)
10.Transporter (2002.)

IZVORPrilika br. 6/2017.
Prethodni članakUMNI, MALENI I UMORNI I OPTEREĆENI Jaram Isusov je način života
Sljedeći članakPOJAVA S KOJOM SE PROPISI NE SUOČAVAJU Agresivno ponašanje u prometu trebalo bi zakonski definirati