Netko mora početi govoriti istinu«, ustvrdila je Uljana Homjuk (Emily Watson), bjeloruska atomska fizičarka, u razgovoru s ruskim kolegom Valerijem Legasovim (Jared Harris) dok su raspravljali o uzrocima i posljedicama eksplozije u černobilskoj nuklearnoj elektrani koja se dogodila 26. travnja 1986. u (ondašnjoj sovjetskoj) Ukrajini. U toj rečenici sadržana je jedna od najvažnijih misli i poruka koju je američki scenarist Craig Mazin kao lajtmotiv utkao u »Černobil« – mini televizijsku seriju od pet epizoda snimljenu u produkciji američkoga HBO-a i britanskoga Skya i pod redateljskom palicom Šveđanina Johana Rencka.
Svaki kvalitetan filmski i televizijski projekt počinje od dobroga scenarija, a Mazin zaslužuje posebnu pohvalu za iznimno tečnu i zanimljivu priču koja gledatelje gotovo cijelo vrijeme drži u napetosti i iščekivanju iako su stvarni događaji na kojima je serija utemeljena dobro poznati. Kada se na izvrstan scenarij, kao temelj, nadogradi odlična režija i glumačka ekipa te gotovo besprijekorna produkcija, rezultat je jedna od najboljih TV serija svih vremena, a možda i najbolja dosad – barem po ocjenama gledatelja na IMDB-ovoj internetskoj stranici (imdb.com). Profesionalni filmski kritičari na Rottentomatoes.com ne zaostaju mnogo s hvalospjevima s prosječnih 95 posto odobravanja, a o seriji se opravdano mnogo piše i govori i u drugim medijima.
Zanimljivo je čitati i slušati razna tumačenja i teorije o velikom uspjehu serije, pa tako neki od komentatora popularnost »Černobila« tumače kao reakciju na strah od katastrofe do koje bi mogle dovesti klimatske promjene, neki kao mračnu potrebu ljudi za naslađivanjem nad nesrećom drugih (Schadenfreude ili zluradost), a postoje i oni koji, kao npr. neki prorežimski ruski komentatori, seriju vide kao bezočnu zapadnjačku antipropagandu i napad na Rusiju i bivši Sovjetski Savez. Slična reakcija u Rusiji dogodila se prošle godine nakon filma »Smrt Staljina«, ali ovaj put Rusi planiraju i »protuudar«: najavili su TV seriju u kojoj će ponuditi drugačiju verziju događaja koji su doveli do černobilske katastrofe, a »pravoga krivca« pronalaze u tajnom agentu CIA-e koji je, prema njihovoj verziji priče, sabotažom uzrokovao eksploziju u nuklearnoj elektrani (!). Toliko o propagandi i antipropagandi.
Neovisno o raznim teorijama i tumačenjima, pa i ideološkim perspektivama, nitko razuman ne može zanijekati činjenicu da je produkcijska ekipa napravila izvanredan posao s kostimima, rekvizitima, mizanscenom i svim ostalim što je prikazano, uključujući i veliku sličnost glumaca i stvarnih osoba koje su utjelovili. Međutim, najveća vrijednost serije »Černobil« nalazi se u sveukupnoj realističnoj atmosferi i dojmu koji ostavlja na gledatelja. Posebno se to odnosi na atmosferu straha i osjećaja bespomoćnosti ljudi koji su bili svjesni da žive pod režimom koji je nesposoban za suočavanja s istinom koja je u suprotnosti sa službenom politikom.
K tomu, cijela situacija u nuklearnoj centrali i način funkcioniranja totalitarnoga sustava u Sovjetskom Savezu vrlo su suptilno i uravnoteženo prikazani, čime je izbjegnut tako čest crno-bijeli prikaz u povijesnim i biografskim filmovima i onima koji se temelje na stvarnim događajima. Naravno, u svemu tome ima i umjetničke slobode te se rabe elipse u pripovijedanju kako bi se u zadanom vremenu i formatu prikazalo sve bitno i postigao dramaturški cilj. Iako u tome većina kritičara vidi samo moguće pretjerivanje, u TV seriji neke su stvari čak i ublažene, poput groznoga načina na koji je umirao Vasilij Ignatenko (Adam Nagaitis), jedan od vatrogasaca koji su gasili požar u nuklearki. Naime, prema svjedočanstvu njegove supruge Ljudmile koja je u to vrijeme bila trudna, Vasilij se u zadnjim danima života doslovno raspadao i iznutra i izvana, a ona mu je sama iz usta uklanjala komadiće tkiva pluća koja je iskašljavao. Vasilij Ignatenko umro je od posljedica trovanja radijacijom 13. svibnja 1986. u 26. godini – samo dva tjedna nakon što je bio ozračen, a zbog izloženosti radijaciji dijete koje je Ljudmila nosila umrlo je četiri sata nakon porođaja.
Činjenica je da za Ignatenka, Legasova i mnoge druge stvarne osobe ne bismo čuli da ova TV serija nije snimljena, a to priznaju i neki ruski komentatori, primjećujući da je pomalo ironično da su priznanje tim ljudima odali njihovi bivši hladnoratovski neprijatelji, a ne oni sami. Najveće žrtve podnijeli su upravo ti obični, mali ljudi, među kojima je većina svjesno žrtvovala svoje zdravlje i živote kako bi spriječili još veću katastrofu i, koliko je moguće, sanirali posljedice havarije nuklearne centrale. Craig Mazin, Johan Renck i ostatak produkcijske ekipe TV serije »Černobil« odao je tim ljudima dužno poštovanje, a gledateljima pružio potresan, ali i poučan podsjetnik na najveću nuklearnu nesreću u povijesti i događaje koji su pridonijeli urušavanju Sovjetskoga Saveza i posljedično, domino-efektom, svih komunističkih režima u istočnoj Europi.
