CRNA NIT U BIJELOM TKANJU Kako djeci govoriti o smrti?

Foto: Shutterstock
Dugo sam razmišljala kako bih. Kako sedmašima govoriti o smrti?! Tematika je to vrlo složena… Osobito stoga što je majka jednoga učenika u tom razredu bila na smrtnom času…

Dječak je bio svjestan situacije. Ajme, kako ću pred njim govoriti o umiranju?! Ne mogu! Nemam snage! Najradije bih zaobišla tu temu…

Smrt »napušta« život??

Odjednom mi u pamet dođe rečenica koju sam davno pročitala kod jednoga liturgičara: “U umiranju smrt napušta život.” Sjećam se, trebalo mi je vremena da shvatim svu dubinu i nevjerojatnost tih riječi. Pa zar nije obrnuto – u umiranju smrt nastupa, a ne napušta. Nije li se možda taj liturgičar zabunio?! Ili je tiskarska pogrješka?! Ma nije! U umiranju smrt zaista napušta život. Moje razmišljanje naglas dalje je teklo ovako…

Kad bismo upitali osobe s kojima živimo kako razumijevaju život, uvjerena sam da bi svaka od tih osoba imala neku drugu sliku da opiše život. Za neke bi život bio, primjerice, kao put, kao igra, kao “kolo sreće”… Da upitate mene: “Čemu je život nalik?”, rekla bih jednostavno: “Život je bijelo tkanje s crnom niti.”

Ako biste zatim upitali osobe s kojima živite: “Čemu je smrt nalik?”, odgovori bi opet bili vrlo raznoliki, npr. smrt je kao zid, kao granica, kao “kvar”… Da upitate mene o smrti, rekla bih da je smrt “crna nit u bijelom tkanju”.

Život kao tkanje

Život je kao tkanje. Zašto? Volim razmišljati u slikama. Zamišljam da Bog za svaku osobu složi niti za život i posloži ih u tkalački stan, napravu za tkanje. Zatim osoba sjedne za tkalački stan i tkanje započne. Nižu se dani, mjeseci, godine… Sve su niti bijele boje, osim jedne koja je crna. Ona je prisutna u tkanju od samoga početka. Ta crna nit predstavlja smrt. Možda se pitate otkud smrt u životu, i to od samoga početka života? To je od grijeha. Po (istočnom) grijehu, smrt je ušla u život. A kako iz njega izlazi? Umiranjem.

Vidite, slikovito rečeno, tjelesna smrt nije “kvar” tkalačkoga stana ili pak kakav “zastoj” na njemu. Smrt, također, nije ni “zamršenje”, niti nešto što bi onemogućilo daljnje tkanje. Smrt nisu ni “škare” koje bi naprasno odjednom odnekud došle i prerezale sve niti. Smrt nije “istrošenost” tkalačkih niti da se više ne bi imalo od čega tkati.

Povlačenje niti…

Smrt je samo ovo… Bog, koji je uz tvoj tkalački stan cijelo vrijeme, i u jednom trenu (samo On zna kada) ljubazno ti priopći da će iz tvoga bijeloga tkanja izvući crnu nit. Samo to. Polako zatim u svoje milosrdne ruke uzme tvoje tkanje, pogleda što si od njega napravio, a zatim kažiprstom i palcem uzme vrh crne niti uz riječi: “Ne boj se! Iz tvoga ću života sada uzeti samo smrt. Ne uzimam ti život. Život ostaje; vječni život. Uzet ću samo smrt.” Pa nježno, najnježnije što se može, povuče crnu nit. Ostane život, sâma bjelina, čista blještava bjelina. Tebi tada, zahvalnom što si konačno od smrti slobodan, postane sasvim jasno kako je to nas Isus svojim uskrsnućem od smrti oslobodio. Naime, pokazao nam je što biva kad Njegov Otac iz bijeloga tkanja izvuče crnu nit.

***

Majka onoga učenika preminula je dva dana poslije toga. Kad sam mu izražavala sućut, rekao je: “Sada je bez crne niti.” Dodala sam: “Svi ćemo jednom biti bez crne niti.” Jer, ponavljam, u umiranju smrt napušta život.

S. Krista Mijatović

IZVORMak br. 7/2018.
Prethodni članakNAPETO I PRAVEDNO U čemu je tajna »krimića«?
Sljedeći članakPOLJSKI VELEPOSLANIK S OPTIMIZMOM GLEDA NA MOGUĆNOSTI HRVATSKE GOSPODARSKE BUDUĆNOSTI »Imamo idealne uvjete za suradnju u energetskom sektoru«