Znate li već za dočeke Nove »na pričuvnom položaju«? Ono, kad oslobodite stan za proslavu mlađih naraštaja, a sami »slavite« gdje vam pruže jednonoćni azil. Ženica mi Jelica i ja to počesmo upoznavati. U rano jutro prvoga dana najnovije 2018. godine vraćamo se, gonjeni svatko svojim sumnjama. Jesu li nam mladi progorjeli novi trosjed, jesu li plafonjeru pretvorili u čašu za »bambus«? I… je li mi bar krevet prazan?! Da počinem nakon »burnog dočeka« kod punca i punice, gdje su se »starci i djeca sitna zuba« odmah po ponoćnom »ispetardiranom« čestitanju povukli u raspoložive krevete, ostavivši mene i Jelicu da na kuhinjskim stolcima dočekamo jutro u malim bračnim razgovorima. Premda opterećeni tako gigantskim brigama, ne mogosmo ne spaziti dragoga Franca kako još u pidžami dolazi do plota, valjda »vidjeti tu novu«.
– Hej, Franc, sretna ti nova! – ljubimo ga. – Kud ćeš, zar si ti jedini Hrvat koji je bez odojka dočekao Novu, pa od gladi tako rano ustaješ? Ili je to baš zbog odojka? Tako te iznenadio želudac da ti ne da spavati? – izmjenjujemo se Jelica i ja u »teorijama zavjere«.
– A ne, ne! Ja ustajem zbog prvih jutarnjih vijesti! – isprsi se Francek tresući mi ruku sa sedam Richterovih stupnjeva.
– Viii… jesti??? – zaprepasti se Jelica pred tako neizlječivim slučajem medijskog poremećaja.
– Je, da! Volim slušati vijesti na Novu godinu – uvjereno će Franc – to je jedini dan kada je i rođenje vijest! Pa doznam da je mali David prva beba u Hrvatskoj 2018., da je neki drugi mali Paolo prvi u Puli, neka Ivana u Osijeku… Sva hrvatska rodilišta se spomene u tim vijestima! Pa to je prava radost, »najdemografskije« vijesti u godini! Sad, istina, i u tim vijestima često zvuči ko da su klinci »opali s kruške« jer uglavnom se ne sjete reći ni kak’ se toj dječici zovu mama i tata, još manje ima li već kojeg bracu ili seku… A opet, i to je bolje nego ovi naši političari kad, tobož’ zabrinuti, trkeljaju o demografiji! – prijeđe Franc u britkiju raščlambu. – Pa mi sve pretvore u neke brojke, kol’ko nas ne bu bilo, kol’ko bi trebalo djece za mirovine, ovo i ono, sve neka »demografija bez obitelji«! Ko da se budu djeca rađala u inkubatoru, u epruveti? Ne razumijem, zašto se plaše reći istinu da je zdrava obitelj prva važna za dobru demografiju? Pa nek’ onda prvo na nju misle! I dadu joj povlastice, i prve stranice, naslovnice! Ne bude ništ’ dok su njima važniji oni »dugini paraderi« i onih par postotaka koji ne znaju bi li u životu htjeli biti muško il’ žensko! Nek’ njima prvo budu važni Stipe i Ana, Domagoj i Katarina, mame i tate koji se muče podižući dvoje, troje il’ četvero… A ne, nego oni meni pune glavu kojekakvim obećanjima i projekcijama! Uz one redovite lijekove protiv raka koje »pronađu« na početku svake nove, sad još i ta umjetna inteligencija. Mobiteli koji će nam postavljati doktorske dijagnoze, auti koji će nas sami od sebe vozati, možda i roboti koji će nam navečer vaditi gebis i stavljati ga u čašu!? A »najoptimističnije« mi je ono, pročital sam, kako je još samo prije desetak godina u nekoj njujorškoj banci radilo 600 dobro plaćenih brokera, a sad su ostala samo dvojica plus 200 računala! Pa se sad ne mogu smiriti i mislim si, gdje je sad onih 598-ero? Jesu li znali rasporediti zaradu ili i oni već kopaju po kontejnerima? Ili su na »koznakojim« drogama, od muke što su postali nepotrebni višak?…
– Joj, Franc… kolike misli u mamurno jutro! – Jelica protisne i mene prema kući potisne.
Moj krevet je bio prazan. Ali glava mi je puna. Započela nova, a ja starim. Ako sam već prestar za demografiju, možda ipak još nisam za zamjensku umjetnu inteligenciju? Ili…? Teško je usnuti ujutro nove godine.
