DO TVOJE ILI MOJE… MIROVINE Zašto Hrvati kasno napuštaju roditeljski dom

Foto: Shutterstock

Jeste čuli ovaj? – na možda posljednjoj »postmisnoj« nedjeljnoj kavici na otvorenom Debeli nas iznova animira novinskim vicevima, vjerojatno »bradatijima« od mene. – Zašto Crnogorci roditelje napuštaju tek kad navrše pune 33 godine?

– Zašto? – pitamo svi samo da bi šala išla dalje.

– Zato što im tek tada roditelji postanu toliko stari da ih više ne mogu hraniti na usta jer im se tresu ruke, i nemaju više dovoljno snage da im nakon vel’ke nužde obrišu… Ha, ha, ha!… – poče se sam gušiti od smijeha.

– Daj prestani, Darko! – prva reagira moja ženica Jelica (podsjećajući me da Debeli doista ima i ime). – Nismo ga čuli, naravno, pa nije moguće da i takve prostačke, etničke, nacionalističke, kakve već šale stavljaju u novine…

– Pa jasno da ga niste čuli kad sam ga sad sam izmislil! Ha, ha, ha! – još slađe se smije moj najprijatelj. – Evo, čitam tu tekstić o tome do koje prosječne dobi mladi ostaju živjeti s roditeljima. Crnogorci do 32,8 godina! Ali… čekaj, čekajte malo… I Hrvati su tu, ne zaostajemo puno, ha, ha! Mi napuštamo mamine skute u prosjeku sa 31,8 godina! Ha, ha, sineki s brkima i kćerkice s prvim »heksnšusima«, ha, ha!

– Ali Hrvati ne čine to zbog lijenosti! – javi se Toma. – Ne ostaju oni zbog komoditeta do svoje trideset i druge sa starcima.

– Nego? – u čuđenju se zapita i njegova Ankica.

– Nego zbog toga što su im roditelji dotad zaposleni! Kad starci odu u mirovinu, to je onda problem, to je signal, alarm za osamostaljivanje. Jer, od penzije ni starci sami za sebe ne mogu preživjeti…

– Pa, ljudi, pa onda ta mirovinska reforma, taj rad do sedamdesete, koji nam naguravaju… – uključim se u »heureka« tonu. – Pa onda je to, zapravo, prava »obiteljska mjera«, da ne velim demografski projekt, za veće obiteljsko zajedništvo, dublju i dugotrajniju međugeneracijsku povezanost među svim članovima… Dajte nam da radimo do stote, za zajedništvo obitelji, da nas djeca nikad ne napuste!

– Ma kaj, pa dobri smo mi Hrvati, dobar je to rezultat, bolji od Crnogoraca! – javlja se ponovno Debeli, koji je u međuvremenu očito dočitao cijeli. – Evo, ne odlazimo od mameka i tateka ni duplo kasnije od Šveđana, koji od kuće odlaze s osamnaest!

– Je, tamo u Švedskoj im se čak i autistična djeca osamostaljuju prije osamnaeste, mo’š si mislit! Bajka o »Pipi Punoj Čarapi«! Lako je odlaziti iz obiteljske kuće kad su te već unaprijed potkožili, »osamostalili« s »punom kesom«! Zafrkavajte se vi – sad će moja Jelica ozbiljno – ali ovdje kod nas, tek kad stari odu u mirovinu, naši »mladi« s četredesetak mogu pomisliti kako bi konačno njihov »rad na ugovor« ili vječno zaposlenje »na određeno« mogli prerasti u trajnu, pravu zaposlenost pa da napokon mogu dignuti i kakav stambeni kredit…

– Pa onda u svom vlastitom stanu, sa svojom djecom, živjeti sretno i dugo, sve do sretne smrti prije prava na odlazak u mirovinu. Čiča miča! – zaključih i razgovor i nedjeljnu kavicu (na račun roditelja).

IZVORGlas Koncila br. 40/2019.
Prethodni članakSDS-ov DOSJE O (NAD)BISKUPU VIKTORU BURIĆU (12) »Organizirano i smišljeno radi se na onemogućavanju i progonu vjere«
Sljedeći članakMUČENIČKA ŽUPA U POTOCIMA RAĐA NOVIM PLODOM Zar roditeljima starost bez unuka, a djeci odrastanje bez bake i djeda?