Ljeto polako završava, a nastupa povratak u školske klupe. No i dalje nije sasvim jasno hoće li čitavo vrijeme škola biti organizirana »uživo« ili online. I pod kojim uvjetima. U proteklih nekoliko tjedana u medijskom je prostoru bilo toliko oprječnih informacija, što uz cjelokupnu situaciju oko koronavirusa stvara dodatnu pomutnju koja još više pojačava osjećaj gubitka kontrole.

Cjelokupno društvo u Hrvatskoj, ali i u cijelom svijetu, u stanju je svojevrsne krize, ne samo zdravstvene nego i gospodarske. U stanjima krize ljudi teže funkcioniraju, izraženiji je osjećaj manjka kontrole nad životom, što dovodi do razvoja osjećaja bespomoćnosti i beznađa. U takvim stanjima sasvim sigurno katastrofični načini izvještavanja o pandemiji nikako ne pridonose uspostavi unutarnjega mira, niti pomažu roditeljima u odluci hoće li poslati dijete u školu ili ne će. Još manje pomažu nedorečene informacije, odnosno informacije koje šalju stručnjaci, odnosno strukture iz mjerodavnih ministarstava. Na roditeljima je velika odgovornost u donošenju vlastitih odluka, osobito onih koje se tiču dobrobiti djeteta.

Nesigurnost prožeta strahom

Teško je u današnje doba pandemije biti roditelj. Mnogi roditelji strahuju od polaska svoje djece u školu, a to je velikim dijelom odraz straha od moguće zaraze djeteta i prenošenja virusa na ostale članove kućanstva. No ni djeca nisu pošteđena osjećaja nesigurnosti jer dijete promatra roditeljske reakcije, vidi i osjeti roditeljsku zabrinutost i ako mu nije dovoljno dobro objašnjeno o čemu je zapravo riječ, vrlo lako i ono može razviti brojne strahove koji su potaknuti strahom od korone. No dijete još uvijek nije dovoljno zrelo da shvati kako je važno održavati fizički razmak, da se ne smije srdačno (što uključuje i socijalnu bliskost) pozdraviti sa svojim školskim prijateljima, da mora nositi masku i redovito prati i dezinficirati ruke. Osim svih školskih pravila i obveza, tu su i epidemiološka pravila koja će morati svladati svako dijete. Stoga se i kod odraslih, ali i kod djece svih uzrasta javljaju brojne emocije, poput tuge, bijesa, straha, tjeskobe i nesigurnosti; a djeca se s takvim emocijama suočavaju na različite načine i na različite ih načine pokazuju. Do sada su se djeca morala suočiti sa zatvaranjem škola, otkazivanjem brojnih događaja poput rođendana, izleta, športskih natjecanja, odvajanjem od prijatelja, baka i djedova, a sad ih čeka jedno novo razdoblje – nova pravila ponašanja koja nikako nisu prirodna i normalna. Roditelji nerijetko navode kako primjećuju promjene u ponašanju djece poput istinske zabrinutosti da će se zaraziti koronavirusom, zabrinutosti za zdravlje roditelja i ostalih članova obitelji.

Oči širom otvorene

Ne tako davno cijela je zemlja bila stavljena u stanje karantene, djeca su većinu svojega vremena provodila u svojim kućama, promatrajući roditelje, osluškujući ih i pokušavajući shvatiti što se događa. S obzirom na to da se vrlo malo znalo o samoj bolesti i virusu, većinom su se pratile vijesti i medijska izvještavanja kako bi se dobila informacija i stekao uvid koliko je virus zaista opasan i o kakvoj je bolesti riječ. Dijete je promatrajući roditelje, koji su zasigurno bili ustrašeni, stvaralo određenu sliku o toj situaciji, a roditelji i njihove emocionalne reakcije za njih su bili jedini relevantan podatak o tome što se zapravo događa.

Strah koji se uvukao u gotovo sve pore obiteljskoga funkcioniranja uvelike se reflektira i na emocionalna stanja djeteta; dijete može postati tvrdoglavo, anksiozno, uplašeno, ljutito, uznemireno, tužno, agresivno. Roditelj je model po kojem dijete uči i stječe sve potrebne socijalne vještine i načine nošenja s problemima i sa stresom. A s obzirom na to da su medijska izvještavanja, osobito na početku proglašenja pandemije, dodatno podgrijala osjećaj straha, ne treba čuditi to što pojedina djeca postaju regresivnija u svojem ponašanju.

Roditelji često s dobrom namjerom izbjegavaju razgovarati o negativnim emocijama, smatrajući da na taj način štite dijete – pri čemu se postiže upravo suprotan učinak. Izbjegavanje razgovora o pandemiji i emocijama koje ju prate može dovesti do toga da emocije postanu još snažnije i dugotrajnije. Stoga je iznimno važno da roditelji razgovaraju s djecom o trenutačnoj situaciji, da ne prenose vlastite strahove na dječje funkcioniranje, nego da objasne djeci što se trenutačno događa, dajući onu količinu informacija koju dijete s obzirom na svoju dob može shvatiti. Važno je djetetu na razumljiv način objasniti kako se zaštititi od moguće zaraze, pokazati mu što roditelj čini kako bi se zaštitio i dati mu dovoljno vremena da obradi sve informacije; potrebno je učiti ih kritičkomu promišljanju i koliko je važno naći valjane, provjerene i pouzdane informacije kako se ne bi razvili strahovi i fobije. Jedna od važnih zadaća roditelja jest i zaštiti dijete od medijskoga prostora koji vrvi »katastrofama i kataklizmama«. Uvijek sve prođe, pa će tako proći i ova situacija. Na sreću, nevolje ne traju zauvijek.


 

Većina ljudi osjeća ljubav, radost, sreću, zadovoljstvo i druge pozitivne emocije koje omogućavaju napredak, osobni rast, užitak. No ljudi nisu lišeni i takozvanih negativnih i neugodnih emocija koje sputavaju, otežavaju djelovanje, pasiviziraju pojedinca, i koje su često zaslužne za iracionalno ponašanje.

Strah predstavlja jednu od neugodnih emocija, koja je primarna, urođena, s kojom se svaki čovjek rađa. Strah je negativni osjećaj koji osoba doživljava kad vidi ili jednostavno očekuje opasnost, bez obzira na to je li ta opasnost realna, stvarna ili je iracionalna. Iako je strah neugodna emocija i većinom ljudi izbjegavaju situacije koje u njima bude osjećaj straha, strah zapravo ima zaštitnu funkciju jer dovodi cijeli organizam u stanje pripravnosti kako bi se osoba mogla suočiti s izvorom straha.

Od korisnoga do razarajućega straha

Realan, normalan strah omogućava ljudima izbjeći situacije koje mogu biti pogubne za život. Tako strah sprječava ljude da nepažljivo prelaze cestu, da se izlažu situacijama koje mogu narušiti njihov psihofizički integritet i tako ih štite od realnih izvora opasnosti. Takav je strah prirodan, normalan i poželjan. Iako je strah neugodna emocija i većinom bi ga ljudi željeli na sve moguće načine ukloniti, uklanjanje straha isto je kao da tko želi uništiti kućni protupožarni alarm jer ponekad pušta glasne i iritantne glasove – a koliko je puta samo spasio osobu od potencijalne opasnosti. Osjećaj straha nikako nije znak slabosti, a nedostatak straha može ukazivati na određena ozbiljna oštećenja mozga. Strah dolazi u brojnim nijansama – od blagoga pa sve do paralizirajućega. Međutim, kronični stres, osjećaj napetosti, stalna briga i svakodnevna nesigurnost mogu tiho, gotovo pa šuljajući se, ozbiljno našteti tjelesnomu i psihičkomu zdravlju osobe.

Gubitak kontrole i stalni izvor stresa

No osim takozvanoga normalnoga, prirodnoga i poželjnoga straha, postoji i druga vrsta straha koja je nepoželjna i neprirodna – a to je psihološki strah koji nastaje kao posljedica misli i neugodnih i zastrašujućih mentalnih slika koje su vezane uz prošlost ili uz budućnost. Takav strah stalni je izvor stresa koji čovjeka drži u pojačanoj budnosti, napetosti, a često se javlja kao posljedica prošlih neuspjeha, bolesti, osobnih i društvenih kriza, vjerovanja da osoba nema kontrolu nad situacijom i da nema dostatnih mogućnosti i sposobnosti oduprijeti se neugodnim i prijetećim situacijama.

Ustrojstvo društva i mjere ponašanja mogu biti izvor brojnih strahova poput straha od gubitka posla, neimaštine, materijalne ugroženosti, gubitka položaja u društvu, straha od bolesti, smrti, gubitka voljenih osoba i slično.

Izvori straha mogu se naći u neznanju jer nepoznavanje nečega i nejasne situacije sasvim su sigurno veliki generator straha. Neznanje ostavlja dovoljno prostora za razne špekulacije i otežava stvaranje pravih i zdravih načina suočavanja s problemima. Kad osoba ne poznaje dovoljno svojega »neprijatelja«, tada strah vlada, a kad strah vlada, razum i realnost padaju u drugi plan.

Strah iz neznanja i gubitak kontrole

Ljudi su skloni precjenjivati opasnosti kad se dogode nove situacije, a što je manje znanje o određenoj prijetnji, strah je veći, kao i osjećaj neizvjesnosti. U tim situacijama često se javlja potreba pojedinca da ponovno uspostavi osjećaj kontrole. Općenito, ljudi veću pozornost pridaju lošim i negativnim informacijama, osjetljiviji su na neugodne i loše vijesti koje su ključne za preživljavanje, pri tome zanemarujući objektivnost situacije i pokušaj dobivanja realnijega uvida u stanje.

Iako je strah neugodna emocija i većinom bi ga ljudi željeli na sve moguće načine ukloniti, uklanjanje straha isto je kao da tko želi uništiti kućni protupožarni alarm jer ponekad pušta glasne i iritantne glasove

Kako ne razviti strah od budućnosti, strah od neizvjesnosti koju nosi budućnost kad su normalne pojave prikazane kao iznimno opasne, kad je većina medijskoga prostora posvećena negativnosti, kad se u doba pandemije više pozornosti posvećuje broju oboljelih, a tek se ovlaš spomene koliko se ljudi oporavilo i uspješno izborilo s bolešću? Kako ne razviti strah od budućnosti kad medijskim prostorom dominiraju neuspjesi, kad je pojedinac većinu svojega vremena izložen informacijama koje nikako ne dovode do osjećaja zadovoljstva i ispunjenosti? Malotko je svjestan činjenice da strah, a osobito strah od budućnosti s lakoćom preuzima kontrolu nad životima, čineći čovjeka glumcem u loše režiranom filmu i dovodeći do toga da osoba ne poduzima gotovo ništa kako bi živjela život punim plućima, u trenutku, a ne u budućnosti koja tek treba doći.

Zdrav razum pravo je oružje kojim se osoba treba boriti protiv straha; ljudi danas žive duže i relativno kvalitetnije nego prije. Postoje i uvijek će postojati stvari koje osoba ne će moći kontrolirati; uvijek će postojati opasnosti koje će izazivati strah i dovoditi do stanja anksioznosti. No jesu li te opasnosti stvarne ili se samo radi o nametnutom osjećaju, pitanje je na koje svaka osoba za sebe treba pronaći odgovor. Težnja čovjeka da bude bez straha jest iluzija, jer strah je nužan preduvjet kako bi se osoba zaštitila, i hrabar čovjek nije onaj tko ne osjeća strah nego onaj tko se suočio s vlastitim strahovima i učinio da strah radi za njegovu dobrobit, a ne na njegovu štetu. Koliko god se neka situacija činila zastrašujućom, važno je sagledati cjelokupnu situaciju. Jer cjelokupnim sagledavanjem u obzir se uzima i druga strana medalje, koja demantira tu nametnutu katastrofu.

Ljudi koji razgovore započinju negativnim vibracijama pesimistični su ljudi i žrtve su vlastitoga pesimizma, koji pokušavaju proširiti na svoju okolinu. I upravo su to pojedinci koji bez imalo kritičkoga razmišljanja bezuvjetno vjeruju medijskim napisima, dopuštajući da im takva slika iskrivljene realnosti postane svakodnevica i ultimativna istina. Dostojanstveno živjeti uključuje pobjedu nad strahom, jer strah paralizira, onemogućava racionalno promišljanje i u konačnici dovodi do osjećaja bespomoćnosti i beznađa. A to nikako ne znači živjeti punim plućima.

Odbacivanje tamnih naočala

Jedino čega se čovjek treba bojati jest kultura straha, koja sve više obilježava svakodnevni život. Život je obojen različitim bojama, od sumornih pa do veselih koje dižu raspoloženje; no ljudi su češće skloni promatrati život kroz tamne naočale, doživljavajući većinu događaja lošijima nego što oni u zbilji jesu. Budućnost je nedvojbeno neizvjesna, ali neizvjesnost nije nužno negativna; u budućnosti će svi ljudi barem jednom biti povrijeđeni i njihovi planovi ne će teći zamišljenim tijekom, ali to ne znači da se zbog toga treba panično bojati.

U trenutku kad se osoba suoči s vlastitim strahovima, strah prestaje postojati, osoba postaje slobodna i rasterećena, manje osjetljiva na utjecaje okoline, spremna kritički se osvrnuti na stvari i događaje koji ju okružuju. A do tada je zarobljenik vanjskih, nametnutih stajališta.

Jedino čega se čovjek treba bojati jest kultura straha

Vrijeme pandemije koronavirusne bolesti praćeno je velikim nepoznavanjem situacije u kojoj se našao cijeli svijet i kao takvo predstavlja izvor straha. Sve ono što se do sada smatralo uobičajenim, sada postaje potencijalno opasno, što pojedinca može dovesti u stanje zbunjenosti – što se smije, a što ne smije; što je poželjno, a što nepoželjno; što sve može dovesti do toga da se osoba zarazi, ali i da svojim ponašanjem zarazi svoje bližnje. Strah kao reakcija na novu situaciju sasvim je opravdan osjećaj, pa čak i jednim dijelom poželjan jer potiče osobu na pojačani oprez, i time ju štiti od mogućih neželjenih ishoda. No kad strah preraste u paniku, odnosno kad strah postane toliko intenzivan da paralizira osobu u normalnom svakodnevnom djelovanju, tada takav strah »ne radi« u korist osobe i on nije odraz stvarnoga rizika nego je odraz osobnoga doživljaja situacije i nerijetko dovede do razvoja anksioznosti, napadaja panike praćenoga pojavom negativnih i crnih misli – koje opet s druge strane pojačavaju taj strah i paniku, i tako se vrte u začaranom krugu.

Strah – aktivator psiholoških problema

Danas, kad se znatno više zna o virusu, većinom se ističu one informacije koje podižu razinu straha, a manje se daje na važnosti porukama kako se zaštiti, kako se ponašati u novonastaloj situaciji. Upravo izazvani strah utječe na to kako će tko reagirati na medijske prikaze koronasituacije, a osobito su pogođene osjetljivije skupine ljudi poput starijih osoba, kroničnih bolesnika, bolesnika s određenim psihičkim poteškoćama. Takvo širenje straha ne pogađa samo osjetljive skupine, nego dovodi i do pojačanoga rizika od narušavanja psihičkoga zdravlja pojedinaca i razvoja brojnih negativnih emocionalnih stanja i psihičkih poremećaja i bolesti poput anksioznosti i depresije. Jednom aktivirani strah pogoduje zanemarivanju informacija kojima je cilj smiriti pojedince i društvo u cjelini.

Strah kao unosna medijska roba

Veliku ulogu u stvaranju intenzivnoga straha imaju mediji. Danas, u vrijeme brzoga širenja informacija i njihove velike dostupnosti, mediji vrlo jednostavno mogu oblikovati javno mišljenje, uspostaviti određene stavove kao »neprijeporne istine«, pružiti samo one informacije ili dovoljno dobro istaknuti vijesti koje kod ljudi izazivaju pojačani strah.

Strah je roba koju mediji s velikom lakoćom »prodaju« svakomu pojedincu, bez prevelikoga ulaganja, rabeći psihologijske zakonitosti o funkcioniranju čovjeka koje im omogućavaju da stvore paniku i tako drže pojedinca u neizvjesnosti. Od trenutka izbijanja pandemije uzrokovane koronavirusom, mediji su mnogo puta odigrali veliku ulogu u stvaranju panike. Umjesto da uloga medija bude pružanje relevantnih informacija koje mogu pojedincu pomoći da se što bolje snađe u novonastaloj situaciji, većina medija izazvala je neviđeni strah kod pojedinaca koji više nisu bili »u stanju« čuti objektivne informacije koje su davali stručnjaci. Kao rezultat nepromišljenoga izvještavanja javila su se panična i nepromišljena ponašanja koja su rezultirala time da su pojedinci nekontrolirano i neracionalno počeli kupovati iznimno velike količine namirnica. Bilo je dovoljno pogledati police u trgovinama kako zjape prazne kao da su ih poharala četiri jahača apokalipse, a kupiti brašno ili kvasac (o toaletnom papiru ne treba se ni govoriti), bilo je pravo umijeće. Na društvenim mrežama dijelile su se informacije kada je pojedina trgovina dobila neki od navedenih artikala, ljudi su donosili »strateške« odluke tko će i kada ići u trgovinu u kojoj se očekuje određeni proizvod. Rijetko tko je dijelio objektivne informacije koje bi mogle pomoći boljemu razumijevanju virusa i njegova širenja. Ne smije se zaboraviti da je većina medija izvještavala o broju umrlih u Italiji, a tek su rijetki informirali ljude o broju izliječenih, podižući dodatno paniku i držeći ljude u velikom strahu. I naravno, sve je to bilo popraćeno zastrašujućim slikama ljesova. I tko može ostati na to imun? Rijetki su pojedinci koji su pokušavali doći i do onih objektivnih informacija koje su omogućavale uspostavu određenoga stupanj kontrole nad situacijom.

Prognoziranje »napada« nevidljivoga neprijatelja

Nažalost, filozofija straha potrošna je roba koja prodaje novine, koja podiže čitanost, donoseći »ekskluzivu« onomu mediju koji je prvi objavio »zastrašujuću informaciju« poput one da će biti pljuskova i grmljavinskoga nevremena i da je izdan crveni meteoalarm i da je najbolje da nitko živ ne izlazi iz svojih domova jer tko zna što bi se moglo dogoditi. Bombastične objave kako se očekuje snijeg zimi, toplo i vruće vrijeme ljeti, izazivaju u najboljem slučaju nelagodu, ako ne i strah. Ne tako davno, prognozi je bio cilj informirati kako bi se ljudi mogli pripremiti u pogledu nekih aktivnosti, kako se odjenuti i treba li toga dana krenuti na put ili ga odgoditi; a danas slikoviti prikazi s gotovo paničnim tekstovima o tome kakvo nas vrijeme očekuje kao da čovjeka pripremaju na »napad« nevidljivoga neprijatelja, podižući razinu napetosti i zabrinutosti koja će neminovno dovesti do razvoja osjećaja nelagode i straha. S druge strane, pozitivne i lijepe vijesti i informacije nisu predmet interesa većine čitatelja, one često ostaju nezamijećene pa tako i nezapamćene.

Svijet je ipak sigurnije mjesto

Internet je omogućio ljudima da u svakom trenutku mogu dobiti informaciju o tome što se događa u bilo kojem dijelu svijeta. U gotovo realnom vremenu mogu se vidjeti sukobi zaraćenih strana, nemiri na ulicama pojedinih gradova, teroristički napadi, patnje ljudi u bilo kojem dijelu svijeta. I tko bi normalan mogao ostati imun na takve stvari? I kako ostati ravnodušan na klimatske promjene poput uragana, cunamija koji su sravnili čitava naselja? Stoga je teško oduprijeti se strahu u svijetu u kojem ljudi žive. A kad taj strah još dodatno pojačavaju načini medijskih izvještavanja, ne može se ne steći dojam da je zaista sve oko nas crno, neizvjesno, zastrašujuće. Osobito u situacijama kada se pojedinačne nevolje i nesreće uopćuju, generaliziraju, nadasve kataklizmično prikazuju kao da su zahvatili sve pore društva i kao da će se neizbježno dogoditi svakomu pojedincu. Budući da je strah urođen, medijsko izvještavanje koje igra na kartu straha zasigurno donosi određenu dobrobit, ali nikako ne javnosti nego onima koji izvještavaju na takav način, privlačeći sve veći broj čitatelja. A veći broj čitatelja znači i veći broj oglašivača, koji zasigurno zajedno s medijima profitiraju na ljudskom strahu. No ako se realno sagleda situacija, svijet je danas daleko manje opasno mjesto nego što je bio prije, iako je pojedinac okružen porukama koje ga uvjeravaju u suprotno. Širenje straha kao snažna alatka današnjih pojedinih medijskih izvještavanja čini pojedinca ranjivim, a njegova ponašanja koja su posljedica upravo toga »izazvanoga« straha mogu ostaviti dojam da opasnost vreba iz svakoga područja života. Dovoljno je otvoriti bilo koji portal ili pogledati naslovnice pojedinih tiskanih medija i svatko može vidjeti da je samo loša vijest dobra vijest. Jer zaista, rijetko tko će komentirati uspjehe, napore pojedinaca koji su doveli do boljitka i pozitivnih društvenih promjena. Pa čak i kad se takvim događajima dadne dovoljno medijskoga prostora; većinom su komentari čitatelja negativni ili čak omalovažavajući, takvi kojima se pokušava diskreditirati nečiji uspjeh. Moglo bi se reći da su u društvu zavladali kolektivni pesimizam i nepovjerenje.