Socijalnu britansku dramu »Ja, Daniel Blake« doista bi trebao svatko pogledati. Taj je film, prema originalnom scenariju Paula Lavertyja, režirao izvrstan britanski redatelj Ken Loach, koji je u svim svojima filmovima pokazao iznimnu socijalnu osjetljivost i društveni angažman. Nagrađen je »Zlatnom palmom« za najbolji film lani na festivalu u Cannesu, gdje je dobio i posebno priznanje Ekumenskoga žirija, a među ostalim brojnim nagradama ističe se BAFTA za najbolji britanski film, francuski »Cesar« za najbolji strani film te nagrada Europske filmske akademije Kenu Loachu za hrabrost prikazivanja osjetljive teme koju se inače prešućuje.
U filmu je riječ o tome kako država svjesno svojom birokracijom uništava ljude, konkretno maloga čovjeka, što je prikazano u slučaju likova Daniela Blakea (Johns) te Katie (Squires) i njezine djece Daisy i Dylana. No to nije samo u Velikoj Britaniji, nego u mnogim zemljama, uključujući nažalost i našu. Upravo zbog vrlo sličnoga iskustva mnogih ljudi iz različitih zemalja veoma je često u prikazima filma napisano: »Svi smo mi Daniel Blake«. Usto, pokazano je kako je i doslovce i u prenesenom značenju točna izreka: »Sit gladnu ne vjeruje.«
Radnja se zbiva u gradiću Newcastleu. Stolar Daniel Blake jedva je preživio srčani udar pa ne smije raditi, a država mu birokracijom na užasan način sprječava sva prava. U sličnoj je situaciji samohrana majka Katie. Upoznaju se slučajno u zavodu za zapošljavanje, koji posebno ponižava ljude. Daniel, iako i sam u nevolji, pomaže njoj i njezinoj djeci koliko god može. U trenutku očaja piše grafite koji izazivaju odobrenje običnih ljudi, ali okrutnost države je jača… Gluma je vrlo uvjerljiva, a redateljski i snimateljski pristup dokumentaristički, što još više izaziva suosjećanje gledatelja.
