PRODAJA GRAĐANSKIH PRAVA Ekonomski prognanici iliti o licemjerju

ZAŠTO DOBIT I NOVCI SMIJU PRIJEĆI GRANICE, A LJUDI NE

Foto: Shutterstock
Umjesto da im ponude komad zemlje, u najmanje 13 država Europske unije strancima se prodaju građanska prava, nude osobne iskaznice ili putovnica – za novce

Tko god je proveo nekoliko dana u kampu Opatovac u vrijeme kad je prošle godine onuda prolazio val migranata, zna da većina tih ljudi nisu bili ratne izbjeglice nego ekonomski migranti. Zato je u svojoj srži njihov problem ekonomske naravi (za cjepidlake: ekonomsko-političke). Podosta ima signala koji ukazuju na to da bi novi val mogao opet krenuti. Tad bi se opet moralo dogoditi nevoljko suočavanje s kolektivnom dramom i često neudovoljivim ultimatumom: odnositi se humano prema svakomu bližnjemu, bez obzira na to tko je i što je, u situaciji kad se bližnji broje u tisućama, desetcima tisuća, stotinama tisuća. A čovjek ima samo dvije ruke.
Prvi je korijen svega ekonomsko-politička nejednakost. U Europskoj uniji gotovo da se živi u raju: normalno je imati građanska prava, slobode kretanja, mišljenja, vjeroispovijesti; normalno je ne živjeti u ratu; normalno je tražiti jednakost pred zakonom i spolnu ravnopravnost, normalno je imati politički sustav bez krvavih prevrata; normalno je imati izobilje pitke i tople vode; normalno je imati higijenski sanitarni čvor unutar doma; normalno je imati zdravstveno osiguranje i »besplatne« (na teret poreznih obveznika) zdravstvene usluge, bar one uobičajene i najčešće; normalno je da će država osigurati da se ne živi na ulici (pa će sad osigurati i da se banka ne smije naplaćivati iz nekretnine koja je kupljena kreditom te banke, a koji se ne vraća); normalno je da svi imaju pristup obrazovanju – štoviše – normalno je osigurati i visokoškolsko obrazovanje dobrim učenicima na teret poreznih obveznika; normalno je imati mirovinsko osiguranje i zube u starosti; normalno je noću šetati bez straha; normalno je imati posao koji se toliko plaća da si čovjek može priuštiti grijanu i suhu nekretninu, hrane na bacanje, dobar auto, brzi internet i noviji pametni telefon. K tomu je nekima na Jadranu normalno i raditi dva do tri mjeseca u godini, a ostalih devet rogoboriti protiv države. Kad se bilo koja od prethodnih normalnosti ugrozi, građani imaju pravo na prosvjede. I normalno je slobodno prosvjedovati. Nažalost, mnogima je normalno i zabraniti da oni s druge strane za sebe traže ono što je domaćima normalno. Prema tim »drugima« postalo je normalno podići zidove s bodljikavom žicom.
Većina ljudi u svijetu živi u uvjetima koji bi građanima zapadnoga svijeta bili nepodnošljivi, nenormalni. Čovjek ne bira iz čije će se utrobe roditi, no ako se rodi na zapadu smatra da je to njegova osobna zasluga. Potom, kad odraste, omeđit će i otca i majku te reći: moje!, to sam ja napravio. Ukamaćivat će bogatstvo, na puno će dodati još više, a pritom će koristiti i resurse onih koji se nisu »zaslužili« roditi pod sretnom zvijezdom. I onda će se čudom čuditi kad mu na prag dođu tisuće onih koji bi htjeli barem dio onoga što je njemu normalno. Odakle im pravo?!
Pitanje ekonomskih migranata nikad nije bilo aktualnije. Trump, američki kandidat za predsjednika, želi privući glasove najavljujući zid na granici s Meksikom. Orban je svoj već podigao. Sve dok Erdogan drži pod kontrolom masu nesretnika koji bi htjeli za Europu, Merkel i ostali prave se slijepi pred glasovima o njegovoj diktaturi i čistkama. Zastrašeni (i) migrantima Britanci su pobjegli iz Europske unije. Na mostu preko Dunava Hrvatska je pripremila brklju.
Normalno je bojati se nepoznatoga, stranoga. Pitanje je mogu li se, hoće li se, i žele li se uopće svi ti stranci integrirati u europsko društvo. No čega se to političke elite najviše boje kod migranata? Od čega strahuju? Od toga što su muslimani? Što imaju snažan natalitet pa bi domaćine za nekoliko generacija učinili manjinom? U njima vide potencijalne teroriste? Ljude koji su civilizacijski toliko različiti da se nikad ne bi mogli ili htjeli uklopiti u naš pojam normalnoga? Ne, ne, ne. Ništa od toga čini se da nije problem. Problem je u tome što nemaju novca. Čovjek je čovjek jedino ako ima novca: kad ima, posve je nebitno je li crn, žut, musliman ili klingonac. Jer svaka druga članica EU-a uredno i »normalno« prodaje građanska prava bez ikakvih predrasuda, bez ograda i zaprjeka, bilo komu tko ima novca; i crnom muslimanu, i žutom hindusu. S jedne strane za uboge je pripremljena žilet-žica, a s druge za bogate crveni tepih. A da bi licemjerje bilo potpuno, valja primijetiti da najatraktivniju ponudu na meniju građanskih prava nudi konzervativna vlada države koja je podigla najviše zidove: Mađarska.

1
2
3
4
5
IZVORPrilika br. 11/2016.
Prethodni članakNeobično lijepo vjenčanje
Sljedeći članakNastupa li sada »amerikanizacija« Amerike?