Dok oko »hrvatskoga Božića« kao vijenca spletena od vjere, povijesti i tradicije u javnosti nema mnogo spora, »hrvatski Uskrs« mnogo je problematičnije pitanje. Ne s vjerskoga ni s tradicijskoga gledišta koliko s povijesnoga: jer malo će tko osporiti da je hrvatska povjesnica stoljetni niz korizma i križnih putova. Ta stvarnost nesumnjivo potkrjepljuje uvjerenje da je svaka usporedba povijesti naroda i povijesti spasenja teška zabluda. Ipak – pod uvjetom da se nadiđe mnogoput viđeno i mnogostruko pogubno podvrgavanje evanđelja ethnosu – ugradnja vlastitoga identiteta u evanđelje nalog je samoga Uskrsnuloga: »Učinite sve narode mojim učenicima!« Tim više se o Uskrsu vrijedi zapitati ima li što uskrsno u hrvatskoj povijesti. Teško bi bilo pronaći prikladnijega sugovornika za to pitanje od onoga tko je svojim historiografskim radovima obuhvatio i drevno i nedavno, i sveto i svjetovno. A upravo je takav sugovornik fra Gabrijel Hrvatin Jurišić, kojemu je o 90. rođendanu posvećeno i slavljeničko izdanje zbornika Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja »Kačić«, čijim je urednikom već pola stoljeća.
Franjevac koji i dalje neumorno djeluje u sinjskom samostanu i vlastitu povijest promatra pod uskrsnim svjetlom. »Svaki je ljudski život veliki Božji dar. Pa tako i moj: moji roditelji i moje školovanje, moj poziv i moji talenti, čak i ono što se čini pogubno, a zapravo je stuba kojom se može krenuti naviše. Mojega župnika u Baškoj Vodi fra Petra Pavišu 1943. ubili su partizani. Bilo mu je samo trideset i pet godina. Tako je bilo u čitavoj Provinciji Presvetoga Otkupitelja, koja je u ratu i poraću izgubila četrdesetak braće, a u Otoku je čak jedan partizan stradao od ruke svojega suborca jer nije htio ubiti franjevca. Činilo se da je sudbina zapečaćena kada je 1945. zatvorena i Franjevačka gimnazija. Ali braća se nisu dala. Okupila su na školovanje nas 18 momčića od Neretve do Zrmanje, a ubrzo je gimnazija narasla toliko da su neki razredi iz Sinja morali biti izmješteni u Makarsku i Zagreb. U takvim nemogućim uvjetima rođeno je moje zvanje. I iz te nevolje uskrsnula je i naša provincija«, sažima o. Jurišić.
U korijenima toga uskrsnuća nesumnjivo je mučenička krv franjevaca – slično kao što je zalog uskrsnuća hrvatskoga duha krv brojnih mučenika koje je sugovornik uvrstio u svoj kalendar hrvatskih Božjih ugodnika. »Povijest Hrvatske često je bila povijest nepravde – od Turaka do Tita. Ne samo da te nepravde nisu ispravljene, nego nisu ni priznate, te su i brojni naši sveti sunarodnjaci kao žrtve nepravde ostali nepriznati, a onda nam i postali nepoznati. Ne može se poreći ni zanemarivanje biskupa, koji su nam kroz stoljeća mahom pristizali iz inozemstva. Tako smo došli do paradoksa: na velik broj osoba na glasu svetosti – njih više od osamsto – imamo tek tri proglašena svetca.
No kanonizacija je tek kruna svetosti. Sveti se i bez nje mogu štovati, ali prvo ih valja upoznati. Zato sam želio uskrisiti spomen na sve te zaboravljene likove, barem da im se objelodane imena i prezimena. Više od toga ne ću stići.«
Neizbježno je pitanje kako objasniti da je teret tolikih uskrsnika zapao obična franjevca. »S jedne je strane naš sustav, u kojem se i dalje bez zadrške veličaju zločinci. Tu za svetost nema mjesta. S druge je strane naša vlastita nebriga, zbog koje ni danas na razini biskupske konferencije nemamo tijelo koje bi se time bavilo. Većina toga prepuštena je pojedincima, a često to nije posao za pojedinca. Primjerice, u Sinju se svake godine u rujnu slavi misa za dvadeset dvojicu franjevačkih mučenika iz Cetinjske krajine. A što je tek s tisućama nevinih žrtava križnoga puta? I oni su naši mučenici jednako kao i sv. Nikola Tavelić, jednako kao i bl. Alojzije Stepinac. Njihova žrtva iz perspektive sadašnjosti može nam se učiniti uzaludnom. Ali oni tako nisu razmišljali. Čovjek koji svjesno daje svoj život svjedoči da je Bog gospodar života. A takvo svjedočanstvo može dati samo onaj tko vjeruje da Bog po njemu ostvaruje neki veći naum. Naum uskrsnuća.«
Takvu motivaciju valja prepoznati i kod sedamsto vojnika koji su 1715. branili Sinj od najezde desetaka tisuća turskih vojnika, tumači o. Jurišić. »Znali su da bi njihova predaja Turcima otvorila put do Splita, Trogira, Šibenika i Zadra. No jednako su tako znali da sami ne mogu pobijediti: toga 14. kolovoza Turci su u velikom jurišu već bili zapalili crkvu i zabili barjak na sinjske zidine. Stoga, nakon što je Mustafa-paša Ćelić naredio povlačenje, Sinjani pobjedu nisu pripisali sebi: znali su da je to Gospin dar. Čak je i zapovjednik Zorzi Balbi zapisao da je slobodu i pobjedu dala Bezgrješna Djevica na dan svojega uznesenja. Na takvu nas uskrsnu nadu i danas potiče Gospina kruna, za koju su sinjski časnici već od svoje prve plaće skupili 80 cekina. Pravu slobodu i pravu pobjedu nikad ne donosi sila i vojska. Donosi je vjera u Boga i ljubav za bližnjega.«
– Jedan od likova hrvatske povijesti koji su najdublje isprepleli pouzdanje u uskrsnuloga Boga i revnost za uskrsnuće čovjeka bio je fra Andrija Kačić Miošić, kojemu je fra Gabrijel Hrvatin Jurišić posvetio mnoge radove u zborniku koji nosi njegovo ime. »Objavivši prvi dio svojega filozofskoga priručnika ‘Elementa peripathetica’, Kačić je uvidio da knjiga koje na latinskom pišu filozofi poput njega u Europi ima na tisuće, a hrvatski narod o sebi na svojem jeziku nema gotovo ništa. Stoga se pothvatio na narodnom jeziku opjevati sve velike ljude hrvatske povijesti i pritom već u 18. stoljeću sačuvao spomen na 80 svetaca ‘slovinskoga’ roda. Da Kačić to čini s nakanom svojevrsnoga duhovnoga uskrsnuća Hrvatske, pokazuje njegova ‘Pisma prva od vitezova ungarskih i hrvatskih’. Taj segment ‘Razgovora ugodnoga’ Kačić iz Zaostroga, koji je pod mletačkom upravom, posvećuje ‘prisvitloj gospodi zagrebskoj’, koji su pod vlašću Austrije, i to u doba kada većina ‘Ungarske i Hrvatske’ tavori pod Turcima! No Kačić nije čovjek nekoga papirnatoga uskrsnuća. On je 1760. i umro od upale pluća koju je zaradio jer ga je uhvatilo nevrijeme dok se Neretvom vraćao iz prošnje u kojoj je pomagao dvjema siromašnim obiteljima. Dati život za koricu kruha gladnoj djeci – ima li u kojoj smrti više Uskrsa?«
