GENERALNI VIKAR FRANJEVACA TREĆOREDACA FRA SEAN SHERIDAN Nedopustivo je da političari tumače crkveni nauk

Snimio: B. Čović | Fra Sean Sheridan
»Američko udruženje sveučilišnih nastavnika«, koje se svako malo oglašava o pitanju akademskih sloboda, jednom je prilikom čak predlagalo da vjerska sveučilišta ne bi trebalo priznavati kao prava sveučilišta jer dopuštaju da se vjera provlači kroz diskusije u nastavi

Premda posljednjih nekoliko godina jačaju glasovi o jednoumlju akademske zajednice u inozemstvu i prevlasti intelektualne ljevice na uglednim sveučilištima, rijetke su prilike u kojima hrvatski čitatelji mogu doznati više o tim zbivanjima iz prve ruke. Sugovornik Glasa Koncila ima dugogodišnje iskustvo rada u američkom sustavu visokoga obrazovanja, no u Hrvatskoj se našao drugom nakanom. Naime, fra Sean Sheridan kao generalni vikar franjevaca trećoredaca od sredine siječnja u sklopu svoga kanonskoga pohoda obilazi redovničku subraću u krajevima Lijepe Naše. Dio njegovih redovitih aktivnosti bio je i susret s mjesnim (nad)biskupima, a nakon Zadra, Splita, Rijeke, Krka i Gospića, 12. veljače susreo se i sa zagrebačkim nadbiskupom kardinalom Josipom Bozanićem. Zamolili smo o. Sheridana da u zgusnutu rasporedu rezervira barem sat vremena za intervju Glasu Koncila. O delikatnim temama suvremenoga sveučilišta, utjecaju akademske zajednice na nametanje »propobačajnih« i LGBT politika te duhovnoj krizi Zapada spremno je iznio svoja iskustva.

Dragi fra Seane, dobrodošli u Glas Koncila! S obzirom na to da ste u sklopu svoga kanonskoga pohoda obišli dobar dio Crkve u Hrvata, možda bi bilo prigodno razgovor započeti s nekim Vašim dojmovima…

Zahvalan sam što ste mi predložili intervju i veliki je blagoslov govoriti o Crkvi i ljudima općenito u Hrvatskoj. Prvi sam put u Hrvatskoj i za vrijeme moga boravka primio sam od ljudi brojne znakove dobrodošlice. U gotovo četiri tjedna upoznao sam brojne vjernike laike, svećenike, (nad)biskupe, a posjetili smo i vašega nadbiskupa, kardinala Josipa Bozanića. Koliko sam mogao shvatiti, topla dobrodošlica dio je tradicije u hrvatskom narodu. Moram dodati da je svaki obrok koji sam jeo u Hrvatskoj bio domaći. To je veliki ponos Hrvata – sve se priprema kod kuće i mnogi to rado ističu. Sve u svemu bilo je vrlo ugodno.

Posebno su me se dojmile povijesne crkve u Hrvatskoj, koje na ovim prostorima postoje stotinama, pa i tisućama godina, i u kojima se euharistija slavi svakoga dana. Riječ je o dugom kontinuitetu slavljenja toga sakramenta. U Sjedinjenim Državama toga nema. Naše su crkve najviše 200 ili 300 godina stare

Posebno su me se dojmile povijesne crkve u Hrvatskoj, koje na ovim prostorima postoje stotinama, pa i tisućama godina, i u kojima se euharistija slavi svakoga dana. Riječ je o dugom kontinuitetu slavljenja toga sakramenta. U Sjedinjenim Državama toga nema. Naše su crkve najviše 200 ili 300 godina stare. Također, vidjeti kako su ljudi u Hrvatskoj ojačani euharistijom i drugim sakramentima vrlo je poticajno i to se odražava u načinu na koji ljudi žive. Jasno je da je Hrvatima vjera vrlo važna i da ih upravo vjera nosi kroz različita i izazovna vremena, pa i kad uzmemo nedavnu povijest – potrese ili, ako se vratimo ranije, na ratne godine koje su utjecale na Hrvatsku. Kroz sve te izazove nosila ih je vjera i spoznaja da će Bog uvijek biti tu za njih, da ih vodi. To je vrlo inspirativno.

Pisali ste o tome kako je glasoviti apel pape Ivana Pavla II. »Ne bojte se!« utjecao na Vas osobno i oblikovao Vas u svećeničkom pozivu. Danas, kada se često čini da je pandemijska kriza isprepletena sa smišljenim sijanjem kulture straha, poziv svetoga pape čini se itekako relevantnim. No pitanje je kako ga možemo glasno proklamirati usred kakofonije u javnom prostoru, kao i straha koji je često motivator ponašanja ljudi?

Apel »Ne bojte se!« bio je tema inauguralne mise pape Ivana Pavla II. No iako se često vezuje upravo uz njega, valja napomenuti da se u Svetom pismu spominje 365 puta. Dakle, imamo po jedan »Ne bojte se!« za svaki dan u godini. Taj je apel imao velik utjecaj na mene pa sam i njegovu latinsku inačicu »Nolite Timere« ugravirao na prsten koji nosim otkako sam položio zavjete kod franjevaca trećoredaca. Osjećao sam da ću se kroz svoj vjerski život i svećeništvo susretati s brojnim izazovima i da će me to ojačati da kao svećenik uspijem druge voditi bliže Kristu. No taj je apel važan jer kroz njega spoznajemo i našu ovisnost o Bogu. Ako shvatimo da će Bog uvijek biti tu da nas vodi, da nas štiti, ne trebamo se bojati. Ako ostanemo fokusirani na ono što Bog traži od nas, lakše ćemo se snalaziti u teškim situacijama, kao što je pandemija koronavirusa. Ne trebamo se bojati. Mnogi ljudi, kada govorimo o svijetu općenito, druge nastoje kontrolirati sijući u njima strah. No ako je naše povjerenje u Bogu, ne trebamo osjećati strah i trebamo nastaviti djelovati iz ljubavi i usrdnosti.

Mogu li hodovi za život utjecati na donošenje političkih odluka?
Hod za život u Washingtonu održava se gotovo 50 godina, otkako je donesena presuda »Roe protiv Wadea«. U San Franciscu također se zadnjih desetak godina održava sličan hod. Uoči Hoda okupljaju se vjerski predstavnici i vođe različitih denominacija, a pridružuju im se i političari. Time žele ljudima reći da će se nastaviti zauzimati za »pro-life« stranu. Dakle postoje načini da se kao dobar katolik »preživi« i u političkom svijetu. Kako je vrijeme prolazilo, tako su primjerice i rađali plodom napori u ograničavanju dostupnosti pobačaja. No od presude »Roe protiv Wadea«, ovisno o tome koji su se političari nalazili u određenim granama vlasti, bilo je i koraka unatrag. Primjerice, financiranje pobačaja postalo je dostupnije, i to novcem koji daju američki porezni obveznici. Nitko u »pro-life« pokretu ne će izgubiti svoju motivaciju zbog toga, toga se ne bojim. Posvećeni su ne samo nametanju tema koje zagovaraju život, nego i mijenjanju mentalnoga sklopa ljudi koji glasaju za politike »prava na izbor«. I ako bismo ispitali ljude u Americi, siguran sam da je većina na pozicijama zagovornika za život. Nažalost, upravo neki političari podupiru pozicije za koje se zalaže manjina, ali manjina koja možda ima novac kojim može ostvariti utjecaj. Naime, brojni su primjeri raznih bogatih pojedinaca koji su podupirali kampanje određenih političara kako bi se progurala stajališta koja ne podupire većina ljudi.
Smatrate li da je suvremeno društvo zaboravilo Boga te se previše pouzdalo u znanost? Može li sada, kada znanost ipak ne nudi jasna rješenja na globalnu zdravstvenu krizu, Crkva doći do srca većega broja ljudi?

Crkva zasigurno treba nastaviti govoriti, posebice sada kada je očito da znanost ne može dati sve odgovore. Jasno, valja imati na umu da svojevrsni pokret suvremene znanosti koji teži odmaknuti čovjeka što dalje od njegove ovisnosti o Bogu – gdje bi on trebao postati ovisan o znanosti – nije započeo u vrijeme COVID-a. Taj trag možemo pratiti sve do priče o Adamu i Evi, u Knjizi Postanka. Oni su također odlučili biti neposlušni prema Bogu jer su osjećali da ne trebaju pratiti njegove smjernice. Crkva nas neprestano poziva na povezanost s Kristom i, na sreću, velik broj ljudi u svijetu odgovara potvrdno na taj poziv.

Usporedno sa svojim svećeničkim pozivom izgradili ste uspješnu znanstvenu karijeru. Prije nekoliko godina služili ste kao predsjednik (kod nas bi se reklo rektor) Franjevačkoga sveučilišta Steubenville u Ohiju. Kada govorimo o inozemnim sveučilištima općenito, u Hrvatskoj smo ih često skloni idealizirati. No u angloameričkoj akademskoj znanosti neki istaknuti intelektualci, kao što je dr. Jordan Peterson, dugi niz godina upozorava na problem jednoumlja i prevlasti intelektualne ljevice u akademskoj zajednici. Kakva su Vaša osobna iskustva?

U svojoj sam akademskoj karijeri najprije predavao na Američkom katoličkom sveučilištu i njegovoj školi kanonskoga prava, gdje sam već zaređene svećenike, ali i studente laike, podučavao kako da postanu kanonski pravnici. Nakon toga prešao sam na Franjevačko sveučilište u Steubenvilleu u Ohiju, gdje sam šest godina bio njegovim predsjednikom. U Sjedinjenim Državama postoji više od 250 katoličkih sveučilišta i, dakako, velik broj onih sekularnih, no mogu reći da se sveučilišni sustav u kojem sam djelovao itekako razlikuje od tzv. glavne struje akademske zajednice, koja uglavnom zastupa vrlo liberalne svjetonazore. Slažem se s tvrdnjom da većina akademskih institucija uglavnom naginje ljevici i izražava liberalna stajališta. No i u Sjedinjenim Državama postoji skupina institucija čije su kvalitete prepoznate upravo u njihovu pravovjerju i vjernosti naučavanju Katoličke Crkve.

U apostolskoj konstituciji »Ex corde Eclessiae«, pa i prije nje, prisutan je zahtjev da profesori predaju prema mandatu koji im daje mjesni biskup, čime ordinarij potvrđuje da je njihovo naučavanje u skladu s naukom Katoličke Crkve. Franjevačko sveučilište u Steubenvilleu bilo je prvo u Americi koje je uvelo koncept mandata za svakoga predavača na odjelu za teologiju. To je počelo sredinom osamdesetih. Profesori polažu javnu prisegu vjernosti nauku Crkve.

No koliko je uopće intelektualaca spremno javno izražavati svoja stajališta koja su u suprotnosti s tezama akademske ljevice? Koliko intelektualaca radije šuti, sklanjajući se u različite oblike konformizma jer osjećaju da bi – budu li »prokazani« da nisu na liniji dominantnih akademskih teza – mogli izgubiti svoje radno mjesto?
Moje je stajalište da se punina akademske slobode, kao i iskrena i poštena potraga za istinom, može ostvariti jedino u dijalogu koji je moguć na katoličkim sveučilištima. Sekularna sveučilišta ne pružaju takve mogućnosti upravo zato što se na njima vjera ne može uključiti u akademske rasprave

Postoje ljudi koji su voljni govoriti glasno. No smatram da bi oni trebali imati više kanala posredovanjem kojih bi uopće mogli govoriti, bilo da je pritom riječ o njihovim vlastitim podcastima ili društvenim mrežama, kao što je Facebook, primjerice. No vodeće akademske publikacije vrlo vjerojatno ne će biti spremne prihvatiti njihova gledišta. Zato je i izazovno kako izići sa svojim svjetonazorima. Drugi izazov s kojim se intelektualci mogu susresti ako pokušaju iznositi naučavanja Katoličke Crkve jest svojevrstan refleks sekularnoga pokreta koji bi njihove teze odmah proglasio »govorom mržnje« i kao takve ih može i penalizirati. Kao društvo moramo prihvatiti da se istina može tražiti jedino u diskusiji i dijalogu, što je nužno i ako želimo razumjeti stajališta drugih. Jasno, i obrazovanje je nešto što omogućava takvo razumijevanje.

Čini se da svjedočimo i svojevrsnomu okršaju dviju intelektualnih tradicija. Liberalna intelektualna tradicija nastoji osloboditi ljude od bilo kakvih obveza, »okova« tradicije, Crkve, autoriteta općenito… S druge strane imamo i kršćansku intelektualnu tradiciju koja svakoga čovjeka nastoji osloboditi od njegovih želja, koje su ustvari neutažive. Čovjek je u toj tradiciji slobodan tek kada je dovoljno jak da se odupire kušnjama…

Dugo, više od stotinu godina, vodi se rasprava o pitanju akademske slobode. Postoji i tzv. Američko udruženje sveučilišnih nastavnika, koje se svako malo oglašava o tom pitanju. Jednom su prilikom čak predlagali da vjerska sveučilišta ne bi trebalo priznavati kao prava sveučilišta jer dopuštaju da se vjera provlači kroz diskusije u nastavi. Kada je »Ex corde Ecclesiae« objavljena, također su je sekularna sveučilišta naveliko kritizirala jer je navodno ograničavala akademsku slobodu i onemogućavala nastavnike da nastupaju s pozicija koje bi bile neovisne o nauku Crkve. Kada se govori o takvu poimanju akademske slobode, koje kako mi se čini prevladava i u Hrvatskoj, uvijek se nameće da mišljenja Crkve ne smiju biti uključena u akademske rasprave. No upravo »Ex corde Ecclesiae« poziva na dijalog između vjere i razuma. Dakle treba biti informiran o vjeri kako bi se moglo bolje rezonirati. To ujedno znači da je, ako se ne uključi vjera u diskusije, akademska rasprava zapravo ograničena. Moje je stajalište da se punina akademske slobode, kao i iskrena i poštena potraga za istinom, može ostvariti jedino u dijalogu koji je moguć na katoličkim sveučilištima. Sekularna sveučilišta ne pružaju takve mogućnosti upravo zato što se na njima vjera ne može uključiti u akademske rasprave.

Ističete i problem nepoznavanja vjere. Naime, i u Hrvatskoj često svjedočimo da uzroci brojnih javnih napada na Katoličku Crkvu leže upravo u velikom nepoznavanju punine njezina nauka…

U Sjedinjenim Državama primjerice imamo takvu situaciju s političarima koji se deklariraju kao katolici i koji osobno ili ne razumiju ili na pogrješan način nastoje predstaviti što je nauk Crkve glede određenih pitanja iz domene društvene pravde. Među njima su i jako važna pitanja, kao što su »pro-life« pitanja. Američki biskupi bili su vrlo glasni u napominjanju da političari nisu oni koji bi o takvim stvarima trebali nastupati kao da govore u ime Crkve. Biskupi govore u ime Crkve, biskupi podučavaju ono što Crkva podučava. Trebamo postati svjesni toga i ne dopustiti da nas uvjeri ono što neki političar u medijima želi predstaviti kao pitanje koje je u skladu s naukom Crkve, premda to u stvarnosti nije.

Iz toga se čini da ponekad nije jednostavno biti političar katolik odan nauku Crkve i političar odan onomu što traži biračko tijelo… Je li uopće moguće u jednoj osobi ujediniti dobroga političara i dobroga vjernika?

To je zapravo zdrava napetost. Zasigurno postoje određena pitanja oko kojih se Crkva može složiti s nekim političarima. No isto tako moguće je da isti ti političari istodobno promiču pozicije koje su u suprotnosti s naukom Crkve. Važno je da političar ostane lojalan svomu katoličkomu identitetu. Oni ne trebaju biti službeni širitelji crkvenoga nauka u javnom prostoru. No u svojoj savjesti oni moraju živjeti u skladu sa svojim krštenjem i biti u potpunosti informirani o onome što Crkva ima reći o određenim pitanjima kako ne bi i druge dovodili u zablude.

Ako se vratimo na akademsku ljevicu, slična se analogija može primijeniti i na nju. Iako primjerice istraživanja javnoga mnijenja pokazuju da je većina ispitanih protiv »istospolnih brakova«, humanistički dio akademske zajednice svejedno to želi predstaviti kao mišljenje većine. Je li takva akademska zajednica svojevrsna avangarda čija je jedina zadaća prosvjećivanje »neobrazovanih masa«?

Da, postoje istraživanja koja pokazuju da većina Amerikanaca ne podržava tzv. istospolne brakove. I ovdje se čini da malobrojna skupina ljudi sa snažnim glasovima može progurati agendu koja je u Sjedinjenim Državama postala i zakon.

I u Hrvatskoj smo svjedoci slične situacije, gdje većina ljudi osobno ne podupire LGBT agendu, no glavna medijska struja uglavnom je usmjerena u korist tzv. prava osoba homoseksualnih sklonosti. No često se, kada se vidi da drugi iluzorni argumenti ne funkcioniraju, vrlo uvijeno rabi argument ljubavi – govori se da ako se osobe istospolne orijentacije vole, iz toga proizlazi i njihovo pravo na brak…

Riječ je o vrlo opasnoj tendenciji i jako je dobro da smo se i toga dotaknuli. Takve skupine često iznose argument utemeljen u ljubavi i odabrali su takav pristup namjerno jer se on može svidjeti posebno mlađim generacijama. Također, mnogi mladi ljudi razumiju da je pobačaj ubojstvo. No ako se neki prijepor uokviri tako da je određeni postupak navodno djelo iz ljubavi, mladima je teško razlučiti da je to laž. To je način na koji takve skupine nastoje biti učinkovite i uvjeriti ljude da prihvate njihova gledišta.

Vratimo se malo na iskustva iz Vaše sadašnje službe koja, pretpostavljamo, uključuje i puno putovanja, u sklopu kojih ste mogli upoznati i kakvo duhovno ozračje vlada u ostatku Europe. Osjeća li se na Zapadu svojevrstan intelektualni umor? Zadnjih 50 godina nemamo velikih književnih, likovnih ili arhitektonskih djela. Može li se Zapad izvući iz trenutačnih kriza a da se ne vrati svojim kršćanskim izvorištima?

Mnoge su prilike koje se otvaraju svijetu da se vrati kršćanskim izvorištima i ugradi ih u donošenje političkih odluka i postojeću književnost, umjetnost i arhitekturu. Za vrijeme moga angažmana u Ohiju sudjelovao sam u planiranju kako bi trebala izgledati naša nova sveučilišna kapelica. Prethodna, koja je mogla primiti oko 350 vjernika, postala je premala jer je jako puno studenata i profesora redovito pohađalo misna slavlja. U novu smo kapelu nastojali ugraditi ljepotu koju imaju mnoge stare crkve, kao što su one u Europi. One su ujedno umjetničko djelo koje ima funkciju katehizacije i pomaže da se vjerske istine prenose dalje. U starim je crkvama glavnina umjetničkih djela upravo bila namijenjena katehizaciji onih koji nisu bili pismeni. Moramo iznova učiniti važnom takvu ljepotu i naučiti evangelizirati ljude današnjice.

Jesmo li danas nepismeni na drugačiji način? Naime, gotovo svi u tzv. razvijenim zemljama znaju čitati i imaju minimum obrazovanja koji im omogućava da shvate makar osnove kršćanske vjere. No ljudi današnjice, a posebno mnogi mladi, kao da su preokupirani raznim irelevantnim stvarima, zabavom, potrošnjom, i ne mogu pronaći ni deset minuta u danu za osobnu molitvu…

Time se vraćamo na Vaše pitanje o kakofoniji, buci i neprestanom bombardiranju koje dolazi iz vanjskoga svijeta. Sve dok čovjek ne nađe mirno mjesto, mjesto gdje će u samoći susretati Boga, bit će neprestano bombardiran iz vanjskoga svijeta. Svojevrsno »instantno zadovoljenje potreba«, koje je započelo izumom mikrovalne pećnice, a danas se nastavlja sa širokom uporabom interneta, zapravo govori o tome da mislimo da sve odgovore možemo dobiti u nekoliko minuta. Ljudi jednostavno žele takve »instantne odgovore« i zbog toga ne žele provesti određeno vrijeme nasamo s Bogom, čekajući odgovor. No jedino mjesto u kojem se mogu pronaći pravi odgovori i mudrost – jest Bog. Samo takvo duhovno vodstvo može odgovoriti na ljudske potrebe.

Biografija: Fra Sean Sheridan generalni je vikar franjevaca trećoredaca. Služi i kao generalni prokurator i generalni postulator reda. Vječne zavjete poslušnosti, siromaštva i čistoće položio je 2005., a za svećenika je zaređen iduće godine. Na Američkom katoličkom sveučilištu doktorirao je kanonsko pravo 2009. o temi apostolske konstitucije pape Ivana Pavla II. »Ex Corde Ecclesiae«. Na istom je sveučilištu niz godina radio i kao profesor. Prije službe u Rimu, do 2019. obnašao je i službu rektora Franjevačkoga sveučilišta u Steubenvilleu u Ohiju. Prije stupanja među franjevce trećoredce 1985. stekao je prvostupničku diplomu iz farmacije na Sveučilištu Pittsburgh, a ondje je 1990. diplomirao pravo.

IZVORGlas Koncila br. 9/2021.
Prethodni članakHRVATSKI UZORI U SMOKVICI I sv. Leopold i bl. Stepinac u srcu otoka
Sljedeći članakZAMKA »MODERNE OBITELJI« Tradicionalna obitelj potiskuje se i u zabavnim serijama u udarnim terminima