Vjerojatno ni jedan Tjedan solidarnosti i zajedništva s Crkvom i ljudima u Bosni i Hercegovini nije imao toliko međunarodni i mirovni ton kao ovogodišnji – i to Papinom zaslugom. Naime nedugo nakon 30. godišnjice sklapanja Daytonskoga sporazuma potkraj prošle godine Lav XIV. u siječanjskom je obraćanju diplomatskim predstavnicima pri Svetoj Stolici upravo taj mirovni sporazum istaknuo kao jedan od znakova »hrabre nade u naše doba« – doba koje je u nepuna dva mjeseca od Papina govora postalo »bogatije« za niz ratnih sukoba i međunarodnih sporova. Upravo smo zato korizmeno razmatranje pravoga smisla solidarnosti proširili razgovorom o BiH kao svojevrsnom mirovnom putokazu Crkve s glasnogovornikom Vrhbosanske nadbiskupije dr. Draženom Kusturom, komunikologom koji je prošle godine doktorirao na temi govora o miru u istupima vjerskih vođa tijekom rata u Bosni i Hercegovini.
Tjedan solidarnosti i zajedništva Crkve u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini uvijek je nanovo prigoda pokazati uzajamnu potporu pripadnika istoga naroda koji živi u dvjema domovinama i na taj način posvjedočiti zajedništvo. Međusobno pomaganje, briga za opće dobro, otvoreno srce za potrebite za kršćane je evanđeoski imperativ po kojem će nas Isus na kraju našega života prosuđivati, kako osobito svjedoči Evanđelje po Mateju. Iako siromaha ima na sve strane, a u BiH zbog teške ekonomsko-političke situacije i više nego u drugim europskim državama, solidarnost nije isključivo milostinja, nego puno više od toga: pokazatelj brige jednih za druge, spremnost saslušati drugoga, odvajanje vremena za posjet bližnjima, telefonski poziv usamljenoj osobi, potpora bližnjima u nošenju njihova križa… U tom bi smislu Tjedan solidarnosti, osim što će preko Caritasa pružiti konkretnu pomoć ljudima u potrebi, sve trebao podsjetiti kako nitko nije toliko siromašan da ne može učiniti nešto za druge, ali da isto tako nitko nije toliko bogat da ne može od drugih zauzvrat dobiti nešto poput zahvalnosti, lijepe riječi…
Hrvati u Bosni i Hercegovi i Hrvatskoj prirodno su upućeni jedni na druge u različitim sferama života koje ste spomenuli. Ako se solidarnost razumije isključivo kao milostinja ili još gore kao oporezivanje, tada se donekle može na to gledati s nepovjerenjem ili, kao što ste rekli, s prijezirom. Međutim, ako se to promatra kroz prizmu djelotvorne kršćanske ljubavi i zajedničke molitve, tada Tjedan solidarnosti može donijeti nemjerljivo više dobra Hrvatima u objema državama. Nemojmo zaboraviti da su kroz povijest Hrvati iz BiH često bili rješenje brojnih problema u Hrvatskoj počevši od demografije pa sve do duhovnih zvanja. Nemali broj aktivnih župljana u brojnim mjestima u Hrvatskoj danas čine Hrvati katolici iz BiH. Slično je i s duhovnim zvanjima – mnogi svećenici, redovnici i redovnice, pa i mnogi biskupi koji danas djeluju u Hrvatskoj ili su rođeni ili su podrijetlom iz BiH. Ako tomu pridodamo da je Crkva u objema našim domovinama u teškim situacijama – kakve su primjerice prirodne nepogode – uvijek među prvima pružala konkretnu potporu i gradila mostove između dviju zemalja, vidimo da je puno više onoga što nas međusobno povezuje nego razdvaja. To i jest poslanje Crkve: da konkretnim djelima svjedoči svoju univerzalnost koja nadilazi svaku granicu, osobito barijere u mentalitetu pojedinih osoba. Time Tjedan solidarnosti postaje prigoda za zbližavanje među ljudima, razbijanje predrasuda i svjedočenje ljepote kršćanskoga poziva.
BiH ima specifično političko uređenje koje je jedinstveno u svijetu, a istodobno je vrlo komplicirano, što dodatno usložnjava ionako tešku situaciju u zemlji. Unatoč postojanju triju konstitutivnih naroda i triju dominantnih religijskih pripadnosti, ipak treba biti pošten i reći da problem današnje BiH nije multireligioznost, nego su to prije svega neriješeni problemi iz prošlosti i nerijetko različiti pogledi prema budućnosti kod političkih elita.
U tom smislu Crkve i vjerske zajednice i nisu pozvane na sebe preuzimati ulogu koja im realno ne pripada u smislu rješavanja tih političko-ekonomskih teškoća, ali jesu pozvane biti dobar primjer. Stoga ekumenski i međureligijski dijalog u BiH – bilo djelovanjem Međureligijskoga vijeća bilo na susretima vjerskih vođa – nema moralno prihvatljivu alternativu. Vjerski lideri vlastitim primjerom mogu pridonijeti međusobnomu poštovanju, suživotu i smirivanju tenzija, ali i upozoravati na konkretne društvene probleme poput korupcije, nepotizma, nepoštovanja prava i dostojanstva radnika, diskriminacije manjina, kao i na druge nepravedne zakone i prakse… Time će posvjedočiti ne samo da je suživot moguć, nego i nuždan te se treba temeljiti na međusobnom poštovanju vlastitoga identiteta – bilo vjerskoga bilo nacionalnoga.
Pitanje uloge vjere u društvenoj stvarnosti BiH neizostavno priziva i njezinu povijest, kojom ste se bavili i u svojem doktoratu obranjenu lani. Kako biste ocrtali medijske profile triju glavnih vjera od vremena neposredno prije izbijanja rata u BiH do poraća? Kakvi se plodovi njihove tadašnje prisutnosti u javnosti prepoznaju i danas?
Analizom vjerskoga tiska iz spomenutoga razdoblja, uključujući i vaš cijenjeni list, mogu se uočiti brojne sličnosti u uređivačkim politikama Glasa Koncila, Pravoslavlja i Preporoda koje su bile uvjetovane tadašnjim društvenim zbivanjima. Neriješeni problemi iz prošlosti, težak položaj vjerskih zajednica u komunističkoj Jugoslaviji, kao i nacionalna pripadnost vlastitomu narodu nerijetko su se odražavali i na odnose među vjerskim liderima. Osude napada na pripadnike vlastitoga naroda ili vlastitu imovinu u to vrijeme bile su im zajednička odrednica, ali je bilo premalo dizanja glasa kada su pripadnici druge nacionalne i(li) vjerske grupacije proživljavali isto. Odreda su vjerski vođe slali apele za mir, ali su istodobno imali različite poglede na rješavanje jugoslavenske krize. Prednost je Katoličke Crkve što – za razliku od Islamske zajednice i Srpske pravoslavne Crkve – nema nacionalnu odrednicu pa se u tom smislu ne može pronaći ni jedna kompromitirajuća izjava katoličkih biskupa za vrijeme rata, što se ne može reći za vjerske vođe muslimana i pravoslavaca koji su u mnoštvu slučajeva ponajprije nastupali kao pripadnici bošnjačkoga ili srpskoga naroda, a tek onda kao sljedbenici svoje religijske zajednice. Usto je Katolička Crkva cijelo vrijeme održavala komunikaciju s IZ-om i SPC-om, koja je nekada bila više, a nekada manje kvalitetna. S druge su pak strane IZ i SPC 1994. i 1995. bile prekinule svaki oblik dijaloga.
Na temelju svega spomenutoga javno mnijenje u BiH do danas vrlo pozitivno ocjenjuje ulogu koju je kardinal Puljić imao tijekom rata, osobito što je jedno vrijeme 1993. bio jedinim vjerskim vođom koji je ostao u Sarajevu. Upravo je takav pristup olakšao kasniji međureligijski i ekumenski dijalog, ali i mnoštvo projekata koje je Crkva po svojim različitim institucijama provela u procesu pomirenja.
Papa Pio XII. u izrazito dramatičnom razdoblju uoči Drugoga svjetskoga rata, u kolovozu 1939., izjavio je: »Ništa nije izgubljeno mirom. Sve može biti izgubljeno ratom.« Tomu smo svjedoci svi mi, osobito u Bosni i Hercegovini. Stoga, iako mir u Daytonu nije donio pravdu niti je omogućio povratak izbjeglica, a u dobroj je mjeri ozakonio etničko čišćenje, ipak je i takav bolji nego jedan dan ratovanja. Nesavršeni mir bolji je od bilo kakva sukoba. No da bi se došlo do istinskoga mira, onoga šaloma u biblijskom smislu, koji ne znači samo odsutnost sukoba, nego cjelokupno blagostanje, treba poći od svakoga pojedinca da bi taj mir imao u svojem srcu, u svojoj obitelji, susjedstvu, radnom mjestu, to jest u odnosu prema svojim bližnjima. Samo se tako može autentično biti mirotvorac. Bez toga sve će se svesti na »pobožne« želje bez stvarnoga učinka.
Usudio bih se reći da je sam pojam »mira« danas preopterećen. O njemu govore mnogi – od manekenka, športaša, glumaca i influencera do političara i vjerskih predstavnika. Čak i oni koji su začetnici tolikih nemira na različitim stranama svijeta maštaju o nekakvim nagradama za mir. Dokle god najbogatije zemlje ulažu tolika sredstva u proizvodnju oružja, jasno je da će i poticati sukobe jer nekomu moraju prodati to što su proizveli. Samim time primjetno je mnogo licemjerja kod međunarodne zajednice s obzirom na spomenutu temu. Brojni sastanci na vrhu, konferencije i seminari pod krinkom sigurnosti ustvari vrlo lako mogu postati poligoni za nova nerazumijevanja, podjele i strah od sveopćega sukoba ako se održavaju da bi prevladavalo pravo jačega. Sulude ideje o tzv. humanom preseljenju, manje ili više kontrolirani kaosi na različitim stranama svijeta, sve veći broj otvorenih sukoba, ali i opasnost od opće eskalacije nasilja uz uporabu nuklearnoga naoružanja samo pokazuju koliko je mir, poput vjere, blago u »glinenim posudama«.
Međutim za kršćane, ali i za sve ljude dobre volje, mir mora ostati stalno opredjeljenje, odnosno stalni moralni imperativ prema kojemu treba težiti. Tu nema nikakva kompromisa, »postistina« ili »prisilnih« istina, nego trajna vrijednost kojom se pokazuje ljubav prema bližnjemu i Bogu.
Sv. Ivan Pavao II. bio je dokazani prijatelj Bosne i Hercegovine, ali i hrvatskoga naroda. Zahvaljujući svojemu slavenskomu podrijetlu, vatikanskoj diplomaciji i svojim suradnicima, vrlo je dobro razumio ratnu situaciju u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Više nego itko drugi u tom vremenu zauzimao se za prekid sukoba i uspostavu pravednoga mira. Bio je itekako svjestan da se taj rat ne može riješiti bez međunarodne zajednice te nije propuštao govoriti o tome u raznim prigodama. Koristio se snagom svojega duhovnoga autoriteta da bi bio propovjednikom mira.
Istina, sadašnja situacija u svijetu, ali i u Europi, s ruskom agresijom na Ukrajinu, gotovo je podjednako kompleksna kao i ona iz devedesetih. Vidljivo je i kako papa Lav ne propušta prigodu podizati glas za prekid sukoba i uspostavu mira. Osim tih apela jednako je važna i diplomatska uloga Svete Stolice, koja možda nije uvijek vidljiva, ali je sigurno prisutna u smislu posredovanja između zaraćenih strana. Nadasve je nezamjenjiva konkretna, humanitarna pomoć koju Crkva pruža ljudima u ratnim područjima. Upravo tu Crkva pokazuje da joj je stalo do čovjeka te da žrtve sukoba ne promatra kroz brojeve, kao puku statistiku, nego u svakome vidi ljubljeno dijete Božje s jednakim dostojanstvom. Primjer BiH, ali i brojnih drugih zemalja kroz povijest, pokazatelj je kako svaki rat, prije ili kasnije, završi, i stoga je važno da Crkva – kako na općoj tako i na mjesnoj razini – svoju pomirljivu politiku provodi do kraja kako bi onda mogla posredovati u procesima pomirenja i praštanja.
