U Hrvatskoj se neprestano raspravlja o opstanku sela, zaštiti domaćih proizvoda, proizvodnji hrane… Na jednoj je strani politika koja često iznosi »čarobne priče«, a na drugoj struka koju se premalo uvažava. Među stručnjacima i boljim poznavateljima »dijagnoze« hrvatske poljoprivrede, ali i »terapije«, jest Goran Beinrauch, dipl. ing. agr., urednik Gospodarskoga lista, ovogodišnji dobitnik povelje »Zlatno pero« na 16. međunarodnoj manifestaciji »Maslina Split 2019.« za dosadašnji rad i doprinos razvoju struke te promicanju domaće poljoprivrede i života u ruralnim krajevima.
Rođen je u Zagrebu, gdje je završio Agronomski fakultet i živi sa suprugom Tihanom i sinovima Svenom i Rudijem. Podrijetlo prezimena Beinrauch je iz Bavarske, odakle mu je pradjed s dva brata došao u Vukovar krajem 19. stoljeća i bavio se poljoprivredom. Kao većina folksdojčera u to doba donijeli su progresivna razmišljanja i utjecali na razvoj poljoprivrede i kod Hrvata. Iz obitelji je koja se već generacijama bavi biljkama i agronomijom jer je djed bio direktor »Zelenila« u Karlovcu, a otac Rudolf gotovo pola stoljeća hortikulturno je uređivao javne i privatne vrtove i površine u Zagrebu te mu je usadio ljubav prema biljkama jer, kako kaže, »gdje posiješ ljubav, izraste veselje«. Iako je po struci agronom, po profesiji je Beinrauch novinar, glavni urednik u Gospodarskom listu, pa stoga najviše prati i piše o agroekonomskim temama, zaštiti bilja, povrćarstvu, voćarstvu i vinogradarstvu. Ujedno je tajnik Društva agrarnih novinara Hrvatske (DANH), koje je član i Hrvatskoga društva agronoma (HAD), a jedan od ciljeva obaju društava je promicanje poljoprivredne proizvodnje, života na selu, ali i digniteta agronomske struke, kao i agrarnih novinara.
BEINRAUCH: Prije tri godine sudjelovao sam na velikoj konferenciji u irskom gradu Corku u kojem je donesena Deklaracija o ruralnom razvoju u Europskoj uniji. Naime, iseljavanje iz ruralnih područja u gradove, ali i izvan matične države nije problem samo u Hrvatskoj, nego i u drugim manje razvijenim članicama Europske unije i taj je trend prisutan više desetljeća. Stoga potreba za snažnijim razvojem ruralnih područja postaje bit politike i srce zajedničke poljoprivredne politike EU-a jer selo i ljudi u ruralnim krajevima žila su kucavica svake države.
U Hrvatskoj je 1961., kad je imala oko 4,2 milijuna stanovnika, omjer gradskoga i seoskoga stanovništva iznosio 32 naprema 68 posto, a 50 godina poslije, 2011., broj stanovnika ostao je otprilike jednak, no struktura se bitno izmijenila jer je došlo do znatne migracije sa sela u grad, pa je tako u današnje vrijeme tek oko 43 posto seoskoga stanovništva u našoj domovini. Pokazatelji na sljedećem popisu 2021. bit će još lošiji.
BEINRAUCH: Razlog zbog kojega ljudi najviše odlaze sa sela bolji su uvjeti koje traže negdje drugdje. Zato je rješenje u stvaranju boljih uvjeta za život u tim sredinama, a to se treba omogućiti na dvije razine. Državna bi razina boljim zakonodavnim okvirom i strategijom razvoja ruralnih područja trebala stvoriti pretpostavke da i lokalna razina, odnosno poduzetni načelnici općina i nadležni dužnosnici u lokalnoj i regionalnoj samoupravi mogu odrediti prioritete razvoja svojih sredina u sljedećem razdoblju i da spremni s konkretnim projektima poput razvoja infrastrukture, širokopojasnoga interneta, ključnih objekata i slično dočekaju i prijave se na natječaje iz fondova EU-a koji će omogućiti napredak njihovih zajednica i bolji život za ruralna područja. Sada se razvija i projekt »pametnih sela« koji je u Hrvatskoj prva pokrenula Zagrebačka županija, upravo prema smjernicama Deklaracije iz Corka, i u bližoj budućnosti bit će sve više inicijativa za stvaranje boljih uvjeta za ostanak i dolazak ljudi na selo.
BEINRAUCH: Govoreći o životu na selu, svakako treba istaknuti da je ne samo osiguravanje egzistencije, nego i dobroga životnoga standarda jedan od ključnih uvjeta da se netko odluči i počne baviti ili se nastavi baviti poljoprivredom. Iako je i poljoprivreda gospodarska djelatnost koja podliježe zakonima ponude i potražnje i konkurentnoga poslovanja, ipak treba voditi računa da nemaju svi poljoprivrednici jednake uvjete. Primjerice neki nemaju blizinu velikoga tržišta za otkup njihovih proizvoda ili su u lošijem podneblju u kojem su otežani uvjeti za poljoprivrednu proizvodnju pa je njihova proizvodnja skuplja. Oni sigurno ne mogu biti dovoljno konkurentni pa im se posebnim potporama i olakšicama treba omogućiti da i dalje ostvaruju dobar dohodak koji bi ih zadržao na selu. Dobar je primjer Austrija koja zadržava ljude u alpskim područjima posebnim razvojnim programima i financijskim poticajima.
BEINRAUCH: Budući da je Hrvatska dio slobodne zone trgovine unutar EU-a, uvoz odnosno unos poljoprivrednih proizvoda ne može se zabraniti ni ograničiti. Barem ne zakonski. No Hrvatska bi mogla utjecati na to kakve proizvode uvozimo, i to strožim inspekcijskim nadzorom, kako se ne bi događalo da se u našim trgovinama i ugostiteljskim objektima nađe zaraženo meso, jaja, nekvalitetno mlijeko ili voće i povrće tretirano nedopuštenom količinom pesticida. Nažalost, Ministarstvo poljoprivrede za ovu je godinu smanjilo proračun za nadzor ostataka pesticida u poljoprivrednim proizvodima za 70 posto, što će sigurno pogodovati uvoznicima nekvalitetne i zdravstveno sumnjive hrane.
Na stručnom skupu »Hrvatsko povrće« koji organizira Gospodarski list prije dvije godine sudjelovao je stručnjak iz Njemačke koji je imao predavanje o mogućnosti uvoza povrća u Njemačku i istaknuo je da se povrće, na primjer luk ili kupus, u Njemačku može uvesti tek kad se potroše zalihe luka, kupusa ili nekoga drugoga povrća koje su proizveli njemački povrćari. Jednostavno njihovi trgovci ne žele ni razgovarati o uvozu strane robe dok još ima njemačke. A tek kad je na tržištu nedostatak tih proizvoda, onda se uvozi. Tako se štiti domaća proizvodnja i zadržavaju ljudi na selu. No treba reći da su trgovački lanci većinom u njemačkom vlasništvu, a ima ih i u Hrvatskoj. Također, standard je stanovništva takav da mogu plaćati i ponešto skuplje domaće proizvode, ali svijest je i uvoznika i potrošača da kupnjom domaćih proizvoda osnažuju vlastito gospodarstvo. Ne treba ni govoriti da su kod njih inspekcijski nadzori vrlo strogi i vrlo visoki trgovački standardi i ne može se dogoditi da se uvoze tegljači hrane sumnjive kvalitete, koji onda završe u Hrvatskoj.
Naši uvoznici, ili kako ih se nerijetko naziva »zelena mafija«, jedan su od razloga što imamo teškoće u poljoprivredi jer uvozom nekvalitetnih poljoprivrednih proizvoda koje ne žele trgovci u razvijenijim državama, često i u vrijeme berbe domaćih proizvoda, ruše cijene na tržištu pa trgovci ne žele otkupljivati skuplje hrvatske poljoprivredne proizvode, poput mlijeka, mesa, voća i povrća. Zato se zatvaraju farme, pa je u Hrvatskoj opstala tek svaka deseta farma mliječnih krava, a voćarima se ne isplati ni plaćati berače, tako da se često mogu naći i neobrani voćnjaci puni plodova koji propadnu. I na kraju statistika pokaže da Hrvatska ne proizvodi dovoljno hrane za vlastite potrebe pa je uvoz sve veći.
Dakle osim strožega nadzora i sprječavanja uvoza nekvalitetne hrane, trebalo bi posebnim propisima odrediti da se u trgovinama poljoprivredni proizvodi iz Hrvatske odvoje prostorno od uvoznih i da se označe ili crveno-bijelim kvadratima, pleterom, pa i natpisom da se radi o proizvodima iz Hrvatske, jer su sada svi proizvodi izmiješani, a deklaracije presitne pa kupci i ne znaju otkud je hrana koju kupuju. Kad bi se istaknulo koji su domaći, a koji strani proizvodi, sigurno bi se povećala potražnja za domaćom jabukom, krumpirom, mesom i slično. Naime, ako kupci police s hrvatskim proizvodima budu više praznili, trgovci će više naručivati baš te proizvode i bit će ih spremni i više platiti, što bi potaknulo proizvođače da više proizvedu. Ujedno bi se smanjila potrošnja, a potom i uvoz stranih proizvoda. U Austriji su u trgovačkim centrima na cijenama proizvoda istaknute zastave država iz kojih dolaze i naravno da je najviše proizvoda s austrijskim zastavama.
BEINRAUCH: Poznato je da Hrvatska ne proizvodi dovoljno hrane ni da prehrani samu sebe, nego više od 50 posto poljoprivrednih proizvoda uvozi, a rijetke su kulture koje podmiruju domaću potrebu i koje izvozimo. Tako imamo promotivnu akciju »Hrvatski doručak« s domaćom hranom, ali ručak i večera su iz uvoza. Iako Hrvatska ima bogomdane prirodne uvjete, nezagađeno tlo, izvore vode, velik broj sunčanih dana, ipak nije realno razmišljati da možemo konkurirati Španjolskoj ili Italiji u količini proizvedene hrane, niti bismo to trebali. Možemo se usporediti i sa susjednom Mađarskom, koja je po površini oko 40 posto veća od Hrvatske uz dvostruko više stanovnika i ima 59 posto poljoprivredne površine, a Hrvatska ima 24 posto. Mađarska uzgaja 17 puta više suncokreta i šest puta više uljane repice prema podatcima EU-a za 2017. No Hrvatska može konkurirati proizvodnjom visokokvalitetnoga bučina ulja, kao i maslinova ulja, pa je već nekoliko udruga i dobilo zaštićene oznake za svoja maslinova ulja. Može razmišljati o proizvodnji visokokvalitetnih autohtonih proizvoda, koji bi bili na tržištu EU-a prepoznatljivi i traženi zbog kvalitete i posebnosti, ali isto tako izvozno je tržište zahtjevno i kupci traže ne samo kvalitetu, nego i povijest i priču koja prati određeni proizvod. Stoga je bitno raditi na brendiranju i promociji poljoprivrednih proizvoda. Da ne spominjem koliko je tragično što je lani u Hrvatsku došlo oko 18,5 milijuna turista, a samo u Dubrovnik više od milijun, i umjesto da turistima ponudimo domaće proizvode te time stvorimo temelje i za izvoz u njihove države, serviramo im uvozno meso, voće, povrće.
BEINRAUCH: Nema dvojbe da se udruživanjem poljoprivrednih proizvođača postižu mnogobrojne prednosti, od jačega nastupa na tržištu i postizanja boljih cijena, smanjenja proizvodnih troškova (strojni prstenovi, zajednička nabava repromaterijala i slično) do jače marketinške aktivnosti i mogućnosti dobivanja i sufinanciranja značajnijih investicija. U posljednjih nekoliko godina došlo je do povećanja broja proizvođačkih organizacija, pa i osnivanja manjih zadruga koje su se također pokazale kao dobra udruženja, osobito kod hrvatskih branitelja koji se bave poljoprivredom. Svakako treba više poticati poljoprivrednike da se udružuju, no i na njima je samima da uvide da moraju biti složniji i više vjerovati jedni drugima, kako bi se udruživanjem postigli zajednički ciljevi.
BEINRAUCH: Svi koji zarađuju i ostvaruju dohodak od svoga rada trebaju plaćati doprinose, no proizvodnja hrane strateški je nacionalni interes i proizvođači hrane i seosko stanovništvo ipak se moraju drukčije tretirati. Manja izdvajanja za doprinose i manje porezno opterećenje svakako bi bili dio mjera koje bi imale utjecaj na bolji standard poljoprivrednika i seoskoga stanovništva. Ne može se mlade spriječiti silom da ne odu sa sela jer žele vidjeti svijet. To je i poželjno, da steknu nova iskustva i znanja, ali treba stvoriti takve uvjete da se oni požele jednom vratiti, osnovati obitelj na selu i baviti se poljoprivredom.
