GORAN BEINRAUCH, GLAVNI UREDNIK GOSPODARSKOGA LISTA Umjesto loših proizvoda uvoziti dobre ideje i primijeniti ih

Goran Beinrauch, dipl. ing. agr., dobitnik Zlatnoga pera, govori o stanju u poljoprivredi
Prošle je godine u Hrvatsku došlo oko 18,5 milijuna turista, a samo u Dubrovnik više od milijun i umjesto da turistima ponudimo domaće proizvode te time stvorimo temelje i za izvoz u njihove države, serviramo im uvozno meso, voće, povrće.

U Hrvatskoj se neprestano raspravlja o opstanku sela, zaštiti domaćih proizvoda, proizvodnji hrane… Na jednoj je strani politika koja često iznosi »čarobne priče«, a na drugoj struka koju se premalo uvažava. Među stručnjacima i boljim poznavateljima »dijagnoze« hrvatske poljoprivrede, ali i »terapije«, jest Goran Beinrauch, dipl. ing. agr., urednik Gospodarskoga lista, ovogodišnji dobitnik povelje »Zlatno pero« na 16. međunarodnoj manifestaciji »Maslina Split 2019.« za dosadašnji rad i doprinos razvoju struke te promicanju domaće poljoprivrede i života u ruralnim krajevima.

Više od 50 posto poljoprivrednih proizvoda uvozimo, a rijetke su kulture koje podmiruju domaće potrebe i koje izvozimo. Tako imamo promotivnu akciju »Hrvatski doručak« s domaćom hranom, ali ručak i večera su iz uvoza. Iako Hrvatska ima bogomdane prirodne uvjete, nezagađeno tlo, izvore vode, velik broj sunčanih dana, ipak nije realno razmišljati da možemo konkurirati Španjolskoj ili Italiji u količini proizvedene hrane, niti bismo to trebali.

Rođen je u Zagrebu, gdje je završio Agronomski fakultet i živi sa suprugom Tihanom i sinovima Svenom i Rudijem. Podrijetlo prezimena Beinrauch je iz Bavarske, odakle mu je pradjed s dva brata došao u Vukovar krajem 19. stoljeća i bavio se poljoprivredom. Kao većina folksdojčera u to doba donijeli su progresivna razmišljanja i utjecali na razvoj poljoprivrede i kod Hrvata. Iz obitelji je koja se već generacijama bavi biljkama i agronomijom jer je djed bio direktor »Zelenila« u Karlovcu, a otac Rudolf gotovo pola stoljeća hortikulturno je uređivao javne i privatne vrtove i površine u Zagrebu te mu je usadio ljubav prema biljkama jer, kako kaže, »gdje posiješ ljubav, izraste veselje«. Iako je po struci agronom, po profesiji je Beinrauch novinar, glavni urednik u Gospodarskom listu, pa stoga najviše prati i piše o agroekonomskim temama, zaštiti bilja, povrćarstvu, voćarstvu i vinogradarstvu. Ujedno je tajnik Društva agrarnih novinara Hrvatske (DANH), koje je član i Hrvatskoga društva agronoma (HAD), a jedan od ciljeva obaju društava je promicanje poljoprivredne proizvodnje, života na selu, ali i digniteta agronomske struke, kao i agrarnih novinara.

Selo je žila kucavica svake države
Svjedoci smo, što i statistika potvrđuje, svakidašnjega iseljavanja iz Hrvatske. Može li se i kako oživjeti gospodarstvo i održivost Hrvatske kroz poljoprivredu? Kako odvratiti mlade od iseljavanja, ima li tu za njih prostora?

BEINRAUCH: Prije tri godine sudjelovao sam na velikoj konferenciji u irskom gradu Corku u kojem je donesena Deklaracija o ruralnom razvoju u Europskoj uniji. Naime, iseljavanje iz ruralnih područja u gradove, ali i izvan matične države nije problem samo u Hrvatskoj, nego i u drugim manje razvijenim članicama Europske unije i taj je trend prisutan više desetljeća. Stoga potreba za snažnijim razvojem ruralnih područja postaje bit politike i srce zajedničke poljoprivredne politike EU-a jer selo i ljudi u ruralnim krajevima žila su kucavica svake države.

U Hrvatskoj je 1961., kad je imala oko 4,2 milijuna stanovnika, omjer gradskoga i seoskoga stanovništva iznosio 32 naprema 68 posto, a 50 godina poslije, 2011., broj stanovnika ostao je otprilike jednak, no struktura se bitno izmijenila jer je došlo do znatne migracije sa sela u grad, pa je tako u današnje vrijeme tek oko 43 posto seoskoga stanovništva u našoj domovini. Pokazatelji na sljedećem popisu 2021. bit će još lošiji.

Za opstanak na selu – bolji uvjeti
Kako promijeniti tu negativnu sliku?

BEINRAUCH: Razlog zbog kojega ljudi najviše odlaze sa sela bolji su uvjeti koje traže negdje drugdje. Zato je rješenje u stvaranju boljih uvjeta za život u tim sredinama, a to se treba omogućiti na dvije razine. Državna bi razina boljim zakonodavnim okvirom i strategijom razvoja ruralnih područja trebala stvoriti pretpostavke da i lokalna razina, odnosno poduzetni načelnici općina i nadležni dužnosnici u lokalnoj i regionalnoj samoupravi mogu odrediti prioritete razvoja svojih sredina u sljedećem razdoblju i da spremni s konkretnim projektima poput razvoja infrastrukture, širokopojasnoga interneta, ključnih objekata i slično dočekaju i prijave se na natječaje iz fondova EU-a koji će omogućiti napredak njihovih zajednica i bolji život za ruralna područja. Sada se razvija i projekt »pametnih sela« koji je u Hrvatskoj prva pokrenula Zagrebačka županija, upravo prema smjernicama Deklaracije iz Corka, i u bližoj budućnosti bit će sve više inicijativa za stvaranje boljih uvjeta za ostanak i dolazak ljudi na selo.

Dobar primjer je Austrija
Na brojnim stručnim skupovima predstavljaju se suvremeni iskoraci u poljoprivredi. Što je s tradicionalnim poljoprivrednicima koji ne mogu pratiti suvremena dostignuća? Što bi tu trebale činiti državne službe?

BEINRAUCH: Govoreći o životu na selu, svakako treba istaknuti da je ne samo osiguravanje egzistencije, nego i dobroga životnoga standarda jedan od ključnih uvjeta da se netko odluči i počne baviti ili se nastavi baviti poljoprivredom. Iako je i poljoprivreda gospodarska djelatnost koja podliježe zakonima ponude i potražnje i konkurentnoga poslovanja, ipak treba voditi računa da nemaju svi poljoprivrednici jednake uvjete. Primjerice neki nemaju blizinu velikoga tržišta za otkup njihovih proizvoda ili su u lošijem podneblju u kojem su otežani uvjeti za poljoprivrednu proizvodnju pa je njihova proizvodnja skuplja. Oni sigurno ne mogu biti dovoljno konkurentni pa im se posebnim potporama i olakšicama treba omogućiti da i dalje ostvaruju dobar dohodak koji bi ih zadržao na selu. Dobar je primjer Austrija koja zadržava ljude u alpskim područjima posebnim razvojnim programima i financijskim poticajima.

I »zelena mafija« stvara teškoće
Kako zaštititi domaće proizvođače od uvoza? Primjerice, Hrvatska je u 2012. uvezla 70 000, a u 2018. 160 000 tona mesa? Kakva se kvaliteta uvozi i što se sve prodaje kao hrvatski proizvod, pa čak i onaj koji je zaštićen, a jasno je svima da nema toliko resursa za tu količinu proizvodnje?

BEINRAUCH: Budući da je Hrvatska dio slobodne zone trgovine unutar EU-a, uvoz odnosno unos poljoprivrednih proizvoda ne može se zabraniti ni ograničiti. Barem ne zakonski. No Hrvatska bi mogla utjecati na to kakve proizvode uvozimo, i to strožim inspekcijskim nadzorom, kako se ne bi događalo da se u našim trgovinama i ugostiteljskim objektima nađe zaraženo meso, jaja, nekvalitetno mlijeko ili voće i povrće tretirano nedopuštenom količinom pesticida. Nažalost, Ministarstvo poljoprivrede za ovu je godinu smanjilo proračun za nadzor ostataka pesticida u poljoprivrednim proizvodima za 70 posto, što će sigurno pogodovati uvoznicima nekvalitetne i zdravstveno sumnjive hrane.

Svi koji zarađuju i ostvaruju dohodak od svoga rada trebaju plaćati doprinose, no proizvodnja hrane strateški je nacionalni interes i proizvođači hrane i seosko stanovništvo ipak se moraju drukčije tretirati. (…)  Ne može se mlade spriječiti silom da ne odu sa sela jer žele vidjeti svijet. To je i poželjno, da steknu nova iskustva i znanja, ali treba stvoriti takve uvjete da se oni požele jednom vratiti, osnovati obitelj na selu i baviti se poljoprivredom.

Na stručnom skupu »Hrvatsko povrće« koji organizira Gospodarski list prije dvije godine sudjelovao je stručnjak iz Njemačke koji je imao predavanje o mogućnosti uvoza povrća u Njemačku i istaknuo je da se povrće, na primjer luk ili kupus, u Njemačku može uvesti tek kad se potroše zalihe luka, kupusa ili nekoga drugoga povrća koje su proizveli njemački povrćari. Jednostavno njihovi trgovci ne žele ni razgovarati o uvozu strane robe dok još ima njemačke. A tek kad je na tržištu nedostatak tih proizvoda, onda se uvozi. Tako se štiti domaća proizvodnja i zadržavaju ljudi na selu. No treba reći da su trgovački lanci većinom u njemačkom vlasništvu, a ima ih i u Hrvatskoj. Također, standard je stanovništva takav da mogu plaćati i ponešto skuplje domaće proizvode, ali svijest je i uvoznika i potrošača da kupnjom domaćih proizvoda osnažuju vlastito gospodarstvo. Ne treba ni govoriti da su kod njih inspekcijski nadzori vrlo strogi i vrlo visoki trgovački standardi i ne može se dogoditi da se uvoze tegljači hrane sumnjive kvalitete, koji onda završe u Hrvatskoj.

Naši uvoznici, ili kako ih se nerijetko naziva »zelena mafija«, jedan su od razloga što imamo teškoće u poljoprivredi jer uvozom nekvalitetnih poljoprivrednih proizvoda koje ne žele trgovci u razvijenijim državama, često i u vrijeme berbe domaćih proizvoda, ruše cijene na tržištu pa trgovci ne žele otkupljivati skuplje hrvatske poljoprivredne proizvode, poput mlijeka, mesa, voća i povrća. Zato se zatvaraju farme, pa je u Hrvatskoj opstala tek svaka deseta farma mliječnih krava, a voćarima se ne isplati ni plaćati berače, tako da se često mogu naći i neobrani voćnjaci puni plodova koji propadnu. I na kraju statistika pokaže da Hrvatska ne proizvodi dovoljno hrane za vlastite potrebe pa je uvoz sve veći.

Dakle osim strožega nadzora i sprječavanja uvoza nekvalitetne hrane, trebalo bi posebnim propisima odrediti da se u trgovinama poljoprivredni proizvodi iz Hrvatske odvoje prostorno od uvoznih i da se označe ili crveno-bijelim kvadratima, pleterom, pa i natpisom da se radi o proizvodima iz Hrvatske, jer su sada svi proizvodi izmiješani, a deklaracije presitne pa kupci i ne znaju otkud je hrana koju kupuju. Kad bi se istaknulo koji su domaći, a koji strani proizvodi, sigurno bi se povećala potražnja za domaćom jabukom, krumpirom, mesom i slično. Naime, ako kupci police s hrvatskim proizvodima budu više praznili, trgovci će više naručivati baš te proizvode i bit će ih spremni i više platiti, što bi potaknulo proizvođače da više proizvedu. Ujedno bi se smanjila potrošnja, a potom i uvoz stranih proizvoda. U Austriji su u trgovačkim centrima na cijenama proizvoda istaknute zastave država iz kojih dolaze i naravno da je najviše proizvoda s austrijskim zastavama.

»Hrvatski doručak«, a ručak i večera iz uvoza
Koliko se kvalitetom može podići proizvodnja i pozicionirati na domaćem tržištu, a istodobno biti prepoznatljiva u Europskoj uniji?

BEINRAUCH: Poznato je da Hrvatska ne proizvodi dovoljno hrane ni da prehrani samu sebe, nego više od 50 posto poljoprivrednih proizvoda uvozi, a rijetke su kulture koje podmiruju domaću potrebu i koje izvozimo. Tako imamo promotivnu akciju »Hrvatski doručak« s domaćom hranom, ali ručak i večera su iz uvoza. Iako Hrvatska ima bogomdane prirodne uvjete, nezagađeno tlo, izvore vode, velik broj sunčanih dana, ipak nije realno razmišljati da možemo konkurirati Španjolskoj ili Italiji u količini proizvedene hrane, niti bismo to trebali. Možemo se usporediti i sa susjednom Mađarskom, koja je po površini oko 40 posto veća od Hrvatske uz dvostruko više stanovnika i ima 59 posto poljoprivredne površine, a Hrvatska ima 24 posto. Mađarska uzgaja 17 puta više suncokreta i šest puta više uljane repice prema podatcima EU-a za 2017. No Hrvatska može konkurirati proizvodnjom visokokvalitetnoga bučina ulja, kao i maslinova ulja, pa je već nekoliko udruga i dobilo zaštićene oznake za svoja maslinova ulja. Može razmišljati o proizvodnji visokokvalitetnih autohtonih proizvoda, koji bi bili na tržištu EU-a prepoznatljivi i traženi zbog kvalitete i posebnosti, ali isto tako izvozno je tržište zahtjevno i kupci traže ne samo kvalitetu, nego i povijest i priču koja prati određeni proizvod. Stoga je bitno raditi na brendiranju i promociji poljoprivrednih proizvoda. Da ne spominjem koliko je tragično što je lani u Hrvatsku došlo oko 18,5 milijuna turista, a samo u Dubrovnik više od milijun, i umjesto da turistima ponudimo domaće proizvode te time stvorimo temelje i za izvoz u njihove države, serviramo im uvozno meso, voće, povrće.

Slijediti primjer Međimurske županije
»Pozitivan je primjer Međimurska županija u kojoj hotel u toplicama Sveti Martin na Muri usko surađuje s lokalnim poljoprivrednim proizvođačima i svojim gostima u hotelu nudi autohtonu međimursku hranu, proizvedenu nedaleko od hotela. Na zidovima hotela i hotelskoga restorana mogu se vidjeti fotografije međimurskih poljoprivrednika čiju hranu jedu, a često proizvođači imaju promocije svojih proizvoda u hotelu, u kojem postoji i trgovina s njihovim proizvodima, koje turisti mogu kupiti i ponijeti kao suvenir iz Hrvatske. Na kraju, hotel ima i internetsku stanicu na kojoj se ti proizvodi mogu i naručiti, pa ti gosti mogu cijele godine uživati u proizvodima koje su zavoljeli kod nas. Svakako treba podržati i poticati takvo organiziranje ugostitelja i proizvođača ili, kako se često čuje, spoj »zelene« i »plave« Hrvatske. Također je to primjer kako se treba naše poljoprivrednike usmjeravati da svojim proizvodima daju dodanu vrijednost i da ih prerađuju jer će tako izbjeći da moraju odmah nakon berbe ili žetve prodati svjež proizvod, koji se stajanjem kvari i gubi na cijeni. Preradom u finalne proizvode može se postići viša cijena, smanjiti gubitak, stvoriti prepoznatljiv brend i na kraju proširiti mogućnost distribucije, jer ubrane šljive teško se može poslati poštom na dalje relacije, a vrhunski se pekmez ili rakija može nakon internetske narudžbe poslati i na drugi kraj svijeta.«
Udruživanjem se postižu brojne prednosti
Resorno ministarstvo o svemu raspravlja, ali ne o udruživanju poljoprivrednika i njihovu opstanku, što čini svaka država koja proizvodi hranu. Posljednjih dvadesetak godina bilo je »divide et imepra« – »zavadi pa vladaj«. Kako to nadići? Kako udružiti poljoprivrednike da budu rentabilni sa svojim strojevima, radnom snagom i proizvodima?

BEINRAUCH: Nema dvojbe da se udruživanjem poljoprivrednih proizvođača postižu mnogobrojne prednosti, od jačega nastupa na tržištu i postizanja boljih cijena, smanjenja proizvodnih troškova (strojni prstenovi, zajednička nabava repromaterijala i slično) do jače marketinške aktivnosti i mogućnosti dobivanja i sufinanciranja značajnijih investicija. U posljednjih nekoliko godina došlo je do povećanja broja proizvođačkih organizacija, pa i osnivanja manjih zadruga koje su se također pokazale kao dobra udruženja, osobito kod hrvatskih branitelja koji se bave poljoprivredom. Svakako treba više poticati poljoprivrednike da se udružuju, no i na njima je samima da uvide da moraju biti složniji i više vjerovati jedni drugima, kako bi se udruživanjem postigli zajednički ciljevi.

Seosko stanovništvo treba drukčije tretirati
Kako izjednačiti socijalni status poljoprivrednika s državnim službenicima? Može li se socijalnim statusom motivirati mlade da ostanu na selu, jer oni su proizvođači, za razliku od službenika?

BEINRAUCH: Svi koji zarađuju i ostvaruju dohodak od svoga rada trebaju plaćati doprinose, no proizvodnja hrane strateški je nacionalni interes i proizvođači hrane i seosko stanovništvo ipak se moraju drukčije tretirati. Manja izdvajanja za doprinose i manje porezno opterećenje svakako bi bili dio mjera koje bi imale utjecaj na bolji standard poljoprivrednika i seoskoga stanovništva. Ne može se mlade spriječiti silom da ne odu sa sela jer žele vidjeti svijet. To je i poželjno, da steknu nova iskustva i znanja, ali treba stvoriti takve uvjete da se oni požele jednom vratiti, osnovati obitelj na selu i baviti se poljoprivredom.

Hrvatski proizvodi pod strožim kontrolama od uvoznih
U Hrvatskoj je više privatnih laboratorija za kontrolu hrane, a njihove propuste plaća država. Kako zaštititi autentičnost hrvatskoga proizvoda da se svojom kvalitetom pozicionira na tržištu?
BEINRAUCH: Da, u Hrvatskoj postoje brojni laboratoriji i danas nije problem ispitati kvalitetu i zdravstvenu ispravnost poljoprivrednih proizvoda. No problem je kad se od domaćih proizvođača traži da rade ta ispitivanja, koja im se naplaćuju, kao na primjer kod proizvođača mlijeka, a slijepo se vjeruje uvoznicima i deklaracijama na uvoznim poljoprivrednim proizvodima. Tako je u ispitivanju uzoraka koje obavljaju poljoprivredna, fitosanitarna i sanitarna inspekcija u nacionalnom programu nadzora ostataka pesticida u hrani i na njoj oko 2/3 uzoraka uzeto od domaćih proizvođača, a tek oko trećine od uvoza. Iako je ispitivanjem utvrđeno da je tek oko 1 posto uzoraka bilo neispravno, nađeno je kod npr. rajčice uvezene iz Albanije da je imala nedopuštenu količinu ostataka pesticida. Poseban je slučaj kod meda jer se na tržištu mogu naći svakojake mješavine s urednim deklaracijama da je med podrijetlom iz EU-a, iako je možda samo punjen i pakiran u državi članici EU-a, a zapravo dolazi iz Kine ili Ukrajine. Stoga pozdravljam akciju kojom se posebno pakira med proizveden u Hrvatskoj u specijalnoj nacionalnoj staklenki za med. Mogućnost punjenja meda u tu posebno dizajniranu staklenku imaju samo hrvatski pčelari koji striktno poštuju propise pa će potrošači na policama u trgovinama biti sigurni da kupuju domaći med. Također se radi i posebna ambalaža za vino, pa recimo međimurski vinari imaju za svoj pušipel drukčiju staklenu bocu. Taj način isticanja pokazuje se vrlo dobrim i prepoznatljivim za potrošače.

IZVORGlas Koncila br. 9/2019.
Prethodni članakNA TEMELJIMA RANOKRŠĆANSKE CRKVE Crkva Gospe od Ružarija u Preku
Sljedeći članakUSUSRET ZNANSTVENOMU SIMPOZIJU – UBIJENA I RANJENA DJECA U DOMOVINSKOM RATU (3) Svako ubijeno dijete ima svoje ime i prezime