Među istaknutijim intelektualcima orlovsko-križarskoga krila Hrvatskoga katoličkoga pokreta bio je Avelin Ćepulić ml. Rođen je u Bakru 17. srpnja 1896., a ime je dobio po slavnom djedu (1820. – 1869.), političaru, saborskom zastupniku i sudcu – borcu za priključenje Rijeke i Primorja Hrvatskoj. Medicinu je studirao u Innsbrucku, Grazu, Beču i Pragu, gdje je 1922. diplomirao na njemačkoj univerzi. Kao liječnik radio je u Zagrebu na internom odjelu Bolnice milosrdnih sestara, zatim je bio liječnik bolesničke blagajne »Merkur« i Dječačkoga sjemeništa te profesor higijene u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji. Zbog naširoko poznatoga požrtvovnoga rada nazvan je »liječnikom bez honorara« i »liječnikom siromaha«.
U srednjoškolskim je danima bio član Marijine kongregacije, a u studentskima se uključio u Hrvatski katolički pokret. S bl. Ivanom Merzom radio je na osnivanju Hrvatskoga orlovskoga saveza 1923. Održavao je stotine predavanja za mladež i za sav puk, kao i posebne konferencije za studente i intelektualce. Godine 1922. preuzeo je uredništvo »Mladosti«, a poslije je uređivao i »Križ« (1930. – 1932.) i »Nedjelju« (1929. – 1933.) te u njima pisao, kao i u »Luči«, »Životu«, »Orlovskoj straži«, »Orlovskom kalendaru«, »Seljačkom kalendaru«, »Križarskom kalendaru«, »Orlovskoj misli«. Političkim uvjerenjem starćevićanac, s temeljnom idejom da katolička vjera ima zadaću pročišćavati hrvatski nacionalizam i biti »neiscrpivi rezervoar poleta i idealizma«, 1934. preuzeo je dužnost odgovornoga urednika »Hrvatske smotre«. U širokom spektru vjerskih, političkih, kulturoloških, medicinskih i športskih tema posebnu je pozornost posvećivao tisku i pitanjima razvoja javnoga mnijenja, upozoravajući na pogubnost prevlasti »labilnih« komponenata u novinstvu: taktike, mode, raspoloženja, psihoze i etičkoga relativizma.
Umro je na Svijećnicu, 2. veljače 1936., u Zagrebu. Policu svojega životnoga osiguranja oporučno je ostavio za osnutak katoličke prijevodne biblioteke »Istina i život«. »Bio je… meteor plemenitosti i pravo pravcato čudo skromnosti ne ostavljajući za sobom ništa i nikoga do li svjetlost, aureolu čovjeka, kroz koju će svi ljudi, koji su ikada došli u njegovu blizinu, slutiti ispunjenje čovještva u nekom apsolutnom smislu« (D. Žanko). (L)