Pred kraj liturgijske godine Crkva stavlja najstariji zapis Novoga zavjeta. Sveti Pavao u Drugoj poslanici Solunjanima poručuje kršćanima: »Uvijek molimo za vas da vas Bog naš učini dostojnim poziva i snažno dovede do punine svako vaše nastojanje oko dobra.« Neka onaj tko je Kristov snažno u životu tu želju i potvrđuje.
Kršćanski se život neizbježno sastoji od želje za susretom s Bogom. Vječni život ono je čemu se teži. Boravak u Božjoj blizini sjecište je ljudskih nadanja. Nije neobično da je sveti Pavao poželio kršćanima neka budu dostojni poziva čineći dobro. Ispovijedanje vjere u Isusa Krista povezano je s dobrotom. Traži se jasan odgovor. Nema pritom izmotavanja kao da bi put prema Bogu bio preoran nekakvim idejama, promišljanjima, savjetima, pa čak ni sada popularnim sinodama. Dostojan poziva jest onaj koji želi zaista činiti dobro. I čini. Djeluje. Aktivno se zauzima. Takvomu dani nisu ispunjeni u mislima: »Što bi se moglo? Kako bi se danas trebalo djelovati? Kako da se postavim prema svijetu?« Ne, dostojan poziva je onaj koji ga živi, koji ulaže snagu u dobrotu, ne odustaje od ljudi i nakon poraza, ne ljuti se ni kada ga zaobilaze. Nekada je u Crkvi preveć razmišljanja o onome što bi trebalo. Svatko bi nešto govorio i najradije uputio svoje stručno mišljenje o »novim stvarima« (kako ih naziva Drugi vatikanski koncil).
S druge strane stoji sveti Pavao i moli: »Neka Bog dovodi do punine svako vaše nastojanje oko dobra.« Kršćanski poziv jest u činjenju dobra. Aktivno sudjelovanje. Ne neprestano promišljanje. Bez sudjelovanja čovjek ostaje stajati na mjestu. Da je sveti Pavao ostao u Antiohiji s učenicima raspravljajući o tome što se smije jesti, a što ne, ne bi se uputio ni na jedno putovanje, a kamoli da bi dospio do Rima. Brzo je spremio poslanice, uputio se do svih krajeva, životom je posvjedočio više nego što bi o tome razglabao.
Kada bi umjesto promišljanja odzvanjala djela! Pomaganje, opraštanje, poticanje, odgajanje, darivanje. Dostojan poziva postat će onaj koji ga zaista osjeća čitavim životom. Slično je i sa sudjelovanjem na misi. Taj nedjeljni susret s Gospodinom završava latinskim riječima koje prevedeno znače: »Idite, poslani ste.« U misi predaju se Bogu sve želje, ali i padovi da bi se na kraju vratilo na poslanje, na činjenje dobra.
Dok tumači taj redak, Ivan Zlatousti primjećuje da se ljudi u crkvi umjesto važnim stvarima o činjenju dobra više zamaraju vlastitim izgledom: »Očistimo se od sklonosti prema bogatstvu! Zamislimo da u crkvu ulazi bogati muškarac ili žena. Ona ne mari kako će čuti Božja proroštva, nego kako će se pokazati, sjediti i nadmašiti sve druge žene u skupocjenosti svoje odjeće. ‘Je li me kakva žena vidjela? Jesam li je iznenadila? Je li moja ljepota dobro namještena?’ Na sličan način ulazi i bogati muškarac. Želi se pokazati siromahu i zadiviti ga strahopoštovanjem zbog svoje odjeće, velikog broja slugu koji stoje oko njega i tjeraju gomilu. (…) Ponos koji posjeduju ove duše preplavljuje se. Misle da čine uslugu ljudima, a možda i Bogu jer su ušli u kuću Božju. Ali tko je tako zapaljen, hoće li se ikada izliječiti?«
Misa postaje prilika za raspirivanje žara prema činjenju dobra. Sveti Pavao na tu je nakanu molio. Sada se od kršćanina očekuje djelatno nastojanje oko dobra iako su katkad teški takvi djelatni koraci. Kako bi se najradije ostalo u maštama o nepreglednom dobrom svijetu koji će Bog darovati na kraju vremena! A tek koliko neki uživaju misu promatrati tek kao silazak samih božanskih stvari u ljudsku svakidašnjicu. I to im je dosta. Dalje od toga ne vide. S druge strane sv. Pavao iznova ponavlja svoju želju. On se nije ukopao u razmišljanja što bi bilo kada bi bilo. On je na Kristovoj liniji zasukao rukave i činio.
Sada je vrijeme neka se Boga moli da se nastojanja oko dobra dovode do punine. Neka kršćanin po strani ostavi sve druge razloge svojega dolaska na misu. Osobito one male sebične želje kojima se želi drugima dokazati da će prisutnošću biti bolji od drugih. U košmaru svijeta, čineći dobra djela, svi su kršćani na istom putu. Nema tu natjecanja tko je bolji, nego je važna želja da se svačija dobrota dovodi do punine po uzoru kako je to činio sv. Pavao.
Gospodine, iz naših misli izbaci razna promišljanja koja nas odvode od djelatne ljubavi dobrih djela, nego nas usmjeri da možemo život ulagati za druge, kako nas je naučio Isus Krist koji živi i kraljuje u vijeke vjekova. Amen.