Ljetos sam bio na odmoru na jednom našem otoku i kao što obično činim, sudjelovao na misama nedjeljom. Jedne nedjelje svećenik je u propovijedi ispripovjedio priču o Natanu, mudracu koji je govorio o vrijednostima religija. U središtu priče bio je musliman Saladin koji je svojim sinovima darovao tri prstena, a bit je priče – koliko sam zapamtio – da se oni nisu razlikovali od originala, to jest oni više nisu znali koji je od ta tri prstena originalan. Iz te se priče moglo zaključiti da su sve religije iste, a propovjednik je govorio o židovstvu, islamu i kršćanstvu – kao da među njima ne postoje razlike. Meni se činilo da njegova »priča« baš i nije povezana s misnim čitanjima i da je griješio, a evanđelje koje je bilo prispodoba kakvih je puno uopće nije protumačio. Posebno mi se neprihvatljivim činilo njegovo tumačenje, zapravo »Natanova priča« ili tako nekako u kojoj nije jasno zašto su sve religije jednake, jer nas tako nisu učili na vjeronauku.
Čitatelj, Karlovac
Nismo slušali propovijed o kojoj govorite pa o njoj ne možemo donositi zaključak osim na temelju Vašega pisma. No pokušat ćemo Vam ukratko odgovoriti na pitanja koja su s njom povezana i koja ste nam postavili. Ponajprije, »Nathan Mudri«, kako ćete moći pročitati u mnogim enciklopedijama i leksikonima, kojih ima i na internetu, zapravo je drama Gottholda Ephraima Lessinga. Lessing je bio dramaturg, dramatičar i teoretičar umjetnosti u 18. stoljeću, a njegova je drama – s plemenitim porukama, valja i to reći – smještena u Jeruzalem, u doba križarskih ratova kako bi postavila neka pitanja o tome na kojim bi se to vrjednotama trebao temeljiti suživot ljudi triju vjera u nemirnim i teškim vremenima, kakvo je za sve bilo doba križarskih ratova. Kako je »Nathanu Mudromu« zapravo cilj bio potaknuti na suradnju i suživot, i bez obzira na povijesno negativno crkveno mišljenje o tom djelu, iz današnje bismo perspektive i stavljajući ga u prihvatljiv kontekst, bez sinkretizma i »izjednačavanja« svih vjera, mogli reći da ima poruku i za ovo naše vrijeme. Neki autori iskoristili su crkveno negativno mišljenje pa pišu kako je Crkva zabranjivala djelo koje je promicalo prijateljstvo i prihvaćanje drugačijih i vjernika drugih religija, što nije točno. Crkva se nije slagala i ne slaže se s relativiziranjem i odbacivanjem njezina nauka, prema kojem poštuje druge vjere i religije i u njima otkriva puno pozitivnoga te to pozitivno prihvaća i cijeni.
I baš je takvo mišljenje istaknuto na Drugom vatikanskom koncilu, u deklaraciji o odnosu Crkve prema nekršćanskim religijama »Nostra aetate«, o kojoj smo i mi više puta pisali i pišemo, a koja već u prvom broju demantira sve one koji govore da Crkva odbacuje druge religije jer tamo doslovno piše: »U svojoj zadaći da promiče jedinstvo i ljubav među ljudima, dapače i među narodima, ona prije svega svraća pozornost na ono što je ljudima zajedničko i što ih vodi k međusobnom zajedništvu. Svi su, naime, narodi jedna zajednica; imaju isti iskon jer je Bog sav ljudski rod nastanio po svoj površini zemaljskoj; svima je jedan posljednji cilj, Bog, čija se providnost, svjedočanstvo dobrote i naum spasenja protežu na sve, dok se svi ne sjedine izabrani u Svetom gradu koji će osvijetliti Božja slava i gdje će narodi hoditi u njegovu svjetlu«, ističe »Nostra aetate« i nastavlja: »Ljudi od različitih religija očekuju odgovor o skrivenim zagonetkama ljudske egzistencije koje, kako nekada tako i danas, duboko uzbuđuju ljudska srca: što je čovjek, koji je smisao i cilj našega života, što je dobro, a što je grijeh, odakle boli i koja im je svrha, koji put vodi do postizanja istinske sreće, što je smrt, sud i nagrada nakon smrti te što je, napokon, onaj konačni i neizrecivi misterij koji obuhvaća našu egzistenciju, misterij iz kojeg smo potekli i kojemu težimo?«
U nastavku, u broju 2, deklaracija jasno ističe da »Katolička Crkva ne odbacuje ništa što u tim religijama ima istinita i sveta« te »s iskrenim poštovanjem promatra te načine djelovanja i življenja, zapovijedi i nauke koji, premda se umnogome razlikuju od onoga što ona sama drži i predlaže, ipak nerijetko odražavaju zraku one Istine koja prosvjetljuje sve ljude«. »No ona bez prekida naviješta i dužna je naviještati Krista, ‘koji je put i istina i život’ (Iv 14,6), u kojem ljudi nalaze puninu religioznoga života i u kojem je Bog sve sa sobom pomirio. Ona stoga opominje svoju djecu da razborito i s ljubavlju putem razgovora i suradnje sa sljedbenicima ostalih religija, svjedočeći kršćansku vjeru i život, priznaju, čuvaju i promiču ona duhovna i ćudoredna dobra i one društveno-kulturalne vrednote koje se kod njih nalaze«, što vrijedi i za muslimane o kojima se piše u broju 3, ne niječući da je »između kršćana i muslimana dolazilo do čestih razdora i neprijateljstava«, kao i za židove, o kojima je riječ u broju 4, u kojem se posebno potiče bolje »međusobno poznavanje i poštovanje jedinih i drugih; ono se osobito stječe biblijskim i teološkim studijem i bratskim razgovorima«. No Crkva svoje vjernike – budući da ima puninu objave po Isusu Kristu – poziva i obvezuje na svjedočenje Krista koji je »pretrpio svoju muku i smrt dragovoljno, iz neizmjerne ljubavi, zbog grijeha sviju ljudi, da bi svi postigli spasenje«. »Kada dakle Crkva propovijeda, dužnost joj je da naviješta Kristov križ kao znak sveopće Božje ljubavi i izvor sve milosti«, a to je poziv i svim propovjednicima da i oni čine isto.
