ISKUSTVO ANDREE I ANTE BULIGE IZ »CENAKOLA« U borbi za preživljavanje došli do bračne sreće

Foto: Shutterstock

U zajednici »Cenacolo« u Vrbovcu žive bračni par Andrea i Ante Buliga i njihove dvije male djevojčice: Luca koja ima 20 mjeseci i Josipa od osam mjeseci. Upoznali su se i vjenčali u zajednici, a u braku su tri godine. Prije nego što su se upoznali prošli su dug put ovisnosti i dug put liječenja, na kojem im je pomogla samo vjera. Iz toga su razloga svoj život odlučili nastaviti u zajednici pomažući onima koji su, shrvani od rana ovisnosti, došli spasiti život.

»Tako sam se našla u začaranom krugu iz kojega je jako teško izići. Sa 19 godina dotaknula sam dno bez nade da će se išta lijepo dogoditi. Zahvaljujem svojim roditeljima koji nisu gubili vjeru u mene, da ću se promijeniti, i koji su mi pomogli da dođem do zajednice.«

Andrea Buliga navodi: »Prije ulaska u zajednicu i prije nego što sam upoznala Antu, moja priča i moj život išli su prema kraju zbog ovisnosti u kojoj sam zaglavila i iz koje nisam vidjela izlaza. Moji su problemi počeli kad sam imala 12 godina. Preda mnom su bili problemi u obitelji i poteškoće sa svim situacijama koje je svakodnevica stavljala pred mene, s kojima se nisam znala nositi ni suočiti. Uz to sam željela postati hrabra, sigurna i ‘važna’ osoba pred drugima i pred samom sobom, a za to nisam imala ni snagu ni pravu pomoć, tako da je u tom delikatnom razdoblju moga života droga došla kao ‘odgovor’. Činilo mi se da sam preko nje dobila ‘sve’«, navodi Andrea. Prisjeća se i lažnoga osjećaja hrabrosti, slobode, da je sve dopušteno i bez granica, kao i trenutaka bez droge u kojima se sve rasplinjuje i nosi silne patnje: »Tako sam se našla u začaranom krugu iz kojega je jako teško izići. Sa 19 godina dotaknula sam dno bez nade da će se išta lijepo dogoditi. Zahvaljujem svojim roditeljima koji nisu gubili vjeru u mene, da ću se promijeniti, i koji su mi pomogli da dođem do zajednice. Odlučila sam ući jer nisam imala drugoga izbora i jer sam (ipak) htjela (pre)živjeti«, prisjeća se Andrea, čiji je dolazak u zajednicu potpuno promijenio njezin život. »Bog je moju malu, krhku želju za preživljavanjem pretvorio u puninu života preko molitve koja mi je pomogla da želje koje sam nosila u srcu ostvarim, da postanem osoba koja sam oduvijek željela biti, preko teških trenutaka trpljenja koje kada se ‘zagrli’, prihvati, postaje snaga. Mislim da je ono što sam proživjela i ono što živim danas jako teško opisati riječima jer je veće i bogatije od bilo kojih riječi. Poslije nekoga vremena i nekih koraka koje sam učinila da bih se promijenila odlučila sam ostati u zajednici i nastaviti ovaj način života u koji sam se zaljubila. S ovom odlukom kao da sam postala još slobodnija činiti dobro sebi i drugima. A onda mi je Bog još jednom pokazao koliko mi želi dobro, upoznavanjem moga muža Ante! Prvo moram priznati da sam u svojim molitvama uvijek govorila: ‘Bože, traži bilo što od mene, samo ne to da upoznam nekoga u zajednici i da se ostvarim na taj način!’ Ali ipak, upoznala sam Antu i baš su moje molitve bile potvrda da to dolazi od Boga, a ne od mene. Upoznali smo se u zajednici u Međugorju. Poslije nekoga vremena bila sam premještena u Vrbovec, gdje me je on dočekao. Preko odgovornosti i svakodnevnih obveza, zbog kojih smo trebali biti u kontaktu, dobili smo priliku upoznati se. Postali smo prijatelji. Među ostalim išli smo zajedno na hodočašće u Rim, na beatifikaciju Ivana Pavla II.«, opisuje Andrea početak novoga prijateljstva.

Adolescencija je razdoblje u kojem adolescent preuzima nove uloge i eksperimentira s neovisnošću te traži identitet i primjenu vrijednosti stečenih u ranom djetinjstvu. Stoga je razvoj identiteta jedna od značajnih karakteristika adolescencije. Identitet označava doživljaj vlastitog »ja«, pojam koji pojedinac ima o samom sebi i postojanju vlastite ličnosti. Osim prihvaćanja vlastitoga izgleda važno je prihvaćanje od vršnjaka i osjećaj društvene pripadnosti. Stoga adolescenti postaju više usmjereni prema vršnjacima, što ne znači da je odnos adolescenata s njihovim roditeljima manje važan. No roditeljska uloga u tom je razdoblju potrebna kao podrška i utjeha. Zbog specifičnoga prijelaznoga statusa odrastanja u kojem više nisu djeca, ali ni odrasli, adolescenti su jedna od najranjivijih skupina u društvu. Stoga je to razdoblje najrizičnije za pojavu ovisnosti.
Život u ambijentu mira i molitve

»Putujući zajedno, moleći, razgovarajući… nešto se promijenilo. I prije i poslije toga putovanja vidjela sam na njemu puno lijepih vrlina, osobina koje su me duboko dotaknule, a preko kojih mi se rodila želja da dijelim život s takvom osobom. Ali trebalo mi je puno vremena da priznam da je ta osoba upravo on. Kad sam to sebi priznala, ispred mene se otvorio zahtjevan put, ali baš zbog toga i dragocjen. Zajednica nas je razdvojila na jedno vrijeme, bila sam premještena u Italiju, a Ante je ostao u Hrvatskoj. Sedam mjeseci nismo se vidjeli, imali smo kontakt samo preko pisma. Netko bi rekao da to ‘nije normalno’, da je preteško. I jest, teško je, nekad i bolno… ali u isto vrijeme ako se molitvom uspijemo i dalje približavati jedno drugomu, bez obzira na udaljenost, znači da to nije samo neki ‘jeftini’ osjećaj, nego ljubav koja se jača trpljenjem i vjerom u Boga. Poslije takvoga iskustva i ponekad kušnje sve sumnje nestaju. Poslije godinu dana bili smo zajedno u ‘mješovitoj’ kući (mladići, djevojke i obitelji), gdje smo zajedno radeći i moleći dobili priliku da se još bolje upoznamo, još više zbližimo. Za mene, koja sam prije živjela nedoličnim životom, koji nije imao nikakvih vrijednosti i koji me natjerao da izgubim sve dostojanstvo, bio je velik izazov i jedno od najljepših iskustava živjeti predbračni put u vjeri i čistoći«, svjedoči Andrea. Došao je i taj dugo očekivani 28. lipnja 2014., dan vjenčanja, nakon kojega su Andrea i Ante ostali živjeti u bratovštini u Vrbovcu okruženi dvjema obiteljima te momcima i curama iz dviju vrbovečkih bratovština. Kao bračni par ostali su u zajednici ponajprije radi sebe samih. Željeli su, kako navodi Andrea, svoje prve bračne korake učiniti tamo, u ambijentu mira i molitve, gdje imaju mogućnost kvalitetno provoditi vrijeme sa svojom djecom, a s druge strane nastaviti živjeti načinom života kojim mogu svjedočiti i biti na pomoć onima koji su došli u zajednicu poslije njih. »Jedna od najljepših stvari koje u zajednici radimo jesu pripremni susreti za ulazak u zajednicu. To za nas nije posao, obveza… nego poseban dar, ugostiti i udomiti mlade koji dolaze u zajednicu tražeći pomoć, istih strepnja i nadanja kao i mi. Puno pomaže čovjeku da se prisjeti kakav je bio i tako postane svjesniji milosti u kojoj danas živi te na kraju može pokazati zahvalnost pomažući mladima napraviti prve korake prema zajednici. Mislim da je osim praktičnih stvari, poslova koje obavljamo, naša najveća odgovornost upravo svjedočiti svojom svakodnevicom mladima s kojima živimo, a to mi je katkad teško. Jednostavno, često nove situacije koje mi život donosi, na primjer biti mama dvjema malim curicama, traže od mene strpljenje i razumijevanje i još puno toga, što nekad uspijevam, a nekad i ne. Osim toga očekivano je da mi kao obitelj u zajednici budemo primjer koji treba slijediti. Često u svojim slabostima ne uspijevam biti primjer ni svojoj djeci, a ni drugima. Svaki put kada vidim svoj neuspjeh, postanem svjesnija da sam potrebita Boga i da sama ovo svoje poslanje ne ću uspjeti iznijeti do kraja«, navodi Andrea.

Petnaest godina klopke
»Jedna od najljepših stvari koje u zajednici radimo jesu pripremni susreti za ulazak u zajednicu. To za nas nije posao, obveza… nego poseban dar, ugostiti i udomiti mlade koji dolaze u zajednicu tražeći pomoć, istih strepnja i nadanja kao i mi.«

Andrein suprug Ante Buliga ima svoju životnu priču: »Dolazim iz Klisa, iz tradicionalne katoličke obitelji, gdje su se roditelji od mojih samih početaka trudili usaditi mi prave životne vrijednosti. Djetinjstvo mi je bilo, kako se kaže, kao iz bajke… puno života, velika obitelj, prijatelji… A važno mjesto u mom djetinjstvu imala je i Crkva, odnosno vjera, što će se poslije kroz moj život pokazati presudnim. Ipak, otvarajući novo poglavlje u svom životu, polaskom u srednju školu, našao sam se u svijetu gdje sam bio prepušten sam donositi odluke, a za to nisam bio spreman. Kraj osamdesetih, Split ‘grad slučaj’, miris rata u zraku… a ja takav kakav jesam… jednostavno nisam imao šanse. Kušajući drogu, svi moji strahovi, nesigurnosti ‘nestaju’ i, kao mnogi prije mene, upadam u klopku iz koje se teško izvlači. Punih petnaest godina trajao je taj put… laži, krađe, muke, jada, suza, razočaranja, lažnih obećanja… Ipak, zahvaljujući vjeri (najmanje vlastitoj) s nepunih 30 godina našao sam se u zajednici ‘Cenacolo’. Mnogi kažu zajednici ‘najzahtjevnijoj od svih’. Zajednici u kojoj vlada prije svega molitva, a onda i sve vrijednosti koje iz nje proizlaze: istina, prijateljstvo, uzajamna pomoć, rad… jednostavno, iskustvo živoga Boga među nama, ono što me je u trenutku životnoga poraza jedino moglo podići. I još jedna stvar koja je jako važna, a to je ono što sam dobio u zajednici: povjerenje, preko kojega sam i sâm sebi pokazao da unutar mene itekako ima vrijednosti, dobrih osobina na kojima mogu graditi ‘novoga’ sebe«, navodi Ante. Put je bio dug i o tome svjedoči: »Kako je bio dug put života u zlu, tako je i povratak u puninu života trajao nekoliko godina. Kroz sve to vrijeme trudio sam se biti iskren pred Gospodinom i u njegove ruke polagati svoj put, svoju budućnost. Iako često nije bilo kako sam očekivao ili priželjkivao, svaki korak naprijed, svaki premještaj, svaka situacija bila mi je potvrda da se nalazim na pravom mjestu, koje vrijedi slijediti. Tako je i bilo«, svjedoči Ante.

Biti dobra zemlja koja donosi ploda

Za jednoga posjeta bratovštini u Međugorju Ante je upoznao Andreu. »Andrea nas je dočekala s osmijehom, otvorenošću kakvu sam rijetko susretao. Poslije, razmišljajući zašto me se taj susret toliko dojmio, došao sam do jedinoga mogućega odgovora: susreo sam djevojku koja moli, koja je čista i to joj daje jednostavnost, slobodu da kaže što treba, ali i mudrost da ne kaže ono što ne treba. Njezin kasniji premještaj u Vrbovec (u moju neposrednu blizinu) dao mi je priliku da i ja isto tako pogledam sebe u odnosu prema, prije svega, ženskomu rodu, odnosno njoj. Vidio sam i svjedok sam da kada čovjek uistinu želi promjenu i čini određene korake, onda dragi Bog nailazi na ‘dobru zemlju’ koja poslije donosi ploda. To vrijeme ‘pročišćenja’ u isto je vrijeme mukotrpno, ali i puno nade, odnosno uvjerenosti da Bog vodi moj put, da će se dogoditi sve što treba, kad treba, i to na najbolji mogući način, puno ljepše i sadržajnije nego što bih ja mogao zamisliti. Hvala mu na tom iskustvu, iskustvu vjere u trenutcima kušnje i iščekivanja. Milost koju danas živim puno je više od ‘neovisnika’. Činjenica da sam postao i muž i otac puno mi pomaže da svoju prošlost i sadašnjost ‘skupim’ pod jedno te da vlastitim iskustvom pokušam pomoći mladima koji danas kucaju na vrata zajednice.«

U razmatranju izazova roditeljstva i zaštite djece od ovisnosti navodi: »Često se susrećemo s pitanjem roditelja kako očuvati djecu od ulaska u svijet ovisnosti. Teško je dati savjet, pogotovo nama koji nismo baš očuvali sebe ili nas nisu očuvali naši roditelji. Uglavnom, ono što se trudimo prenijeti našoj djeci, bez obzira koliko su mala i koliko ne razumiju, jest ulazak u stvarni svijet, svijet odabira i kušnji, svijet donošenja odluka, ali i podnošenja posljedica od donesenih odluka. Želimo i trudimo se da obitelj uvijek bude mjesto sigurnosti, mjesto gdje će djeca dobiti ono što im u određenom trenutku treba: ljubav, razumijevanje, savjet… ali isto tako i upozorenje, pa i ukor… da kroz sve to spoznaju da je obitelj uistinu u Božjem djelu stvaranja pravi biser čovječanstva, obitelj je ta koja nas prati, podržava na putu kroz ovozemaljski život kako bismo u najvažnijim trenutcima imali vjeru da je on tu, da bismo ga znali prepoznati, a isto tako da bismo prepoznali i njegovu volju u našim životima«, zaključuje Ante Buliga.

o. Antonio Mario Čirko
Razgovor je temelj prevencije ovisnosti
U sprječavanju ovisnosti pomažu međusobni razgovori. Poznajem jednu obitelj koja svake nedjelje, kada se uspije okupiti, razgovara o proteklom tjednu. Bez obzira koliko tko imao godina, svatko otvara svoju nutrinu i iznosi pohvale, ali i kritike i svoje vlastite muke. Sve završava zajedničkom obiteljskom molitvom. Tako se riješe mnoge situacije jer međusobno razgovaraju jedni o drugima, a ne o nečem trećem. Tada se lakše mogu čuti i prihvatiti kritike koje, kada su u kontekstu ljubavi, donose svoje plodove i mnoge milosti. S druge strane moramo se prisjetiti da današnje vrijeme izbjegava dimenziju križa, a on je unatoč svemu sastavni dio našega ljudskoga života. Baš zbog odbijanja križa traži se rješenje u raznim ovisnostima. Kada se križ pravilno shvati kao put pročišćenja i izgradnje, dolazi se do mnogih pozitivnih pomaka. Npr. da bi se položio neki ispit, treba učiti, podnijeti mnoge žrtve, odvojiti svoje slobodno vrijeme, odreći se svojih svakodnevnih uhodanih navika i slično. I poslije, kada se ispit položi, doživi se potpuno nova stvarnost ljepote odricanja i poteškoća koji su sastavni dio svačijega života. Svećenik roditeljima može biti potpora da znaju pomoći djeci da se nose sa svojim problemima i ne pribjegavaju prividnim rješenjima kojima završavaju u mnogim ovisnostima i udaljavaju se od vjere i Boga.

IZVORGlas Koncila br. 21/2017.
Prethodni članakŽUPNA CRKVA U SLUŽBI MIROŠEVEČKOGA GROBLJA Crkva 21. stoljeća
Sljedeći članakKAKO USTANOVITI SVOJU DIJAGNOZU TROŠENJA? Dva su izlaza iz prekomjernoga trošenja